PSG-ova potraga za identitetom

Kada je Nasser Al-Khelaifi preuzeo PSG 2011. godine, želio je postati najbolji u Europi i donijeti slavu rodnom Kataru koji je u vječnoj potrazi za prihvaćanjem zapadnog svijeta. Inicijalno je definirao petogodišnji plan s ciljem osvajanja klempavog pehara, a od tada, evo, teče i 15. godina kako nije uspio u svom naumu.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Cinici će opisati njegov PSG kao klub koji redovito osvaja nacinalno prvenstvo u kojem lakoćom pobjeđuje protivnike čiji su budžeti tek frakcija onog što na svom stanju imaju Parižani. Šeički petrodolari nemaju limit, predsjednik kluba je privatno u sjajnim odnosima s prvim čovjek Uefe Aleksanderom Čeferinom. Ukratko, PSG ima sve osim jedne stvari za kojom traga čitavo vrijeme.

Alisson: „Vjerojatno nikada nisam branio kao protiv PSG-a“

Kad znaš što radiš i minuta može biti dovoljna

Slot: “Imali smo sreće“, Enrique: “Najbolji igrač im je bio vratar, bio je sjajan“

Na stvari se može gledati i malo drugačije. PSG je u tom vremenu postigao puno više od osvajanja jednog trofeja – Parižani su postali globalno prepoznati brend, destinacija u koju rado dolaze nogometaši s A-liste i važan su dio europskog nogometnog establišmenta.

Dobar dio nogometne javnosti će na momčad iz francuske prijestolnice gledati tek kao na modni brend kojeg predvode sjajni nogometaši i koji nekad znaju igrati dobar nogomet.

Najbolje su ga, barem kada je riječ o njihovom svetom gralu, igrali u sezoni 2019./2020., kada su u korona-finalu izgubili od Bayerna. Pošto Kylian Mbappe i Neymar nisu bili dovoljni, veliki gazda je odlučio dodatno nabildati momčad pa je lukavo iskoristio kaotično stanje u Barceloni i doveo najboljeg nogometaša svijeta, Lea Messija.

Spomenuti trojac trebao je sijati strah nogometnim travnjacima diljem Europe i konačno donijeti Parižanima vječnu slavu. Stvarnost je bila osjetno drugačija, Messi, Neymar i Mbappe nikada nisu kliknuli kako treba, taj match je djelovao nekako nezgodno i na kraju su sva trojica mahnula na pozdrav i otišla svak svojim putem – Messi u Ameriku, Neymar u pustinju, a Mbappe na Santiago Bernabeu.

REUTERS/Stephane Mahe

Trebao je to biti vrhunac Al-Khelaifijeve vladavine, ali cijeli projekt je neslavno propao i momčad je poslana na remont. Za izvođača radova odabran je Luis Enrique koji je uspio stvoriti koherentnu momčad kojoj je posjed glavna nogometna ideja. Svoj gard je dokazao i u jednoj sezoni treniranja Mbappea kojeg je znao posjesti na klupu kada je ovaj odlučio da odlazi iz kluba na kraju sezone. Time je kupio svoje poslodavce, ali i svlačionicu, koja mu danas itekako vjeruje.

I koja je prilično konkurentna. OK, u njoj ne stanuju superstarovi poput ranije spomenutog trojca, ali francuska momčad djeluje sjajno.

Ali nekada ti treba i nešto više od toga. Osobito kada nogomet demonstrira svoju pretvrtljivu stranu, kao što ju je demonstrirao proteklog tjedna na Parku Prinčeva. Danas bi vodili znatno drugačiji razgovor da je PSG iskoristio jednu od svojih mnogobrojnih prigoda protiv najbolje engleske momčadi, a koju su, uzgred budi rečeno, domaći igrači držali u šahu 87 minuta. Ništa od ovog se sada ne bi spominjalo da su nogometaši PSG-a odigrali na svom nivou u finalu 2020. godine.

U tome i jest bit: na uspjeh se ne može gledati crno ili bijelo. Pep Guardiola je čekao deset godina na finale Lige prvaka i onda još 12 na novi trofej. Zbog toga ga nitko ne smatra užasnim trenerom. Zlatan Ibrahimović, jedan od najboljih napadača u povijesti i čovjek koji je dignuo PSG na razinu na kojoj je danas, u svojim trofejnim vitrinama nema niti jednu Ligu prvaka, a nema ju niti njegov idol, brazilski Ronaldo. To ne umanjava njihov zvjezdani status i nogometni značaj.

Pobijediti u turnirskom načinu natjecanja je komplicirano. Nešto je i do tajminga i sreće. Tu se radi o trenutnoj formi i zdravlju najboljih igrača, igranju iznad razine svojih mogućnosti. A nekada, jednostavno, pobijedi najbolja momčad.

Hviča Kvarachelia i Ousmane Dembele su ozbiljno ugrožavali neizvjesnost ogleda kojeg je na kraju spasio fenomenalni vratar Alisson. Čak će i bek Redsa, Andy Robertson, nakon utakmice reći da je ovaj PSG najbolja momčad s kojom su se susreli ove sezone. Ali na kraju su inferiorni Redsi ipak uzeli pobjedu preko neočekivanog heroja, Harveya Elliotta.

REUTERS/Gonzalo Fuentes

To ne bi, međutim, trebalo obeshrabriti Parižane.

Galacticosa više nema, a PSG se bacio u potragu za novim identitetom, baziranom na mladosti i svojoj nogometnoj školi i umjesto gomilanja skupocjenih superstarova. I doveli su čovjeka na trenersku klupu koji je na dobrom putu da ostvari sve njihove želje.

To se možda neće dogoditi ove sezone, možda će Liverpool odraditi posao na Anfieldu i izbaciti PSG već u osmini finala. No, Parižani su uspješno odradili tranziciju u kojoj su morali nadomjestiti Messija, Mbappea i Neymara, a sada su na konopcima imali ponajbolju europsku momčad. PSG jest postao brend, ali u klubu rade i ljudi koji se razumiju u nogomet. Pobjeda nad Redsima poslužila bi kao zamašnjak klubu čiju važnost nogometni puristi redovito umanjuju. Možemo misliti što hoćemo o njima, ali taj 'plastični' PSG je bio jako, jako blizu od toga da pregazi 'aristokratski' Liverpool. Eh, sada je samo pitanje hoće li Parižani, u slučaju uspjeha u Ligi prvaka ove ili iduće sezone, zadržati isti kurs ili se vratiti starim navikama. Odgovor na to zna samo Al-Khealifi.

Moguće postave:

Liverpool (4-2-3-1): Alisson - Alexander-Arnold, Konate, Van Dijk, Robertson - Gravenberch, Mac Allister - Salah, Szoboszlai, Diaz - Nunez.

PSG (4-3-3): Donnarumma - Hakimi, Marquinhos, Pacho, Mendes - Neves, Fabian, Vitinha - Dembele, Kvarachelia, Barcola.