Rijeka je pokazala gard, Mišković odlučnost i – t(r)ener cojo*es! Ali, kad igraš 11 protiv 13, onda je sve puno teže

Dominik Thaqi (18) je ove subote bio Sanchezov 'tajni' pick. I, iako nije odigrao Bog zna kakvu utakmicu, treneru na odvažnosti valja čestitati. Jer, staviti jednog juniora da krene od prve minute... Za to treba - kako bi se reklo u Madridu - tener cojones! Vole Hrvati biti generali poslije bitke, vole uzimati primjere Yamala i Yildiza, voli se pametovati sa kauča. Kako klinci mogu u Barceloni i Juventusu, a ne mogu u HNL-u? Sanchez je vidio vrijednost mladog krilnog napadača Rijeke i stavio ga baš tamo gdje treba igrati. Za razliku od, primjera radi, Kovačevića, koji je na Varelu stavio nekoliko deka kako se ne bi zaledio na klupi.

Thaqi je, kako su nam objasnili oni koji su pomogli ovog mladog asa svojevremeno oblikovati, lijevo bolji nego desno – zbog raznovrsnog driblinga i vrlo kvalitetnog ubačaja lijevom nogom. Ovog puta nije imao prilike pokazati svoje kvalitete, ali svakako je mogao nešto naučiti. I ovakve utakmice dodatno učvršćuju njegov temelj na kojem će on s vremenom pokušati napraviti igrača za najveće domete. Bio je malo impresioniran, ali to je sasvim razumljivo, nit’ je prvi, a nit’ je posljednji na kojeg je Maksimir tako djelovao. Najbitnije je da shvati kako je priliku dobio jer je dobar, a ne jer je mlad. I da sada nema drugog nego u sljedećoj utakmici biti još bolji. Pa onda napokon i dočekati taj prvijenac koji ‘visi u zraku’.

Brzanac iz Žminja ipak nije bio u prvom planu ove subote, a reflektori maksimirskog stadiona ove su se upalili ne kako bi se gledala ‘zaslužena’ pobjeda Dinama, već kako bi se što bolje vidjela desetka na bijelom dresu. Lopta za Oreča prije pogotka Ndockyta bila je – čudesna. Iz okreta, znajući da ima čuvara na leđima, s takvim osjećajem i preciznošću. Umijeće je to napraviti na PlayStationu, kamoli uživo. Opet je Toni Fruk dominirao, opet je pokazao da je najbolji igrač lige. Iako se prema njemu suci odnose – kao da je balavac, kao da je bezimeni stranac kojem je HNL usputna stanica.

Sjajnu je stvar rekao Sanchez nakon utakmice kada je usporedio Dinamo s Real Madridom. Nemojmo se lagati, sličnosti postoje. Veličina Dinama, u našim okvirima, odgovara veličini Reala u svjetskim okvirima. I normalno je da se Realu ponekad malo progleda kroz prste, normalno je da, primjerice, Luka Modrić ne bi dobio žuti karton za identičan prekršaj kakav bi bio 'skup' za nekog drugog igrača iz La Lige, ali... Sve to ne znači da su pravila za jednu momčad jedna, a za drugu druga! Josip Mišić je u subotu trebao dobiti četiri žuta kartona. Četiri! Mislite da pretjerujemo? Prvo u 17. minuti nakon što je 'poderao' Fruka, a zatim za start u 78. minuti na Majstoroviću.

Ako se Real štiti u Španjolskoj, ako se Dinamo štiti u Hrvatskoj, onda se, pretpostavljamo, moraju štititi i najbolji igrači! Ili nam je nešto promaknulo? Nakon ta dva starta, zaslužio je Mišić u bilježnicu i nakon onog šerifovanja i mahanja rukama, prvo prema Lasickasu, zatim Majstoroviću. Kapetan jedne momčadi – i to se naročito odnosi na Dinamo – se tako ne ponaša. I kraj priče. A ako će netko reći da je to žar borbe, da je to normalno, onda smo mi očito precijenili veličinu Dinama. Za što bismo voljeli vjerovati da nismo. Isprika? Gašenje vatre benzinom. Sjajan PR, nema što.

Oprali su navijači Dinama svojeg kapetana nakon utakmice na društvenim mrežama, ali isto tako bi jedno pranje od šefa sudaca trebao dobiti ne samo glavni arbitar subotnjeg okršaja, gospodin 'prvi hrvatski sudac Liga prvaka nakon koliko već godina', baš kao i onaj ‘glavni’ iz VAR sobe, za kojeg nismo sigurni je li gledao utakmicu ili je, tko će ga znati, provjeravao kakve akcije imaju Wolt i Glovo?

McKenna laktom udari Čopa u bradu – nema reakcije. Mišić krene udarati i šamarati – nema javljanja. Ako se dogodi novi VAR Leaks, moglo bi se ispostaviti da je ovu utakmicu ‘soba’ odradila kao onaj zadnji dan pred odlazak na godišnji – pristuan si tijelom, ne i duhom. A ako te netko zove, ako ne netko treba, jedino što moraš je praviti se da nisi čuo i vidio. Pa, onda, vidimo se za dva do tri tjedna. Kad se već sve zaboravi.

A ova utakmica, ovaj sudački masakr, naročito nakon što se i u prvoj utakmici poklonio Dinamu kazneni udarac protiv Rjeke, ne jednostavno ne smije zaboraviti. I zato bravo, ne samo za Sancheza, Fruka i ostatak društva, bravo za predsjednika Miškovića, čovjeka kojem je jednostavno bilo previše sve ovo gledati. Doduše, govorio je navijački, ne predsjednički, ali za razumjeti ga je, jer Rijeka je igrala nepravednu igru, umjesto da na 1-1 zadnjih 15-ak minuta omjer na terenu bude 11 na 10 u korist njegove momčadi, omjer je bio – 13 na 11 u korist domaćina!

Jedino sporno u svemu je kako se Mišković obratio javnosti. Imaš klupsku stranicu? Imaš. Znaš li pisati priopćenja? Znaš. Onda, izvoli! Tako se nešto, eventualno, može promijeniti. Ovako... U redu, primljeno na znanje, ali plakanje odabranim 'prijateljima' nikada ništa ne donese. Ako čovjek želi konkretnu promjenu i konkretnu poruku poslati, tada mora i konkretno reagirati. Kao Klub. A ne ovako 'pa rekli smo'...

U svakom slučaju, Rijeka nije pobijedila, ali Rijeka je u Maksimiru pokazala gard, pokazala je snagu, pokazala je ideju. I pokazala je da ima budućnost. To sedmo mjesto ne izgleda lijepo, ali uz ovakvu igru, uz ovakav pristup, uz ovakvo zajedništvo... Malo ćemo parafrazirati Dragu Ćosića pa reći: svima, svima dati pljesak! Jer, ovo, baš ovo... To je Rijeka koju navijači žele. I zbog ovakvih utakmica vole ju još više. Mogu biti ljutiti igrači, može biti ljutit predsjednik, razočaran trener, ali... Rijeka je potekla i pokazala svoju bistrinu i čistoću. A drugi... Drugi isto ne mogu reći.