Rijeka je 70 minuta pokazivala da može srušiti Dance. A onda je stiglo upozorenje...

Grupa Grad, jedan od predvodnika riječkog novog vala, još se tamo osamdesetih pitala „Ima li nešto?“, a gotovo četiri desetljeća kasnije isto se pitanje sasvim zgodno može postaviti i na Rujevici nakon ogleda protiv Istre 1961 (3-2). Ima li u ovoj Rijeci nešto više od onoga što smo dosad vidjeli, nešto zbog čega bi Midtjylland u četvrtak mogao shvatiti da onih 2-0 iz Herninga ipak nije bilo posljednje poglavlje ove priče? Ako ćemo suditi po nekih 70 minuta protiv susjeda, odgovor bi mogao biti potvrdan. Rijeka je bila dominantna, agresivna, taktički vrlo ozbiljna, kontrolirala je prostor, ritam i loptu, a Istrijani su veći dio utakmice izgledali kao da im je netko odrubio glavu pa ostatku tijela zaboravio javiti da utakmica još traje. I ono što je možda najvažnije, Rijeka pritom nije izgledala kao da igra na svojem maksimumu. Nije to bila večer u kojoj Oreč postane Cafu, Dantas Xavi, a Fruk, dobro, Fruk ionako već neko vrijeme ima dozvolu biti što god poželi, nego je sve izgledalo prilično prirodno, ponovljivo i, što Keka mora najviše veseliti, nadogradivo. Zato možda ni neke promjene više ne treba gledati isključivo kao promjene. Husić je kao lijevi stoper donio nešto što Rijeci treba, I valjda je više bilo dosta 'ludiranja' s Barcom! Lasickas je još jednom pokazao da na toj istoj strani može biti ozbiljna opcija i možda je Kek, tražeći rješenja za jednu utakmicu u zgusnutom rasporedu, slučajno pronašao nešto što bi mogao koristiti puno češće.

Problem je jedino što nogometna utakmica, unatoč svim pokušajima Rijeke da u nedjelju dokaže suprotno, ipak traje 90 minuta. Istra je do 70. minute izgledala kao momčad kojoj je jedina realna ambicija što prije doći do autobusa i spojiti se na ipsilon, rezultat 3-0 bio je još i prilično pristojan opis onoga što se događalo na travnjaku, a onda je Rijeka odlučila malo pomoći susjedima. Prvo im je Niko Janković, ničim izazvan i valjda iz dobrosusjedskih odnosa poklonio prvi pogodak, potom je Kumar potpuno sam promašio ono nakon čega bi Rujevica počela vrlo ozbiljno gledati prema semaforu, a Fredriksen je u 90. ipak zabio za 3-2 i utakmicu koju je Rijeka morala dobiti s nekoliko pogodaka razlike pretvorio u onu nakon koje je Kek na konferenciju stigao s otprilike onim izrazom lica koji roditelj ima kada mu dijete donese peticu iz matematike pa usput kaže da je razbilo susjedov prozor. Sve je, dakle, dobro završilo, ali razgovor će se ipak obaviti. I treba. Jer primiti dva pogotka od momčadi koja je svoje opasne prelaske centra do tada mogla brojati na prste jedne ruke nije nekakav simpatični detalj kojim će se baviti nogometni čistunci, nego ozbiljno upozorenje četiri dana prije Midtjyllanda. Pogotovo zato što je Kek nakon utakmice zapravo izgovorio najvažniju rečenicu večeri – Rijeka očito nije momčad koja može igrati ako nije na 100 posto. Protiv Istre 1961 je to saznala i svejedno uzela tri boda. Protiv Danaca bi cijena istog eksperimenta mogla biti nešto skuplja.

Niko Janković to zna bolje od svih. Njegov potez kod prvog gola bio je loš, zapravo toliko nepotreban da ga nema smisla pokušavati opravdavati umorom, rezultatom ili činjenicom da je Rijeka do tog trenutka utakmicu držala pod kontrolom. Upravo suprotno, baš tada igrač njegova iskustva mora prepoznati da protivniku ne treba davati umjetno disanje dok ovaj sasvim pristojno leži bez svijesti. Može Janković biti sretan što njegova pogreška nije postala ona koja je Rijeci uzela dva boda, ali možda je u svemu tome i pronašao najbolji mogući trenutak za pogriješiti, koliko god to paradoksalno zvučalo. Jer, u četvrtak će protiv Midtjyllanda svaki igrač Rijeke moći postati 'Janković'. Jedno krivo dodavanje, jedno nepotrebno kompliciranje, jedan duel u koji se uđe s 95 posto, jedna sekunda u kojoj netko odluči da će ipak suigrač zatvoriti prostor i – hvala lijepa, doviđenja. Ili kako se to već kaže na danski. Midtyjlland je u Herningu pokazao da ne mora igrati posebno dobro kako bi pobijedio Rijeku, što je možda i najgora vijest iz prve utakmice, ali su istodobno pokazali da ih se može ugroziti, što je ona puno ljepša. Jankoviću zato teško možete nacrtati bolju priliku za iskupljenje od četvrtka. Velike utakmice ionako ne traže igrače koji nikada ne pogriješe, takvi uglavnom postoje samo na PlayStationu i u komentarima na Facebooku, nego one koji nakon pogreške imaju dovoljno karaktera da u sljedećoj naprave nešto veliko. I sad će se vidjeti tko je faca i frajer, a tko nije.