Rijeka ide po novi Važ! Gojak i Legbo presudili Farmaceutima, desetkovani Slaven Belupo nije imao nikakve šanse!

Gojak i Legbo, Rijeka dva, a Slaven Belupo nula. I Rijeka u finalu Kupa! Utakmica koja neće ući u nogometne almanahe, utakmica koje će se sjećati tek rijetki, ali utakmica koja ja pokazala kako moraju igrati favoriti. I oni koji se osjećaju kao šampioni. Nije potrebno uvijek biti 'pravi', ali u tim utakmicama je itekako bitno doći do pobjede. I to je Rijeka ovog puta napravila. Slaven je dao koliko je mogao, ali drugo finale zaredom ipak neće igrati. Rijeka? Oni su sada na četiri finala u posljednjih pet sezona, ali puno važnije bi im bilo da budu na dva od dva u posljednje dvije sezone. No, korak po korak, utakmicu po utakmicu...

Što se tiče prvog dijela utakmice, prvih pola sata najbolje je sumirao Ivan Ljubić s Max Sporta: „Rijeka s posjedom, Slaven u bloku. Ako ste se sada uključili, svaka čast“, rekao je komentator ovog ogleda točno u trenutku nakon što se odigralo 1,800 sekundi, odnosno 30 minuta utakmice na Rujevici, u kojoj – ma koliko god se trudili nešto zanimljivo istaknuti – nismo uspjeli pronaći čak ni jedan zanimljiv detalj kojim bismo se pozabavili, odnosno stavili ga u prvi plan. Jer, ne da nije bilo pogodaka, već nije bilo ni akcija, nije bilo nekog posebnog ritma, nije bilo ni ludila na tribinama. Ukratko – utakmica je u prvih pola sata bila za zaborav. I svi koji su od 16.30 do 17, a možemo slobodno reći i 17.15 sati radili nešto drugo, sigurno su bolje iskoristili svoje vrijeme.

I onda se dogodila nadoknada prvog dijela. I kung-fu start Alena Grgića na glavu Tea Barišića. Reći će neki da nema tu ni 'p' od prekršaja budući da namjere nema te je do kontakta došlo sekundu nakon što je Grgić ispucao loptu, ali isto tako stoji i teza da je Grgić digao nogu 'ohoho' iznad glave, dok se Barišić nije 'spuštao' prema lopti. U prijevodu, Grgićeva noga nije imala razloga biti tako visoko kako je bila te da je Pajač pokazao na bijelu točku, nitko mu ništa ne bi mogao reći.

Iz prvog dijela zaboravit će se kasna reakcija Devetaka nakon dodavanja Gojaka, siloviti pokušaj Barca kojeg je blokirao Božić te dva 'dodavanja' Mitrovića i Grgića prema Zlomisliću koje će statističari voditi kao 'udarce u okvir gola' Rijeke. A daleko je to od udarca, jako daleko.

No, u 55. minuti je stvarno bilo opasno pred golom Rijeke. I to što je iskreirao dvojac Mitrović – Grgić bilo je jako opasno. Mitrović je bio taj koji je odigrao točnu loptu prema desno, nakon čega je Grgić iz punog trka, s kakvih 11 metara iskosa, po podu gađao daljnji kut gola kojeg čuva Martin Zlomislić. Pucao je precizno, ne i odveć silovito, ali svakako je kapetan Rijeke jako dobro reagirao. I najbolju priliku na utakmici zaustavio.

Samo tri minute kasnije – vatromet i pred golom Čovića. Brza je to bila kombinacija Rijeke, u prilici se našao Adu-Adjei, a on je gotovo pa s iste pozicije odakle je tukao Grgić na drugoj strani pogodio vanjski dio mreže. Oba udarca su bila dobra, ali isto tako i umalo neprecizna.

U te tri minute vidjeli smo više nogometa nego u svih prethodnih 55. I to nije subjektivni dojam jednog para očiju, to je činjenično stanje. Rijeka i Slaven definitivno nisu pružili partiju za pamćenje.

Nažalost, te tri minute nisu bile pravilo, već izuzetak, jer od 58. minute pa nadalje su se stvari vratile na stare postavke. Barem do 71. minute i pogotka koji je odveo Rijeku u finale Kupa.

Praktički pa ni iz čega, Rijeka je započela svoj napad preko desne strane, Adu-Adjei je petom ostavio loptu za Oreča, Kovačić je ispao iz linije, Oreč je prošao po strani, uputio nešto između udarca i ubačaja, a na nešto slabiju intervenciju vratara Slavena sjajno je reagirala Rijekina Lego kockica, igrač za velike zadatke, onaj koji uvijek utakmicu završi s prljavim dresom i koji će svaku trenerovu zamisao uvijek sprovesti u djelo, Amer Gojak, koji je poput prave devetke napao prostor, vrebao pogrešku, pa ju onda i dočekao, što je u utakmicama kao što je ova, bez nekih velikih prilika i bez previše izrađenih akcija za gol, doslovno zlata vrijedno! Gojaku je to bio treći pogodak za Rijeku, a drugi u Kupu, baš kao i drugi ove sezone.

Taj pogodak sugerirao je da će Rijeka dobiti priliku braniti naslov osvajača Kupa u finalu protiv boljeg iz ogleda Gorice i Dinama, da bi onda točku na i stavio Legbo koji je u 84. minuti sjajno ispratio napad pa na ubačaj (odnosno udarac) Adu-Adjeija mirno postavio nogu na drugoj vratnici i postavio konačnih 2-0. Pogodak možda nije bio upečatljiv, ali salto (ne mortale) jest, jer Legbo se sa stilom razveselio svojem prvijencu u bijelom dresu kojeg će svakako pamtiti.

Na kraju, Rijeka je u ovom ogledu bila bolja od Slaven Belupa baš za ta dva pogotka. Gosti su imali puno problema uoči utakmice i to se vidjelo, prvu pravu priliku na utakmici nisu iskoristili, a Rijeka ih je za to kasnije kaznila. I tako se plasirala u svoje 11. finale Kupa, treće u nizu, odnosno četvrto u posljednjih pet izdanja. A sve to pokazuje kako je Važ na Kvarneru itekako VažAN!

Rijeka – Slaven Belupo 2-0

Strijelci: 1-0 Gojak (71.), 2-0 Legbo (84., Adu-Adjei)

Stadion: Rujevica, gledatelja: 5972.

Glavni sudac: Igor Pajač, VAR: Mario Zebec (Cestica).

Žuti kartoni: Legbo (Rijeka), Kovačić (Slaven Belupo).

Crveni kartoni: /.

Rijeka (3-4-2-1) Zlomislić – Barišić (80. Ndockyt), Majstorović, Radeljić – Oreč, Barco, Dantas, Devetak (63. Legbo) – Gojak (79. Lasickas), Fruk (87. Čop) - Adu-Adjei (87. Jurić).

Slaven Belupo (5-4-1): Čović - Krušelj, T. Božić, Kovačić, Jović (70. Šivalec), Išasegi - Mitrović, Ćubelić, Crepulja (87. Geci), Grgić (87. Aščić) – Lepinjica.