Sada barem znate što znači 'krepat ma ne molat'

Roditi se, živjeti, a u konačnici umrijeti u Rijeci istovremeni je blagoslov i prokletstvo. Da, pisali smo to već, premda nismo sigurni koliko bi to netko 'izvana' istinski mogao razumjeti. Onaj miris Mrtvog kanala u jutarnjim satima, prometni kolaps kraj Novog lista, konstanta nada da će 'jednog dana biti bolje'... Rijeka je oduvijek gledala u smjeru Italije, zanimala ih je njihova moda, hedonizam, vožnja elegantnih automobila i suživot s prekrasnim ženama. Odlazili su Riječani u Trst po traperice i jakne, po povratku kroz Sloveniju svratili bi po krafne pa bi onda, eto, barem radi tih nekih malih stvari živjeli u uvjerenju kako je njihovo dvorište ipak nešto ljepše od susjedovog. Svi koji su im dolazili u goste bili su dobrodošli, razlike među ljudima nikada nisu radili, a možda su baš zbog svega navedenog odgajani s idejom da su ipak malo drugačiji od drugih.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Kad se priča o nogometu i klubu koji je dugi niz godina živio podno stijena Kantride, a sada je, kažu privremeno, preselio na vjetrom vječno razigranu Rujevicu, istovremeno se isprepliću tužne, ali i one sretne priče. Gledali su tako Riječani prema Zagrebu, prema Splitu, gledali su svugdje oko sebe, jer reći da dolaze iz grada prvaka (pre)dugo nisu mogli. Kad ih je već srebrnina zaobilazila, utjehu su tražili u nekim drugim stvarima. Koža im je postala deblja, padati su itekako navikli, a ako su bili u nemogućnosti pobijediti, htjeli su se barem boriti toliko silovito, toliko snažno i toliko beskompromisno da nikome ne bude svejedno kada oni stoje nasuprot njih. Kad već – iz kojekakvih razloga – ne bi mogli izbjeći poraz, onda su barem htjeli da u okršajima na terenu ostave sve što imaju. Krepat, ma ne molat.

Rijeka 79 minuta igrala s igračem manje pa u 85. došla do pobjede, Rukavina junak!

Premda ta krilatica mnogima ne znači puno, ona je utkana u svaki dres koji na prednjoj strani ima grb NK Rijeka. I stvarno, teško ju je mnogima objasniti, teško je približiti ljudima 'izvana' koliko ona znači svakom Riječaninu, a iako je 'školsku definiciju' praktički nemoguće pronaći, njen primjer mogla bi biti utakmica koja se ove subote odigrala pred očima više od 3500 plavo-bijelih duša.

Sve je stalo u tih 90 minuta. Od navijačkog uvjerenja da će se rutinski pobijediti, preko nevjerice prouzrokovane crvenim kartonom, do onog konačnog slavlja zbog pokazane snage, garda, kvalitete. Rijeka nije dobila samo Goricu, Rijeka je istovremeno dobila – Rijeku. Ovakve pobjede nerijetko budu prijelomne točke, a iako ih nogometni puk brzo zaboravi, one svlačionicu tetoviraju tintom pobjednika. Taktičke analize, nakon što se više od 80 minuta odigralo s igrače manje, stvarno nema smisla raditi, ali bi se zato utakmica mogla još jednom u miru 'proći' samo kako bi se svi u i oko kluba dodatno napunili samopouzdanjem. Protiv Dinama su Riječani mogli pobijediti, ali nisu, protiv Osijeka su trebali, ali im je sreća okrenula leđa. Protiv Gorice? Očekivalo se, potom se sve okrenulo protiv njih, ali na kraju su ipak uspjeli.

Đalović: „Navijači su nam dali taj zadnji atom snage“, Carević: „Nedostaje m*da, nedopustivo!“

Iako ne treba uvijek pojedinačno o samim akterima, nepošteno bi bilo makar neke od njih ne spomenuti. Majstorović je drugu utakmicu zaredom bio sjajan. Prošao je svijeta, zaradio pokoji euro, ostvario se kao igrač, a opet je igrao kao da mu ovaj susret ovisio o egzistenciji, o nogometnom životu, o budućnosti. On glavom, drugi ni nogom. Janković je, baš kao i protiv Dinama, bio sjajan u fazi obrane, trčao je vjerojatno za trojicu, s tim da nije samo 'nabijao kilometre', već je istovremeno upotrijebio mozak pa anticipirao, povremeno iskakao, kad se treba povlačio. Fruk bi se često našao u situacijama sam protiv svih, a opet bi rolao, okrenuo leđa, zagradio, pričekao priključak. Ne zna se tko je bio bolji, tko je bio pametniji, tko je bio gladniji. Klupa je, također, donijela impuls. Gojak treću utakmicu zaredom pokazuje kako bi mu Đalović morao i trebao više vjerovati, Rukavina je radio vrlo dobro u fazi obrane pa je potom nagrađen pogotkom, Dogan je stisnuo zube. Čak i da nisu slavili, ovakvoj Rijeci navijači sigurno ne bi ništa zamjerili.

A trener? Da, da, trener... Neće hvaljenje, neće kukanje, neće priču, ovaj trener hoće rad, hoće odricanje, hoće zajedništvo. Rijeka njemu i igračima, on i igrači Rijeci. Kao dijete vjerojatno je bio obojen nekim drugim bojama, ali s vremenom je sve osim plave i bijele izblijedjelo. On pripada ovom klubu, baš kao što klub pripada njemu. Teško je objasniti, ali našli su se, jedan drugoga dodirnuli. Osjeća taj blagoslov, osjeća to prokletstvo. I on je bio taj koji je gledao okolo, ali je uvijek znao gdje pripada. Svi u klubu moraju biti uz njega, jer ako nisu, onda mu se izbija ona njegova najjača karta koju ima, a ta karta je da je on tu za sve. Za svoje dečke, ako ostave zadnji atom snage na terenu baš kako su to Davor Landeka, Ivan Vargić, Igor Čagalj i on sam onomad radili, krvi je spreman dati. I u porazu i u pobjedi, on Rijeci čuva 'đale'.

Roditi se, živjeti, a u konačnici umrijeti s Rijekom istovremeni je blagoslov i prokletstvo. Sreća po navijače, iako se tamo oko 11. minute nije činilo tako, oni su ove subote opet osjetili taj svoj blagoslov, opet su proživjeli svoj 'krepat, ma ne molat'. A kad je tako, onda znaju da je bilo dobro. Pobjeda ili poraz, ponekad dođe na isto, samo da je pristup kakav treba biti. Kakav Rijeka zaslužuje.