Prilika čini lopova, ali i heroja

Jednom prilikom, teško je reći točno kada je to bilo, Ivan Mance objasnio nam je Rijekin transferni modus operandi. I ono što nam je rekao tada, ostalo nam je zvoniti u ušima sve do danas. Ukratko, ako se igrač kojeg je Rijeka dovela s ciljem da na njemu zaradi u klubu zadrži dulje od dvije godine, taj posao je loše odrađen. Jer, mnogi to ne razumiju, ali Rijeka nije klub koja dovodi potencijal, a prodaje gotov proizvod. Rijeka dovodi potencijal, prodaje još veći potencijal, a onda taj isti igrač, u nekom idealnom scenariju i još idealnijem nogometnom svijetu, tek onda kao gotov (ili barem polu-gotov) proizvod radi transfer koji će odjeknuti. Najbolji primjer je Andrej Kramarić, dok bi sada nešto slično, ako bude sreće, mogli ponoviti Franjo Ivanović, Marco Pašalić i Matija Frigan.

Gledamo li iz tog kuta prema Naisu Djouahri, a posebno Lindonu Selahiju, i jedan i drugi su zapravo – promašaji. Jer, klub ih je svih ovih godina skupo plaćao (posebice se to odnosi na Djouahru), a oni, naglašavamo, vodimo li se samo jedinicama i nulama na bankovnom računu, to nikada nisu uzvratili.

A zapravo jesu. I puno više od toga.

Reći će stari ljudi, premda to možemo čuti i danas, da je prilika ta koja čini lopova. Nitko ne bi, ali samo do onog trenutka kada se ne ponudi. Znamo, čitali smo i mi članke na portalima i gledali priloge na TV-u o vraćenim torbama punih novaca, ali koliko članaka nije napisano, koliko priloga nije snimljeno? Većina ljudi, treba biti iskren, ne zna kako bi postupila u određenim situacijama. Svi znamo što bismo htjeli, ali ne i što bismo napravili. I to je jednostavno tako.

S druge strane, prilika je također ta koja čini i heroja. Većina ljudi ne zna kakvu snagu nose u sebi. Kakvu odlučnost, hrabrost, čak i ludost. Da bismo pomogli drugome, ponekad čak budemo spremni i nauditi sebi. Nije uvijek odluka ta, nekada jednostavno i prilika može učiniti heroja od svih nas.

Baš kao što je prilika prvo umalo od Lindona Selahija i Naisa Djouahre napravila dva 'lopova', da bi sada postala dva heroja. Ili osvajača duple krune, premda to dođe na isto.

Lindon Selahi stvarno ima mana na pretek. Igračke znamo, karakterne su nam također potvrđene. Ali, Lindon Selahi ima i vrlina. Baš kao što ima i to nešto u sebi zbog čega su se tribine rujevičkog stadiona zbog njega znale toliko zatresti da su seizmološke službe bile u statusu pripravnosti. Iako je zabio neke važne pogotke, spriječio nebrojene kontre, uzeo 'tisuće' drugih lopti i napravio još više prljavog posla koji je često prošao ispod radara, navijači Rijeke pamtit će ga kao onog opuštenog tipa koji s rukama u hlačicama slavi pred poljudskim sjeverom, koji sa sunčanim naočalama pozira pored dva trofeja, ali i kao onog lika koji napušta teren (i to kada je trebao biti isključen!) ističući u prvi plan grb kluba koji je s njim srastao. Ta utakmica (Dinamo na Rujevici, 1-2), a ni cijela sezona (23./24.), nisu završile kako su Riječani priželjkivali, ali osvetničko jelo servirano je godinu dana kasnije. Hladno i jednako slatko kao one 2017. godine.

Nais Djouahra bio označen je 'lopovom' kad je ulogu glavnog pozitivca neplanski kapario Marko Pjaca. Na sporedni izlaz poslan je u Španjolsku, tamo je izborio plasman u La Ligu s Leganesom, a svoju posljednju sezonu u dresu Rijeke potom je zaključio duplom krunom.

A oproštaj od bijelog dresa... Da je filmski premijerno prikazan na nekom holivudskom platnu, rekli bismo da je malo previše klišejasto. Ono, tipični američki sportski film sa sretnim završetkom i loptom koja sa zvukom sirene prolazi kroz koš. No, sudbina je baš takav kraj pripremila za brzonogog driblera koji se nije oprostio samo pobjedom, već i pogotkom koji je donio trofej, odnosno pogotkom koji je usmjerio Rabuzinovo Sunce prema Korzu, a ne Podravini. I pogotkom kojeg će teško više ikada nadmašiti.

I, u neku ruku, bilo bi glupo taj završetak kvariti. Isforsirani nastavci filmova nikada ne prođu dobro kod kritičara. Možda Coach Carter nije najsretnija usporedba, film je ipak imao 'tužan' kraj, ali zamislite da je snimljen i nastavak. Ne. Nekada je bolje ne forsirati, nekada je bolje pustiti...

Kuda idu? Selahijevi agenti (koji su posebna priča za sebe) su puno prije od očekivanog dogovorili potpis trogodišnjeg ugovora s Widzew Lodzom, dok za Naisom Djouahrom, prema informacijama Germanijaka, postoji čak interes iz MLS-a i Saudijske Arabije. Iako će svi Riječani obojici poželjeti puno sreće i uspjeha u budućnosti, kao i kod mnogih igrača prije njih, ostaje dojam da je Rijeka njihovo 'najbolje od svega'. I da s ovim odlaskom više gube oni nego klub. Da, otišli su kao (dvostruki) šampioni, ali to nisu bili kad su došli. Takvima ih je napravila Rijeka.

Njihova je priča trebala biti prolazna, a na kraju je postala gotovo pa mitska. Od lopova do heroja, od negativca do junaka. Rijeka je to, grad koji spaja planinu i more, klub koji ostvaruje nadrealne ciljeve, mjesto koje veže. Gdje igrači lutalice pronađu dom, gdje treneri početnici postanu profesori, gdje vlasnici drugih klubova dolaze na instrukcije.

Došla je do nas jedna navijačka poruka, prilično zabrinuta, da Rijeka danas izgleda slabije nego na kraju prošle sezone, a da ju samo tri tjedna dijele od prve europske utakmice. Ne znamo, teško nam je išta reći, ali kada imaš klub u kojem nesvrstani pronađu svoje mjesto, a gubitnici i lopovi postanu pobjednici i heroji, onda je prognoza nešto čime se ne treba zamarati. Možda bismo trebali samo sjesti i gledati, opušteno, sa strane, jer spoiler je taj da je završetak sretan. Uostalom, ako smo to vidjeli na primjeru Selahija i Djouahre, zašto onda sumnjati da se isto neće ponoviti i s drugima?