Riječki epizodisti: „Tri burrita“, kranjski Messi, najbrži igrač u povijesti HNL-a…

Rijeka je dugi niz godina bila daleko od onoga što je danas i onoga kakvu je gledamo unazad osam godina. Želja da se sustignu Dinamo i Hajduk bila je velika, financijska slika kluba izgledala je kao da ju je 'našvrljalo' neko dijete od osam godina, a samim time jasno je da bi čelnici kluba često odlučili dati šansu raznoraznim 'mačcima u vreći' od kojih na prste jedne ruke možemo izbrojati koji su se pokazali pojačanjima.

Prije samog starta valja naglasiti kako je Rijeka dugo vremena bila podobna raznoraznim eksperimentima. Svako toliko pojavio bi se poneki Afrikanac, prilike su dobivali brojni Južnoamerikanci od kojih je pozitivno sjećanje ostalo samo na jednog (Ramon Fernandez), a pokušao se iznenaditi i s jednim Azijatom koji je zamalo, praktički ni kriv ni dužan, ušao u povijesne knjige riječkog prvoligaša.

Iako ste navikli da pregled započnemo od pozicije vratara, mi danas malo okrećemo situaciju te ćemo prvo analizirati ofenzivnu trojku.

Bilo je tu stvarno svakakvih igrača. Kris Jogan, Luiz Fernando, Damir Čehič, Valerij Bojinov, Haris Handžić, miljenik publike Yves Belle-Belle i Fredi Bobic samo su neki koji nisu svoje mjesto našli u početnom sastavu naših 11 najistaknutijih riječkih epizodista. Jasno, svi oni tu imaju svoje mjesto, svako od njih ima barem jednu 'priču' po svojem boravku na Kvarneru, ali mi smo danas otišli u drugom smjeru… Sigurni smo da nećete zamjeriti. Nema tko se ne sjeća Bobićevih reklama za mlijeko, Belle-Belle dobio je pjesmu u melodiji 'Brkice' od Gustafa, dok je Bojinov veću pažnju obraćao na svoj Instagram profil nego na to da se vrati u fizički optimalno stanje.

Pa, krenimo!

Jedna od osoba koja je zadužila sve navijače Rijeke i bez kojeg onda danas sigurno ne bi bila ono što je, Robert Komen, dobio je u svoje ruke voditi klub koji je bio na rubu egzistencije. Dojam je kao da je Rijeku ponajviše spašavalo veličina njenog imena i bogata povijest kluba. Na Kvarneru nisu znali kako je to kad se klupski proračun puni javnim novcem ili kad je svima jasno da predsjednik stoji iza tebe te je u 'nacionalnom' interes da netko za koga se unaprijed odredi bude prvi. Komen je tražio pojačanja iako na raspolaganju nije imao praktički ništa novaca, a zainteresirane igrače najlakše bi 'kupio' pričom o europskom nogometu, lagodnom životu u Rijeci ili Opatiji i nadasve posebnom stadionu kojeg simpatizeri Rijeke nikako ne mogu prežaliti.

Pod njegovim vodstvom Rijeka je dogovorila suradnju s meksičkim Atlasom, velikanom tamošnjeg nogometa koji je 'proizveo' veliki broj Meksikanaca koji su kasnije ostvarili velike karijere. Prvi nam od 'poznatijih' igrača koji i danas igraju pada na pamet Andreas Guardado, ali nema sumnje da ih je bilo još mnogo.  

Bilo kako bilo, dogodilo se to u ljeto 2011. godine. Rijeka je dogovorila dolazak Heberta Alfereza koji je tada bio dio momčadi Atlasa. Nije Alferez bio član udarnih 11, ali nije bilo ni za očekivati da će Atlas jednog takvog igrača tek tako posuditi Rijeci. Ipak, ovaj omaleni ofenzivac bio je u dio prve momčadi, skupio je ponešto nastupa i pogodaka za Atlas (50 nastupa i 6 pogodaka) pa je jasno bilo da su na Kvarneru od njega bila velika očekivanja. S njim su zajedno u klub stigli Luis Delgadillo, visoki i jaki središnji napadač te središnji veznjak Carlos Gutierrez. Potonji je čak ostavio i sasvim solidan dojam na Kantridi, ali jasno je da su sva trojica daleko od igrača kakvim im se najavljivalo.

Guti je debitirao u domaćem porazu od Hajduka, Alferez dvije utakmice kasnije u remiju protiv Lokomotive, dok je Delgadillo tek u dva navrata osjetio čari igranja pod stijenama Kantride. Ne treba ni govoriti da su spomenuti igrači odmah postali miljenici publike, neki navijači na njih su se referirali kao 'tri burrita', a u toj jednoj polusezoni (jesen 2011/2012.) na tribinama se moglo naići i na pokoji sombrero. Njihova avantura bila je kratka i ne pretjerano uspješna, a suradnja između Rijeke i Atlasa ubrzo je nakon posudbe spomenutog trojca u potpunosti okončana. Šok i nevjerica.

Kad smo već u napadu, okrećemo se igraču koji je bio u Rijeci svega jednu sezonu, koji je ostvario tek dva nastupa u 1.HNL, a jako malo je nedostajalo da njegovo ime ostane zlatnim slovima upisano u klupsku povijest. Riječ je o Yoshiki Matsubari, jednom od četvorice Japanaca koji su zaigrali u 1.HNL. Japanac je u Rijeku stigao u siječnju 1999. godine, malo mu je nedostajalo da u svoj životopis ubaci kako je 'nekada davno' osvojio HNL, ali zvijezde, ili zastavice pomoćnih sudaca, nisu mu bile naklonjene.

Matsubara je posljednji intervju za hrvatske medije dao baš Germanijaku, a rekao je kako ga povremeno kontaktira poneki navijač Rijeke putem društvenih mreža te da je baš od njih saznao da je Rijeka 2017. godine postala prvak Hrvatske.

„Kontaktirali su me navijači Rijeke, Armada, te mi poslali poruku da je Rijeka konačno postala prvak. Bio sam presretan kad su se javili,“ otkrio je Matsubara za Germanijak.

Onaj kojeg smo stavili na lijevu stranu ofenzivne trojke u Rijeku je došao direktno iz, ni više ni manje, nego talijanskog giganta Milana. Povrh toga što je bio član jednog tako velikog kluba, ovog brzonogog Slovenca zvali su i 'kranjski Messi', ali jedina sličnost koju je imao s Argentincem je… nema je.

Uroš Palibrk bio je član Rijeke u proljetnom dijelu sezone 12/13. Mjesec dana nakon Palibrka u klub je stigao i Damir Mišković pa se navijači Rijeke mogu tješiti da možda kad je aktualni predsjednik Rijeke vidio kakav je bio tadašnji kadar shvatio da mora itekako zaviriti u džep kako bi osnažio momčad. Nakon odlaska iz Rijeke Palibrk je igrao još igrao za Lierse, NK Triglav, SV Austria Salzburg, NK Sava Kranj, Ivančana Gorica, a posljednji klub čije je boje branio bila je ciparska Omonia Aradippou u sezoni 17/18. Otada, o Palibrku ni traga ni glasa. Nadamo se da je s njim sve u redu.

Naravno, ne treba zaboraviti ni 'malo jača imena' od spomenutog trojca kao što su Ermin Zec, koji je bio dokazano HNL ime, ali je naprasno 'potjeran' zbog sukoba s Matjažom Kekom. Pod vodstvom istog trenera u klub je stigao Adis Jahović čiji je boravak na Kvarneru bio kratak, ali sladak. Tri mjeseca, osam nastupa, pet pogodaka… I transfer u rusku Samaru za 400 tisuća eura.

Nakon što smo apsolvirali napadače, skoknut ćemo do vratarske pozicije gdje Riječani čak i nisu toliko eksperimentirali kao neki drugi HNL klubovi.

Budući da je Dragan Žilić jedini stranac koji je imao ulogu startnog vratara NK Rijeke, epizodista smo morali pronaći među Hrvatima. Ni tu nije bilo previše sreće, ali jedan od rijetkih koji je 'zalutao' među vratnice kluba s Kvarnera bio je Darko Horvat.

Karijeru je započeo u tadašnjem INKER-u, da bi u Rijeku stigao u ljeto 1999. godine preko Solina. U toj, nesuđenoj šampionskoj sezoni, Horvat je imao ulogu rezervnog vratara, skupio je svega tri utakmice, a u niti jednoj Riječani nisu uspjeli slaviti.

Sljedeće sezone skupio je još četiri prvoligaška nastupa za Rijeku, upisao jedan crveni karton (poraz od Hajduka na Poljudu, 3:0), da bi ga nakon toga put odveo daleko od Kantride. Bio je član Dynamo Dresdena, najduže je branio za njemačkog niželigaša Hallerschera (2007. – 2013.), a karijeru je 2017. godine, s 44 godine na leđima, završio u HAŠK-u. Ikona, bez sumnje.

Evo nas u obrambenoj liniji, jer ono što smo pripremili u vezi odlučili smo ostaviti za kraj. Prejaka su to imena, a bome i predobre priče, da bismo vam ih odmah servirali na početku. Desert dolazi na kraju, zar ne?

Umalo smo zaboravili – obrana!

Mjesto središnjeg braniča u formaciji s tri stopera rezervirali smo za Crnogorca koji je osvojio dvostruku krunu s Rijekom. Ne, nije Marko Vešović, ovdje je riječ o Aleksandru Šofrancu. Kratki rezime – stigao je u Rijeku u ljeto 2016. godine, skupio je deset nastupa u svim natjecanjima, zabio jedan pogodak, skrivio tri jedanaesterca, osvojio duplu krunu i onda na kraju sezone otišao u Cercle Brugge. Ne šalimo se, to je rezime ovog 29-godišnjaka koji danas brani boje Sutjeske iz Nikšića.

Lijevi stoper u formaciji je Eddy Bosnar. Što reći o njemu, a da već ne znate? Agresivan '100 na sat', topovskog udarca, uvijek bespoštedan na terenu, ali i veoma pristojan van njega. U Rijeci je proveo samo šest mjeseci, a na Kvarner je stigao za 200 tisuća eura iz Dinama. I nije loše igrao, dapače, čak je uspio zaraditi transfer težak 100 tisuća eura veći od onog za kojeg je došao. Kasnije je igrao u Nizozemskoj, Japanu, Južnoj Koreji i Kini, a karijeru je završio u 'svojem' Sydney Unitedu. Njega se nije bojao samo onaj napadač koji nije baš na ti s pameću…

Obranu zaključujemo Vladom Lazarevskim, Makedoncem koji je u Rijeku stigao u siječanjskom prijelaznom roku kao igrač vrijedan milijun eura, da bi njegova tržišna vrijednost nakon šest mjeseci pala za 400 tisuća eura. Toliko je dobar bio. Inače, riječ je o desnom beku, ali za potrebe ove postave malo smo mu promijenili ulogu, vjerujemo da nam nećete zamjeriti. Lazarevski je, koliko god da to čudno zvuči, skupio čak 43 nastupa za reprezentaciju svoje zemlje, dok je dres Rijeke nosio u svega devet puta (tri pobjede, dva poraza, četiri remija).  Napisali bismo neku anegdotu, neku zanimljivost za vrijeme njegovog boravka na Kantridi, ali jednostavno toga nema. Izgleda kako su Riječani trebali istrpiti ovog Makedonca na desnom beku kako bi pet i pol godina kasnije dobili igrača iste nacionalnosti, koji igra na istoj poziciji, samo su igračke kvalitete ovog drugog bile 'nešto' veće.

Evo nas, napokon ta prekrasna vezna linija. Toliko 'majstora zanata', igrača s nevjerojatnim pričama s kojima su dolazili na Kvarner, toliko onih od kojih se očekivalo mnogo, a dobilo apsolutno ništa. Prosječan čitatelj i pratitelj HNL-a na njih je zaboravio, ali kako i neće, pa neki vjerojatno moraju imati slike u novčaniku da dokazom potvrde svojim prijateljima kada pričaju da su igrali ozbiljan prvoligaški nogomet. U redu, nije Rijeka Real Madrid, ali dojma smo kako su bolje od ovih bez ikakvih problema mogli pronaći u Opatiji, Grobničanu, Orijentu, Pomorcu… I to puno bolje!

Krećemo redom, s lijeva na desno.

Kad vam u klub dolazi igrač koji je prošao omladinski pogon kluba kao što je Boca Juniors, odmah imate velika očekivanja. Nebitno je o kojem se klubu radi, ali znajući kakve je igrače Boca proizvela, vi očekujete mnogo. Samo na toj poziciji, famoznog lijevog beka, Boca je stvorila veliki broj igrača. Jedan od njih završio je u Dinamu nekoliko godina kasnije, riječ je o Luchu Ibanezu, dok je Rijeka u siječnju 2010. godine postala 'bogatija' za famoznog Mikaela Yourassowskog. Znamo da se mnogi sada pitaju 'tko je taj', a da vam budemo iskreni, niste daleko od najboljeg mogućeg pitanja koje dolazi na spomen ovog Belgijanca. Ponikao je u omladinskoj školi Anderlechta, posjeduje rusku putovnicu, a još je kao junior prešao u redove najvećeg argentinskog kluba. Zvuči dobro, zar ne?

Ne treba ni spominjati kako Yourassowsky nije upisao nijedan nastup za prvu momčad Boce, a prije dolaska u Rijeku ovaj, danas 37-godišnjak u igračkoj mirovni, igrao je španjolsku Pontevedru, grčke Kerkyru, Ethnikos i Xanthi te u konačnici meksički Atletico Mexiquense. Nakon kratkog boravka na Kvarneru još je igrao za Toronto i belgijskog trećeligaša FCV Dender EH, a od ljeta 2015. godine nema klub. Za sve klubove ovog svijeta, možda i bolje da je tako.

Dvojac središnjih veznjaka su Sergio Zijler i Nastja Čeh. Nizozemac je na to mjesto stavljen samo za potrebe ove postave, svima koji su ga barem jednom vidjeli jasno je kako on tu poziciju ne može pokriti, dok je Nastja Čeh etablirano nogometno ime koji je igrao za velike klubove prije nego li je stigao na Kantridu. Da možemo staviti i 12. igrača, između ovog dua našao bi se Fenan 'bicikla' Salčinović, igrač koji je i dalje aktivan u rodnoj mu BiH, ali njegovo pojavljivanje u medijima posljednjih mjeseci nije zbog sportske, već financijsko pravne naravi.

Kad je riječ o Sergiju Zijleru, riječ je o igraču koji je prošao omladinsku školu Ajaxa, a u Erediviziji je skupio čak 78 nastupa, osam pogodaka i šest asistencija. Respektabilne brojke, ali kad se omaleni veznjak pojavio na Kantridi, već na prvi pogled je svima bilo jasno zašto je tada bio daleko od nizozemske prve lige. Sa svojih 1,65 m, Zijler je imao između pet i deset kila viška, ali i takav je dobio priliku u četiri prvoligaške utakmice braniti boje Rijeke. Četiri utakmice previše. I on se na Kantridi zadržao samo šest mjeseci, kasnije se okušao još u Ordusporu, uslijedio je povratak u Hrvatsku, točnije Zelinu, ali ni tamo nije uspio pa je do kraja karijere, koju je okončao s 28 godina, igrao još za Achilles '29, FC Universitatea Cluj i FC Lienden. A nekad je bio U-15 i U-16 reprezentativac Nizozemske…

Nastja Čeh, kao što smo rekli, jako je nogometno ime u 'Deželi'. Za reprezentaciju svoje zemlje odigrao je 46 utakmica, pritom je zabio šest pogodaka, a branio je i boje klubova poput Maribora, Club Bruggea, Austrije Beč… Kad je došao u Rijeku, umjesto trbušnjaka koje se očekuju od profesionalnih nogometaša, Čeh je imao jedan – trbušnjak. U nedostatku boljih rješenja, što vam zorno očarava kakva je bila momčad Rijeke tih godina, Čeh je skupio sedam utakmica i pritom upisao dvije asistencije. Karijeru je okončao prije dvije sezone, s 40 na leđima, u matičnom mu klubu, Dravi iz Ptuja, a po odlasku iz Rijeke okušao se u egzotičnim zemljama poput Indonezije i Vijetnama.

Za kraj smo sačuvali jednog pravog 'jednoroga', igrača o kojem se puno pisalo kad je došao i koji bi, možda da je odabrao neki drugi sport, bio planetarna zvijezda. Johann Smith igrao je za Bolton, a pazite sad ovo, jedini nastup u Premier ligi upisao je, ni više ni manje, nego protiv moćnog Manchester Uniteda.

Crveni Vragovi slavili su u toj utakmici rezultatom 4:0, ali to i ne čudi previše kada znamo da su za njih igrali Rio Ferdinand, Nemanja Vidić, Paul Scholes, Wayne Rooney, Crisitano Ronaldo… Rooney je na toj utakmici zabio hat-trick, a Smith je na terenu proveo posljednjih pet minuta na terenu zamijenivši legendu Boltona Kevina Daviesa. Osim Rijeke, za koju je odigrao devet utakmica i uspio upisati jednu asistenciju (u 6:0 pobjedi na Kantridi protiv Lokomotive kada su oba brata Sharbini postigla hat-trick), igrao je još za Kalmar, KuPS i FC Edomnton, a profesionalnom nogometu rekao je zbogom početkom 2017. godine.

Ono što je posebno zanimljivo u njegovom slučaju je to da je Smith bio 'nemoguće' brz te je navodno 100 metara trčao za manje od 10,5 sekundi! Možda da je potpisao za AK Kvarner bi se o njemu još dugo pričalo, ovako, jednino što je postigao da ga se nastojalo što je brže zaboraviti. Navodno je nekima za to trebalo i manje od 10,5 sekundi…

(foto: Nel Pavletic, Goran Kovacic/PIXSELL)