Rijeka je od lovca postala lovina, ostvarili su ono što Hajduk nije i to im rivali s juga ne mogu oprostiti

Igrala se 90. minuta utakmice na Poljudu, Rijeka je nakon prvih 45 minuta imala dva pogotka prednosti, da bi onda u nastavku domaćin ubacio ‘u brzinu više’ kako bi na sve načine pokušali doći do izjednačenja. Prvo je 15-ak minuta prije kraja utakmice poentirao Bradarić za smanjenje, da bi onda u 90. minuti tadašnji kapetan Mario Maloča zabio s bijele točke nakon što je rukom u 16-ercu igrao Mate Maleš. Poslije utakmice se iz svlačionice domaćina čula pjesma, dok je u onoj gostiju bio muk. Matjaž Kek se za javnost ‘pravio’ bijesan, ali iz kluba su nas uvjeravali da je zapravo u slovenski strateg iznimno zadovoljan. Ne rezultatom, nečim drugim…

“Oni slave bod protiv Rijeke na Poljudu kao da su osvojili prvenstvo, a mi se vraćamo doma bijesni. To je razlika između ove današnje Rijeke i Hajduka”, rekli su nam iz kluba dan poslije utakmice.

Bilo je to prvo gostovanje Rijeke na Poljudu otkako je Lige 10. Tih su godina za Rijeku igrali Vargić, Knežević, Močinić, Benko, Kramarić i Sharbini, dok su u Hajduku bili Lovre Kalinić, Bradarić, Kouassi i Andrijašević. Sezonu ranije Kek je na klupi Rijeke upisao svoju prvu pobjedu na Poljudu, a u posljednjem kolu momčad s Kvarnera osigurala je Europu pobijedivši Zagreb u Kranjčevićevoj (1:4), dok je Hajduk istu ispustio porazom od Dinama na Maksimiru (3:1) što je bilo dovoljno Riječanima da za jedan bod preskoče svoje rivale. I to je, na neki način, bio početak dominacije Rijeke koje je potrajalo godinama.

Drmić: Ponuda Rijeke je na stolu, Livaja je top igrač, ali nisam doživio da se jednom klubu svira toliko kaznenih udaraca

Tomić pred Jadranski derbi: Hajduk se dosta pojačao u odnosu na posljednji susret, znamo što nas čeka dolje

Nekoliko mjeseci nakon te pobjede protiv Pjesnika Rijeka je ostvarila jednu od svojih najvećih pobjeda u klupskoj povijesti. Pao je Stuttgart, Močinićevo dodavanje i Mujanovićev pogodak Riječani će pamtiti za života. Da se to nije dogodilo i da Rijeka tako rano po dolasku novog vlasnika nije ušla u grupnu fazu Europske lige, veliko je pitanje bi li klub ostvario sve ono što je uslijedilo narednih godina. Od novog stadiona pa sve do prvog naslova prvaka. Oni optimistični reći će da bi, ali svakako je Stuttgart bio prekretnica. A te prekretnice ne bi bilo da je Hajduk svladao Dinamo u utakmici koja je za Plave bila potpuno nebitna budući da su puno prije toga osigurali naslov prvaka.

U nedjelju 27. veljače bit će točno devet godina otkako je Matjaž Kek preuzeo Rijeku. Zadržao se u klubu pet i pol godina, osvojio je prvenstvo i dva Kupa, u tri navrata igrao i grupne faze Europske lige. Po njegovom odlasku su osvojena još dva Kupa, a još jednom je ostvaren i plasman u Europsku ligu. Ispostavit će se da je taj 27. veljače jednako tako važan datum i za Hajduk, jer tog je dana prije godinu dana Marko Livaja odigrao svoju prvu utakmicu Bijele. Bilo je to protiv Rijeke, na Rujevici, Hajduk je slavio golom Nayira, ali je Livaja bio taj koji je ponio epitet igrača utakmice. Već nakon prvih nekoliko minuta bilo je vidljivo da nogomet ima u malom prstu, a njegovim dolaskom su se stvari potpuno okrenule u odnosu Rijeke i Hajduka.

Osam godina Hajduk je bio lovac, a Rijeka lovina. Posljednjih godinu dana, otkako je Livaja došao u Hajduk, malo po malo i stvari su se ponovno okrenule u korist Splićana. Ono što su bili sve do tog 27. veljače 2013. godine, opet su postali 27. veljače 2021. godine. Naravno, ni jedno ni drugo nije bilo odmah vidljivo, trebalo je proći neko vrijeme kako bi se stvorio svojevrsni uzorak i kako bi se konciznije znalo tretirati što je bitno, a što ne. Kek je Rijeci bio isto ono što je danas Livaja u Hajduku, Lider, osoba koja nije alfa i omega u svim segmentima kluba, ali čije riječi i djela navijači i cijeli klub općenito prate i podržavaju. Riječani su stajali uz Slovenca i kad nije išlo, baš kao što su i u Splitu odlučili zaštiti svojeg novog junaka nakon ogromnog posrtaja i poraza od Tobola. Kek je Riječanima uzvratio uspjesima, Livaja Splićanima zasad samo golovima. No, i to se možda promijeni, jer trofeji već godinama nisu Splićanima bili tako blizu. Podrugljivo su drugi govorili kako je posljednjih godina na Rivi mirisalo samo na fritulu, dok se danas to nitko neće usuditi ponoviti. Možda hoće, ali tek na kraju sezone, ako rezultat ne bude onakav kakvom se u Splitu nadaju. Ali, dok se crta ne podvuče (omiljena sintagma Matjaža Keka), to će, ponavljamo, sigurno izostati…

Ono što posebno fascinira u odnosu Rijeke i Hajduka je taj antagonizam koji je posljednjih godina sve veći i veći. Iz perspektive Riječana, sve je eskaliralo u 11. kolu sezone 13/14. kad su gostujući navijači bacali baklje na tribinu na kojoj je bio smješten poveći broj djece i starijih ljudi budući da je ista cjenovno bila najprihvatljivija. To je bio okidač.

(1:04:10 – 1:06:30)

S druge strane, Splićanima je kod Rijeke naviše smetalo što su oni preuzeli ‘njihovu ulogu’ u hrvatskom nogometu te što se promijenio odnos snaga. Rijeka je strateški ulagala otkako je Mišković stigao u klub, a ne može se reći da je Hajduk za to vrijeme ‘mirovao’. Razlika je bila ta što se velika većina ključnih odluka u navedenom periodu u Rijeci pokazala dobrima, dok je u Hajduku slučaj bio potpuno suprotan. Primjera radi, od izlaznih transfera, otkako je Mišković došao u Rijeku, momčad s Kvarnera uprihodila je 72.18 milijuna eura. S druge strane, od te 13/14. sezone do današnjeg dana, Hajduk je zaradio 66.41 milijuna eura (izvor: Transfermarkt). Zaključak je taj, naročito kad se uzme u obzir da je Rijeka više plaćala za odštete od Hajduka, da su financijski bili veoma blizu, ali je Rijeka sve to kapitalizirala (trofeji, Europa, novi kamp), a Hajduk nije.

U Splitu Riječanima ne mogu oprostiti samo jednu stvar, a to je uspjeh.

Otkako je pandemija koronavirusa poharala svijet, Rijeka je drastično srezala svoj budžet. Jednako tako, srezane su i ambicije, jer Rijeka ni u kojem trenutku ove sezone nije razmišljala o tome da bi mogla ‘napasti’ naslov prvaka. A opet, tu su. U vrhu. Bore se. Ne pokušavaju zadržati korak ni za kim, jer nikoga ne prate. Idu svojim putem, a oni ih je doveo na bod od Hajduka (uz utakmicu manje), tri od Osijeka i četiri od Dinama (također uz utakmicu manje). Rijeka djeluje kao ‘crna ovca’ u ovoj ‘borbi za naslov’, ali prava istina je da se oni za naslov ne bore. Oni se trenutno bore za opstanak, trebaju namaknuti novac kojim će zatvoriti proračunske rupe i to je sve što ih brine. Ostalo, što bude – bit će. Navijači imaju razumijevanja, drago im je vidjeti da je momčad uglavnom bazirana na mladim igračima (uz nekoliko iskusnijih poput Drmića, Pavičića, Vučkića, Velkovskog) na kojima se jednog dana sigurno može zaraditi (Labrović, Smolčić, Ampem, Selahi), ali im svakako nedostaje više igrača iz vlastitog omladinskog pogona. To Hajduk ima, a Rijeka k tome stremi. Nije da Bušnja, Vuk, Lepinjica ili Liber nisu talentirani ili dovoljno kvalitetni, štoviše, ali jednostavno u ovom trenutku ne mogu se nametnuti za početnih 11, a samim time ni postići cijenu na tržištu koja bi Miškovića i ostatak društva zadovoljila.

Torinsko iznenađenje: Talentirani ofenzivac Rijeke odlazi kod Jurića

Najveća snaga Rijeke u ovom trenutku leži u tome što su najmanje opterećeni od drugih klubova ‘konkurenata’. Rezultatski, dakako, jer financijski su najviše. Doduše, to vuče jedno za drugim, jer to da klub živi od prodaje igrača Mišković samo što ne snimi kao audio zapis te pušta na razglasu uoči domaćih utakmica. Igrači postižu određenu cijenu tek nakon europskih utakmica te je baš zbog toga društvu s Rujevice najvažnije to da se dogodine osigura ulazak u grupnu fazu nekog euro-natjecanja. Što se tiče prvenstva i Kupa, trofeje nitko ne odbija, ako dođu – dobro su im došli, ali i da Rijeka uzme duplu krunu, opet im to ništa ne znači s neke financijske strane budući da HNL nije liga u kojoj će ti savez po plasmanu isplatiti neku ogromnu sumu s kojom si klub može zatvoriti proračun.

Dinamo, Hajduk i Osijek nisu u takvoj situaciji, jer eventualni neuspjeh bio veliki udarac (za Osijek najmanje, usprkos ulaganjima). Ne na financije, nitko ne misli da će klubovi propasti, ali poslovanja ove zime od strane sva tri kluba jasno sugeriraju da su trofeji imperativ i da se na njih puca. Hajduk nije doveo Kalinića i Ferra (posudbu do kraja sezone, uz mogućnost produljenja ako obje strane budu zadovoljne) da bi se ‘pripremio za sljedeću sezonu’, a isto vrijedi i za Osijek koji je potpisao Caktaša i Lovrića. Dinamo je pak odbio unosnu ponudu iz Premier lige za svojeg najboljeg igrača, a Rijeka… Oni osim što su dogovorili transfer Smolčića (koji formalno nije realiziran, s tim da bi se to uskoro trebalo promijeniti), klub su napustili još Galović i Tomečak, dva standardna prvotimca. Dinamu je naslov važan zbog Europe i Lige prvaka, Hajduku zbog euforije i same činjenice da na trofej čekaju 17 godina, dok je svima jasno da dok je Bjelica u Osijeku će uvijek vrijediti ona Evertonova ‘Nil satis nisi optimum’, odnosno ‘ništa osim najboljeg nije dovoljno dobro’.

Katalinić pred Jadranski derbi: "Hajduk mora živjeti za titulu prvaka"

Liga je sjajna, ali ono što je još važnije, kvaliteta nogometa sve je bolja. Neće se dogoditi kraj svijeta ni u Dinamu, ni u Hajduku, baš kao ni u Osijeku ako se ne osvoji naslov prvaka. ‘Kraj svijeta’ bio bi da ovako dobri, kvalitetni klubovi, u koje sad se sad može dodati i Rijeka, dogodine ostanu bez Europe. To je ono što podiže kvalitetu na dodatni nivo i što će ligi dati na snazi i kvaliteti. Od Europe Dinama, Osijeka, Hajduka i Rijeke neposredno će profitirati svi drugi klubovi u ligi, a to je krajnji, ultimativni cilj. Ako je stablo jako u korijenu, nema te bure koja će ga otpuhati.

Riječko i hajdučko ‘prijateljtvo’ danas bi se posebno trebalo osjetiti na terenu. Hajduku je pobjeda važnija nego Riječanima, ali Plavo-bijeli su na Poljudu ‘navikli’ pobjeđivati. U posljednjih 10 godina, Hajduk je protiv domaćin protiv Rijeke slavio dva puta, a Rijeka 10. Danas je domaćin favorit, navijači će im biti (kao i uvijek) dodatan vjetar u leđa, ali jedna do dvije majstorije koje bi čarobnjaci Murić i Drmić mogli izvući iz svojih šešira mogle bi sve okrenuti. Nezahvalno je prognozirati, stoga se mi okrećemo samo nadanju da će utakmica ispuniti očekivanja. Uostalom, Jadranski derbi praktički nikad ne razočara, stoga nemamo razloga vjerovati da će to biti slučaj danas.