Prokletstvo Atletico Madrida

Nema uopće rasprave koji je madridski klub veći, a Atletico je u sjeni Reala i na širem planu. Osnovali su ga 1903. godine, godinu dana poslije Real Madrida, studenti iz Bilbaa koji su željeli vlastiti klub u glavnom gradu. Kroz povijest su nosili nekoliko nadimaka, „El Atleti“, „Los Rojiblancos“, crveno-bijeli, „Los Colochoneros“, slobodno prevedeno proizvođači madraca, jer su madraci u Španjolskoj bili crveno-bijele boje, a navijači suparničkih klubova posprdno su ih tako zvali.

 Jedan manje poznati, ali vrlo znakovit nadimak, im je „El Pupas“, odnosno „prokleti“ ili „ureknuti“. Nadijenuo im ga je legendarni predsjednik Vicente Calderon, po kome je stari stadion dobio ime. Pozadina nastanka tog zloglasnog nadimka vuče se do 1974. godine kad je Atletico Madrid započeo svoju dugu tradiciju poraza u finalima eurokupova izgubivši od Bayerna u finalu Europskog kupa.

Atleti su vodili 1:0 do pred kraj susreta, ali potom je jedan nerezonski udarac s oko 40 metara ušao u mrežu i Bavarcima dao drugu priliku minutu prije kraja. Susret je završio bez pobjednika, a prvi i jedini put u povijesti Europskog kupa finale je moralo biti ponovljeno.

Repriza je, pretpostavljate, otišla u korist bavarskog giganta koji je pregazio Atletico 4:0. Svi prisutni navijači u nevjerici su vrtjeli film i pokušali odgonetnuti što im se dogodilo, a Vicente Calderon u očaju je dao svom klubu taj nadimak.

Navijači Atletica dan danas koriste ga kad osjećaju da ih je sreća napustila, a u četiri desetljeća nakon te utakmice, iskoristili su ga nekoliko puta. Pesimistična terminologija danas je dio navijačkog folklora u crveno-bijelom dijelu Madrida, postala je njihov identitet, ali na neki način pomaže im nositi se s vlastitom okrutnom sudbinom, jer je*eš čovjeka koji se ne zna nasmijati samome sebi…

Klub se kroz povijest susreo s nekoliko nesretnih slučajeva, a u slučaju bivšeg predsjednika Jesusa Gila – nesretnih ljudi, jer je kontroverzni Gil zamalo uništio klub. Vodio ga je na najgori mogući način, a njegov ekscentricet dodatno je pojačao ugled „apsolutnog luđaka“ koji je imao u javnosti. Nije ni čudo, jahao je slona po Madridu, razgovarao s vlastitim konjem u klupskoj politici, a lavinu gluposti koju je napravio ukidanjem omladinskog pogona, povijest mu neće oprostiti.

Naime, Gil je odlučio raspustiti omladinski pogon jer je koštao previše, svi ti juniori, kadeti, pioniri, morali su pronaći nove klubove, a jedan od njih odabrao je Real Madrid. Bio je najbolji strijelac u povijesti Atleticove škole, ali seniorsku karijeru završio je kao jedan od najboljih strijelaca/igrača u povijesti Kraljevskog kluba.

Možda ste čuli za njega – ime mu je Raul Gonzales.

On je osvojio sve što je mogao u nogometu, ali u „krivom dresu“. Bio je najbolji strijelac u klupskoj povijesti dok ga Cristiano Ronaldo nije detronizirao i njegova priča savršeno se uklapa u Atleticov imidž prokletog kluba.

Dno su dotakli 1999. godine, naprotiv, zagrebali su i dublje od toga jer su ispali u Segundu, ali navijači su ostali uz njih. Isfrustrirani i bez srebrnine, ali odani svom klubu i to je vjerojatno jedino što ih je spasilo od ozbiljnije propasti.

U prosincu 2011. godine, kad ih je trećeligaš Albacete izbacio iz Cope del Rey, Gregorio Manzano dobio je otkaz, a na njegovo mjesto stigao je Diego Simeone. Taj trenutak bio je prekretnica u klupskoj povijesti. Kad je Argentinac sjeo na klupu bili su četiri boda od sigurne zone, ali s njim je započela serija dobrih rezultata na kojoj je Atletico izgradio situaciju u kojoj je danas. Cholo je uskoro postao ikona među navijačima, naprotiv, bio je jedini čovjek u klubu koji je imao bezrezervnu podršku baš svij, navijača, igrača, uprave…

U njegovoj debitantskoj sezoni Atletico je osvojio Europa ligu pobijedivši Athletic Bilbao 3:0 u finalu. U kolovozu 2012. uzeo je i europski Superkup pobijedivši Chelsea u finalu 4:1, a tog dana navijači su dobili naznaku onog što slijedi.

 Svibanj 2013. spojio ih je s gradskim rivalom Realom u finalu španjoslkog kupa. Atletico do tog trenutka 14 godina nije slavio u gradskom derbiju, ali ovaj put uspjeli su prekinuti niz i osvojiti trofej. Diego Simeone postao je čovjek koji je promijenio klupsku sudbinu, a momčad punu samo solidnih igrača u šampionsku osvojivši naslov prvaka 2014.

Dva puta dogurao je i do finala LP-a, ali oba puta gradski rival je bio bolji. Drugo finale, ono u Lisabonu, bilo je osobito bolno. Navijači su osjećali kako je ovo njihov trenutak, jer je Simeone, trener pobjednik, već poražen jedanput u finalu, a sad je, logično, bilo njihovo vrijeme za razbijanje Calderonove kletve, odnosno micanja nadimka „El Pupas“ baš tamo gdje je započeo – u finalu Europskog kupa/Lige prvaka.

 Ali baš u trenutku koji je trebao biti njihov najtrijumfalniji, povijest se tako okrutno ponovila – Atletico je vodio 1:0 do sudačke nadoknade, ali pojavio se Sergio Ramos i zabio za 1:1 u 93. minuti. Utakmica je otišla u produžetke, a Real je na koncu slavio 4:1.

„El Pupas“ više nije bio samo nadimak, nego stanje uma Atleticovih navijača, a čini se, i igrača koji su 2016. godine ponovo poraženi od Reala u finalu LP-a, ovaj put na penale. Sve to ponovilo se i tekuće sezone, Juventus je bio na koljenima nakon 2:0 u Madridu, ali u uzvratu je slavio 3:0 i prošao dalje. U La Ligi će gotovo sigurno ostati bez titule iza Barcelone, a Atletico će svojim navijačima servirati još jednu gorku pilulu i natjerati ih da se zapitaju:

„Bože mili, što sam proklet, jučer drugi, danas opet.“

(foto: Action Images)