A. LesičkiRožmanov bod po bod vodi Osijek u prosjek, a tamo su već bili lani!
Vrijeme Čitanja: 3min | sri. 03.09.25. | 08:33
Rožman zasad na papiru izgleda kao da je zapisan u rubriku "prosjek" – tri pobjede, šest neriješenih, sedam poraza. Ali, za razliku od prošlog prvenstva, ovu sezonu Osijek ima igru, stvara prilike. No, nogomet se još uvijek igra na golove koji donose bodove
Fino će Simonu Rožmanu sjesti ova pauza, kao hladan tuš po ljetnoj žegi na obližnjoj Kopiki. Da se malo skine fokus s Osijeka, jer početak prvenstva bio je takav da bi ga najradije svi zaboravili. Istina, treneru bi srce bilo na mjestu da ima sve igrače na okupu, ali devetorica su otišla put reprezentacija pa će kompletnu momčad imati tek dva, tri dana prije Vukovara. A ta utakmica bit će krucijalna!
Jer nakon Vukovara slijedi pet gostovanja za Osijek. Bojimo se i pomisliti što će biti ako se ne uzme pun bodovni plijen protiv dojučerašnjeg drugoligaša, ali koji ima sličan problem kao i Osijek. Dobru igru i prilike ne mogu pretočiti u realizaciju i bodove.
Navijači su ljuti. S pravom! Još jednom izvlači se staro pitanje zašto trener prije sportskog direktora. Rožman zasad na papiru izgleda kao da je zapisan u rubriku "prosjek" – tri pobjede, šest neriješenih, sedam poraza. Ali, za razliku od prošlog prvenstva, ovu sezonu Osijek ima igru, stvara prilike. No, nogomet se još uvijek igra na golove koji donose bodove. Traži se dominacija i pobjede. Jer ritam bod po bod – to je ulaznica za sredinu tablice. A tamo "lege" više ne žele živjeti. Dosta im je bilo lanjskih noćnih mora pri pogledu na ljestvicu.
.jpg.webp)
Osijek ima sve preduvjete – stadion, uvjete, infrastrukturu. Samo "ljudski resursi" još štekaju, ali privatni klub – privatna pravila. Utakmica na Maksimiru bila je dobar lakmus papir – od 25. minute Lokomotiva se gušila, prilike su se nizale, sredina terena izgledala je moćno. A opet, najveći problem je ostao – realizacija. Gledali smo ga u tim trenucima, činilo se kao da bi Rožman najradije skinuo trenirku i sam zabio. Samo, od njega se ipak očekuje nešto drugo. Neki potez. Nešto!
Pa nisi trener samo da napišeš imena na ploču. Treba znati i voditi utakmicu. A presing Osijeka, gdje Jakupović i Mikolčić jure trojicu protivnika dok su Petrusenko i Vrbančić kilometrima daleko – to je samoubojstvo i trošenje snage. Rupa između linija bila je takva da bi stao tramvaj.
I onda, kod vodstva 1-0, vaditi veznog i gurati još jednog napadača? Rezanje vlastite grane. Ostaneš s dva veznjaka i onda se pitaš – tko će donijeti loptu? Pa ako već ideš na svježinu i pritisak – pusti onda klinca, Barića ili Žeravicu, koji će tih 25 minuta pojesti travu. A ne Toure koji sve više podsjeća na Almasija, Ademija, Ohajunwu...
Logika je nalagala Šopova ili kapetana Jugovića – taman igrači za zatvoriti utakmicu, smiriti, zaigrati na iskustvo. To je ono što radi razliku kod trenera. Potez u pravom trenutku. Ovako se podsjetilo na stare scene i poteze koji bi prerano razbijali najbolje tandeme – pa onda sami shvate da su si pucali u koljeno. Šifra - Boro Perković protiv Slaven Belupa nakon kojeg više nije bio trener Osijeka.
I sad, ključno pitanje – hoće li Rožman izdržati? Ako nastavi ovako – šanse su tanke. Do sljedeće pauze čeka ga Vukovar doma, zatim gostovanja u Puli, Gorici, Koprivnici... Ako tu ne krene skupljati bodove, oni gore što stalno i isključivo pričaju o odgovornosti lako će ga pustiti niz vodu. Naravno – da spase sebe.
