Reportaža s Rogle: Hrvatska kolonija u Damacu - Krešimir Režić s Hrvatima do povijesnog rezultata

Dok smo se vozili prema slovenskom Zreču, ljetnoj bazi saudijskog Damaca, a približavajući se graničnom prijelazu Macelj, sjetili smo se priče jednog uglednog zagrebačkog nogometnog agenta od prije nekoliko godina. Zapravo, uvijek se sjetimo te storije kada prelazimo u Deželu.

Naime, čovjek je krenuo u subotu ujutro u Sloveniju na neku od pripremnih utakmica. I prilično iznerviran gužvom na graničnom prijelazu, na klasično pitanje slovenskog policajca gdje putuje, ovaj je odgovorio:

“U Japan”, da bi brže bolje, nakon upitne reakcije policajca upitao:

“Kaj se preko Slovenije ne može do Japana?”.

“Gospodine, parkirajte tu sa strane”, pokazao mu je policajac i odložio putovnicu sa strane.

Uglavnom, junak naše priče morao je pred suca za prekršaje zbog vrijeđanja službene osobe. Međutim, kako je to bio vikend i sud nije radio, tako je ovaj agent dvije noći proveo u pritvoru da bi u ponedjeljak izašao na slobodu uz novčanu globu. Do Japana, naravno, nije stigao. Utakmica na koju je krenuo odavno je bila završena a kućni budžet znatno olakšan.

Malo kasnije smo u Zreču. Dok lutamo po hotelu primjećujemo nekoliko momčadi koje su utočište od ljetnih žega pronašle u podnožju Rogle. I onda poznato lice…

Domagoj Antolić, dijete Dinama, sada je “capo di tutti” saudijskog Damaca. Sa svojim CV-jem u kojem je Liga prvaka, sedam naslova prvaka Hrvatske, tri Poljske i status reprezentativca zemlje koja je viceprvak svijeta - Antola je apsolutni kralj. Tako ga barem doživljavaju u Damacu iza kojeg je najbolja godina u povijesti kluba a koja je stigla na hrvatski pogon. Mastermind je Krešimir Režić, 40-godišnjak koji je napravio sjajne stvari s Croatiom iz Zmijavaca, da bi potom okrenuo novi list na Arapskom poluotoku. Počeo je kao trener u mlađim kategorijama da bi avanzirao u trenutku dok su Damacovim seniorima kola krenula nizbrdo. Bili su na dnu ljestvice, devet bodova od sigurne zone kada su vlasnici kluba dali Režiću priliku da spasi što se spasiti može. I Režić je zasukao rukave te se spustio u rudnik. Napravio je selekciju, doveo Antolića, okružio se ljudima od povjerenja i malo po malo krenuo prema gore.

Te su sezone ostvarili ostanak u elitnom društvu, a Režić je dobio povjerenje koje je vratio s kamatom.

“Lani smo završili na petom mjestu što je povijesni uspjeh za Damac. Nitko nas nije vidio tako visoko”, priča nam Antolić dok sjedimo na terasi hotela Atrij u Zreču i evociramo uspomene iz Maksimira.

Svako malo prođe netko u klupskoj trenirci. U jednoj od njih prepoznajemo Ivicu Sertića, bivšeg trenera Slaven Belupa kojeg je Režić uzeo za svog pomoćnika. Osim njega, tu su i Goran Gruica koji je također pomoćnik i video analitičar, Luka Cikotić i Vlade Bendić su kondicijski treneri, Hrvoje Režić je fizioterapeut a u omladinskom pogonu radi Zvonimir Deranja. Ovih dana će im se pridružiti još jedan Hrvat.

“Tu je Antola i Hilal Soudani koji je naš”, naglašava Režić. Dakle, ukupno je deset Hrvata u strukturama Damaca i dvojica u seniorskoj momčadi. Prilično respektabilna brojka i hvale vrijedna ambicija Krešimira Režića da sunarodnjacima otvori vrata i da im priliku. A to je sve suprotno od pravila koje je bilo na snazi do prije nekoliko godina a u kojima su Hrvati držali se prilično rezervirano jedni prema drugima. Rijetko kada su kompletirali stožere sa svojim sunarodnjacima. Čast iznimkama, dakako…

“Igramo na Rogli”, otkrio nam je Antolić lokaciju prijateljskog sraza Damaca i Apollon Larisse, grčkog trećeligaša. Informacija da ćemo poslijepodne put Rogle iznimno nas je razveselila jer smo tamo mogli evocirati uspomene obzirom da smo svojevremeno na toj planini pratili pripreme Dinama kao mladi novinari.

U jednoj prekrasnoj nedođiji u kojoj poslije 20 sati nema apsolutno ništa osim te Koče, malenog restorana koji nam je bio baza. A koji izgleda upravo onako kakvim smo ga zapamtili prije desetak godina kada smo posljednji put bili na Rogli. A osim interijera nije se promijenio niti meni. "Pohorski lonec" i dalje je fantastičan…

“Mislim da smo ovdje bili jednom na pripremama. Kruno Jurčić je bio trener”, rekao nam je Domagoj Antolić.

A dobro se sjećamo tih priprema kada su u prvu momčad zakoračili Andrej Kramarić, Ivan Tomečak, Domagoj Antolić… Sjećamo se i čuvenog košarkaškog hakla u obližnjoj dvorani u kojoj su novinari odmjerili snage sa stručnim stožerom. Rezultat, doduše, ne pamtimo, ali se jako dobro sjećamo kako je Ardian Kozniku zaigrao na parketu u kopačkama! Na opće “veselje” domaćina koji nisu mogli vjerovati svojim očima kako nestaje lak s parketa…

Kasnije, na besprijekornom travnjaku Apollon je poveo u prvom napadu, ali utakmica je završila 6-2 za Damac. Soudani i Antolić zaigrali su u drugom poluvremenu i odmah dali do znanja tko su prve vedete Damaca kao i odgovor zašto je Režić inzistirao na njima. Nazočili smo i ćudljivoj moći prirode. U jednom trenutku sunce prži tako da je nemoguće sjediti bez zaklona, za par minuta sudac prekida utakmicu jer je naišao oblak zbog kojeg se ne vidi prst ispred nosa. Vidjeli smo i tog Brunu Duartea koji je stigao iz portugalske Vitorije Guimaraes. I dojam koji nosimo o njemu je iznimno pozitivan; zapravo Režić je njegovim angažmanom pomogao Hajduku koji bi mogao odmjeriti snage s Portugalcima u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu.

Svidjela nam se i šestica, odnosno Španjolac Nono. Dijete Betisa koji je prije devet godina igrao u čuvenoj utakmici Europa lige u kojoj je Betis imao dvostruki sraz s gradskim rivalom Sevillom.

“Samo mu nemoj spominjati tu utakmicu”, bio je prijateljski savjet iz Damaca. Naime, prvi dvoboj završio je 2-0 za Betis na stadionu od Seville. U uzvratu je Sevilla pobijedila identičnim rezultatom i nakon produžetaka krenulo se s izvođenjem udaraca s bijele točke. Vitolo je promašio za Sevillu prvi, potom je Betis zabio sva četiri da bi meč loptu promašio N’Diaye. Naš Ivan Rakitić je zabio a Nono promašio odlučujući penal. Sevilla je prošla dalje i te godine osvojila Europa ligu. Inače, za karijeru od Nona brine se Branko Hucika i njegov HBR sport koji je posljednjih godina stasao u jednu od najuglednijih agencija u ovom djelu Europe.

Nakon utakmice slijedila je regeneracija, povratak u hotel i večera. Potom oproštajno piće na kojem je Dinamo bio glavna tema.

“Bojim se utakmice u Skopju. Samo da ne krene ništa po krivu. Neki glupi karton ili slično”, najavljivao je Antolić okršaj Dinama i Shkupija dok je tražio po hotelu način kako bi gledao tu utakmicu. S druge strane, cimer mu je bio opušteniji.

“Tko? Dinamo? Ma dajte budite ozbiljni. S lakoćom to rješavamo”, uvjeravao je Soudani. Naglasak je bio na ovo “mi”.

“A nije bilo baš tako prije šest godina. Zajedno smo igrali tu utakmicu. Znam da smo vodili 2-O, oni su smanjili pa je bilo čupavo do kraja. Sjećam se vrućine i sparine, kao kod nas u Saudijskoj Arabiji”, nije se dao Antolić.

Ostavili smo cimere da se prisjećaju detalja iz Skopja, a mi smo zahvalili na gostoprimstvu i požurili prema Zagrebu. Ipak je te večeri igrao Dinamo!