Rijeka je protiv Varaždina pokazala pogrešno lice Harveyja Denta – u Solunu moraju okrenuti ono ljepše, dostojno Europske lige

S druge strane – Varaždin. Uvijek bez velikih priča, ali zato uvijek s jasnim planom i programom. A na kraju i sa zaslužena tri boda u džepu. Rijeka? Zamišljena, nezainteresirana i – najgore od svega – nekritična. S tim da se ovo zadnje posebno odnosi na trenera Đalovića.

Mišljenje o crnogorskom strategu dovoljno smo puta jasno i glasno istaknuli. Iako se na klupi Rijeke nalazi nešto više od godinu dana, već je pokazao talent, odlučnost, ali i kvalitetu koja je sasvim sigurno neophodna da bi se osvajali trofeji. Samim time, kako smo nebrojeno puta praktički usamljeni stajali u njegovom kutu, čak i u trenucima kada je djelovalo da je samo pitanje trenutka kada će klonuti, vjerojatno ponekad smijemo i nešto kritizirati. Doduše, takav se modus operandi ne zna s razumijevanjem prihvatiti kod nekih ljudi na Rujevici, ali to je sada drugi par rukava. A i nema smisla sada o onima kojih nije bilo na utakmici.

Nego, vratimo se Đaloviću. Nakon ispadanja od Ludogoreca, trener Rijeke rekao je da se ne smatra odgovornim i da bi sve ponovio isto. I to je možda najgori dio ove priče. Ako znaš ishod, ako znaš da si izgubio, a onda opet kažeš da bi opet sve isto – onda ti je ili svejedno ili ne razumiješ što se dogodilo. A nijedno od toga nije dobro. Poslije utakmice protiv Varaždina u rukavicama je sve zainteresirane na pitanje zašto je Rijeka ovako danas izgledala usmjerio prema sportskom direktoru i njegovom pomoćniku. Kao da kadar s kojim raspolaže nije baš do kraja kakvog bi htio. Ali, s obzirom na to da iz šampionske Rijeke nedostaju tek Selahi i Djouahra, a došli su Kreilach, Dantas, Jurić, Jankov i ostali – to baš i nije najčvršći argument. Uostalom, nismo čuli Varaždince da kukaju. Nego, gdje je njihov Toni Fruk, makedonski velemajstor Dimitar Mitrovski? Da, otišao je, eno ga u Olimpiji. Ali nema zbog toga 'života od sjećanja' za Varaždince. I trener Šafarić sigurno ne krivi sportskog direktora Šafarića za to.

Đalović je, realno, ove nedjelje pogriješio s pripremom, čitanjem utakmice, ali i s izmjenama koje nisu donijele ono što se od njih očekivalo. I nema ništa loše u tome da to prizna. Dogodi se, jednostavno, takva večer. Nitko ne traži njegove kazališne monologe o krivici kao što su to radili neki njegovi prethodnici, ali malo iskrenosti prema sebi i javnosti – to se uvijek cijeni. I kod navijača, i u svlačionici, a i kod onih predstavnika medija koji prate njegov rad te jako dobro znaju koliko je napravio za klub kojeg smatra svojim.

Ali, dobro, bilo pa prošlo. Samo nek’ se nešto iz cijele priče nauči. Nije mu najugodnije, ali nije ni kraj svijeta...

A sada – PAOK. I Toumba. Rijeka je u prvom susretu pokazala da može. I to ne ‘ako bude ovako, onako, ovdje i ondje’, već samo da može. I točka. Pisali smo već, PAOK nije nikakvo svjetsko čudo. I upravo zbog toga ovaj poraz od Varaždina nekako kopka još dublje. Rijeka ove sezone previše oscilira, potvrđena su ta njihova dva lica Harveyja Denta , ali nakon onog ‘izgorenog’, bio bi red da u Solunu pokažu ono lijepo, pobjedničko. Ono za koje svi žele vjerovati da je 'njihovo pravo'.

Varaždin je pokazao da se može pobijediti i kao autsajder na kojeg nitko ne računa, baš kao što Rijeka sada mora pokazati da zna ustati i kada sami od sebe padnu. S tim da se sada ne smije dogoditi onaj ‘sam pao, sam se ubio’, već prije PAOK-a pao, ali s planom i idejom se ponovno ustao. I na kraju i pobijedio. Jer to sigurno mogu.