I. SučićRijeka nije Barcelona da se nikome ne bi prilagođavala, Sopićeva tvrdoglavost u derbiju Rijeci nije donijela baš ništa
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 13.11.23. | 08:05
Lijepo je biti svoj, drugačiji i uvjeren u ispravnost svojih odluka i razmišljanja usprkos tome što drugi u njih sumnjaju, ali Sopićeva loša priprema utakmice i manjak pragmatičnosti je Rijeku ove nedjelje koštalo dva velika boda. Mogao je biti aposlutni heroj, smjeniti ‘rujevičkog neprijatelja broj jedan’ i pred krcatim tribinama istaknuti jasnu kandidauru za naslov, ali svojim pomalo bahatim pristupom u ogledu s aktualnim prvakom jedino što je pokazao su limiti. I to ne momčadski limiti…
Kad pomislite na nogometni derbi i kako bi on u idealnim okvirima trebao izgledati, vjerojatno pomislite na tip utakmice kakvu su ove nedjelje odigrali Rijeka i Dinamo. Vatra se potpaljivala danima prije početka ogleda, tenzija se mogla osjetiti u zraku, a neprijateljski nastrojene tribine stavljale su pritisak na goste od prvog sučevog zvižduka. Rezultat se, za jednog kibica, kretao idealno – gosti su poveli, domaćin se vratio, gosti ponovno poveli i onda u završnici domaćin opet vratio. Crvenih kartona i kaznenih udaraca nije bilo, ne priča se o krucijalnim sudačkim pogreškama i previdima (iako, bilo je par stvari o kojima bi se moglo diskutirati), a usprkos svemu što je prethodilo utakmici i kakvu je uvertiru derbi imao, jedino o čemu razglabaju nogometni fanatici dan nakon derbija je ono što se dogodilo na terenu. Idealno, zar ne? Pa, možda i je, samo zavisi iz čijeg kuta gledanja.
Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
Rijeka je ove nedjelje imala sve u svojim rukama, a utakmica s Dinamom došla je u najboljem mogućem trenutku. Neočekivani remi protiv Varaždina, a onda i Viktoria češke momčadi u Plzenu prilično su uzdrmali tlo pod nogama Zagrepčana. Uostalom, i sami su to priznali poslije utakmice na Kvarneru. Iza njih je bio zahtjevnih sedam dana čija je završnica trebala biti posebno teška, no onda su nekako, i to ne samo zbog sebe i svoje kvalitete, svi u klubu dobili još jedan ekstra kredit kako bi se pokušali dokazati. Boksačkim žargonom rečeno, Plavi su prije utakmice bili na konopcima, a Rijeka, umjesto da završi posao i baci Plave u nokdaun, je dopustila protivniku da poput Feniksa ustane iz pepela i živi za svoju novu borbu sutradan.
Dinamo je Dinamo i kad te očekuje utakmica protiv najtrofejnijeg hrvatskog kluba, respekt postojati mora. Pričamo, jasno, o HNL klubovima. Sopić, usprkos izjavama uoči utakmice kako zna da na Rujevicu stiže najbolja hrvatska momčad, Dinamu nije pokazao nikakvo poštovanje. On je na teren poslao onih 11 igrača za koje su i bake s pijace mogle pretpostaviti da će igrati. Nije nikakav problem gledati samo sebe kad igraš prijateljske utakmice ili kad u prvoj fazi Kupa odeš u Novsku , ali kad ti u goste stiže Dinamo i čovjek koji je skautirao, ‘moljakao’ i uz predsjednikov amen dovodio mnoge igrače koji su sada prvotimci kluba s Kvarnera, onda nailazimo na jedan veliki problem.
U prvih 45 minuta Dinamova je prednost mogla biti još uvjerljivija, ali je obranivši sjajne udarce Kulenoviću (13.) i Ademiju (14.) Labrović još jednom potvrdio da je uvjerljivo najbolji vratar HNL-a. Jakirović, zapravo, nije ništa revolucionarno napravio u pripremi utakmice. Malo je pogledao svojeg protivnika, nešto više je radio na sebi, očekivano je osvježio sastav, upozorio ih na neke navike Rijekinih igrača i pustio svoje pulene da pokažu ‘jesu ili nisu’. Sopić? On mu je olakšao posao tako što je apsolutno sve u Rijeci bilo onakvo kako je Jakirović mogao pretpostaviti. Bez najmanjeg zrna iznenađenja.
U najavi utakmice razgovarali smo s Matjažom Kekom, čovjekom čije se ime s poštovanjem izgovara na sve četiri strane Lijepe naše. Kako je sam istaknuo, nije htio “pametovati” jer zna kako je njemu kad to drugi rade, ali je zato Sopić, koji se puno puta ničim izazvan dotakao omiljenog trenera svih navijača Rijeke, mogao primjerom slovenskog izbornika voditi kako se pripremaju utakmice protiv ‘velikih’. Kekova Rijeka, ona šampionska, bila je sjajna, ali je usprkos svemu znao da kad ga čekaju derbiji protiv Dinama ili Hajduka mora pažnju posvetiti protivniku. Vešović je primjerice, usprkos tome što je bio ponajbolje desno krilo HNL-a, ponekad znao, iako to nikada u karijeri nije igrao, protiv Dinama startati kao lijevi bek, dok je s druge strane neke utakmice kapetan Maleš započinjao na klupi. Njegova je Rijeka bila kvalitetnija, uigranija i sistematičnija od ove današnje, ali se svejedno prilagođavao protivniku. Koje je na kraju i pobijedio.
Rijeka nije Barcelona da u svakoj utakmici gleda samo sebe i da svojom tiki-takom tjera strah u kosti protivnicima. Da ih sustavno lomi, da plete mrežu, da traži pukotinu u duplom bloku. Ova Rijeka igra nadahnuto, ali isto tako mnoge igrače treba voditi, učiti, korigirati, a ne samo ‘pustiti’ da rade ono što najbolje znaju. Od prevelikog oslanjanja na individualnu kvalitetu Pašalića ili Pjace ne može biti dugoročne koristi, da bi mozaik bio besprijekoran svaki komadić mora biti na pravom mjestu i s određenom svrhom. I treba ga se mijenjati, treba ga se osvježavati, treba ga se njegovati, a ne samo pustiti i nadati se najboljem.
Dinamo je ove nedjelje zasluženo napustio Rujevicu neporažen. A nudio se, nudio se da ga se dokrajči. Može Sopić govoriti kako je nezadovoljan bodom koliko hoće, ali na temelju jednog dobrog poluvremena više nije zaslužio. Nismo sigurni hoće li to sam shvatiti, ali ako treba, može mu se ponoviti i na engleskom.
