PRESJEK SEZONE: Ne biste vjerovali, i u donjem domu HNL-a ima priča za ispričati

Dakle, ova sezona bila je definitivno i najpolariziranija sezona Prve HNL otkako se nacionalno prvenstvo igra u četverokružnom sustavu. Razlika između četvrtoplasiranog Osijeka i petoplasirane Lokomotive iznosila je čak dvadeset i dva boda, odnosno dvadeset i sedam između Osijeka i šestoplasirane Istre. Kompetitivnost između gornjeg i donjeg doma ljestvice dosad nije ni približno tako patila; lani je primjerice razlika između četvrtoplasirane Lokomotive i sedmoplasiranog Slaven Belupa bila deset bodova, dok je RNK Split na šestom zaostao šest bodova za Europom. Prije dvije sezone razmak između trećeg i posljednjeg (!) mjesta bila je osamnaest bodova, dakle od Europe do ispadanja je bila (gotovo dvostruko) manja bodovna razlika nego što je to bio slučaj između četvrte i šeste momčadi lige ove sezone.

> PRESJEK SEZONE: Tko je gubitnik, a tko pobjednik jedne od najuzbudljivijih sezona Prve HNL?

Razloge možemo tražiti u nekoliko trendova. Momčadi iz donjeg dijela skupljale su u prosjeku barem nekoliko bodova manje od njihove uobičajene kvote, dok su vodeće ili ostale na standardnom postotku osvojenih bodova (Rijeka, Dinamo), ili značajno napredovale (Hajduk, Osijek). Inter Zaprešić je ove sezone sakupio manje bodova (28) nego u sezoni 2005/06., kada su sa 31 bodom u sustavu sa četiri utakmice manje (!) ispali iz lige. Slaven Belupo je sakupio najmanje bodova otkako se igra četverokružni sustav (38), dok su se Cibalia i RNK Split natjecali „tko može manje“. Na kraju je najveći gubitnik ispao potpuno razoreni RNK Split, koji se sa 12 zabijenih golova i svega 18 bodova zasluženo seli, očito u Treću HNL. Doduše, ima nešto u tim posrnućima klubova pod palicom vlasnika iz građevinskih lobija, jer kada odu nisko, odu sa stilom. Lani je Medićev Zagreb ispao iz Prve HNL sa svega 17 bodova na kontu, ali „barem“ su pritom zabili 27 golova.

Krenimo sada redom u pregled stanja momčadi donjeg doma Prve HNL ove sezone:

ISTRA 1961

Sav raskoš bizarnosti ove predivne lige krije se i u činjenici da je pulska Istra šestim mjestom ove sezone izjednačila svoj najbolji plasman u povijesti, koji je ostvarila 2013. i 2014. godine. Istina da je tada sakupila po pet bodova više, ali poklonjenom konju nećete gledati u zube.

Istina je i da je Istra momčad koja je ove sezone promijenila čak pet trenera, ako računamo uskakanja Alena Šušnića i Darka Raića-Sudara u dva navrata. Prvo je Andrej Panadić nakon katastrofalnog niza sam podnio ostavku u srpnju. Njegov „pravi“ nasljednik, Goran Tomić, napustio je klub nakon što je krajem studenog dobio ponudu iz Kine. No najočitiji dokaz potpunog rasula u toj ekipi bila je ostavka Marija Tota, koji ju je podnio tek nakon što su igrači, razočarani zakulisnim igrama njega i omražene im uprave na čelu s američkim investitorima, na rijetko viđen način javno pokazali leđa svom treneru.

Očito da su ti duboki problemi s kontinuitetom (manjkave) struke ostavili traga na licu momčadi, koja nikako nije uspijevala razviti nekakav prepoznatljiv stil igre. Panadić je bio po svom priznanju „prisiljen“ zatvarati utakmice, pod Totom su „najsjajniji“ trenuci bili pobjede nad RNK Splitom i Cibalijom, uz onu minimalnu pobjedu nad Lokomotivom (1:0), ali i niz od sedam proljetnih utakmica u kojoj su tek osvojili jedan bod. I kao takvi završili na šestom mjestu.

Bogme, Prva HNL u svom raskošu.

SLAVEN BELUPO

Slaven Belupo je čudna biljka. Nakon smanjenja izdavanja od strane glavnog sponzora Belupa, Slaven se posljednje tri sezone pomirio s ugodnim životom u sredini ljestvice, bez pretjeranih stresova ali i ambicija.

U takvim okolnostima prosperira Željko Kopić, kojem teče već druga sezona na klupi Belupa. Kopić je zasigurno možda i najtalentiraniji trener mlađeg kova u Prvoj HNL, a njegov nedavni intervju Telesportu obiluje retorikom i prezentiranom metodologijom kakvu odavno nismo vidjeli u domaćoj ligi. Dok i potpisnik ovih redova smatra kako je Kopićev trenerski pečat vanserijska pojava pod našim nebom, mišljenja smo kako je ipak još uvijek euforija oko njegovih rezultata pretjerana. Kao trenerska „vječna meta“ Hajduka i Dinama, Kopić je na radar stigao zapaženim prezentacijama protiv „velike trojke“, ponajprije neutraliziranjem Kekove Rijeke, kojoj je njegov Belupo postao „crna mačka“. Ipak, na svaki takav pozitivan rezultat i dojam protiv Rijeke, Dinama ili Hajduka (kojeg je doduše svladao tek jednom kao trener Belupa) stignu oni porazi koji zbog njegovog statusa „overachievera“ prođu debelo ispod radara. Porazi od Cibalije (3:1 u travnju), RNK Splita (kod kuće 0:1 u veljači) te niz u kojem je Belupo ovog proljeća ostvario tek dvije pobjede (jedna protiv Dinama), uz pet remija i devet poraza (četiri u nizu za kraj sezone) rezultatski su poprilično loš učinak, čak i s ovakvom limitiranom ekipom.

Ipak, u Belupu je pod njim stasala nekolicina izrazito zanimljivih igrača; Nikola Katić, Božo Musa pa i Dario Melnjak, kojeg je ove sezone vratio u Koprivnicu nakon dvije sezone u Belgiji stigli su do zapaženih prezentacija (pa i poziva u „krnje“ reprezentacije) zahvaljujući Kopićevom inzistiranju na pozicijskoj disciplini i građenju igre od zadnje linije. Heber i Ivanovski, koje hrane dugim loptama imaju na kontu svaki po deset zgoditaka, što nije nimalo loše za sedmoplasiranu ekipu lige. S druge strane, Kopić opravdano ističe kako se ipak često mora zadovoljiti činjenicom da od takvog kadra izvlači maksimum, što bi sugeriralo da je vrijeme da potraži iskorak u ambicioznijoj sredini. Rijetko tko na to pomišlja, ali nekako se logično nameće da bi Kopića, rođenog Osječanina, trebao vrbovati upravo klub iz njegovog rodnog grada. Stabiliziran i poraslog apetita, Osijek još uvijek smije priuštiti sebi poneki posrtaj i strpljenje u izgradnji projekta, jer vidimo kako su ove sezone i bez neke naročite igre te Zekićevog donekle rudimentarnog trenerskog pečata stigli do zapaženog rezultata. S Kopićem na čelu ta priča bi mogla dobiti jednu dodatnu dimenziju, gdje bi i klub i trener – lišen pritiska i imperativa kojeg bi proživljavao u primjerice Dinamu ili Hajduku – mogli itekako prosperirati.

INTER ZAPREŠIĆ

Samir Toplak, nakon Matjaža Keka najdugovječniji trener u Prvoj HNL, svoju treću sezonu na klupi Diva iz predgrađa mogao je završiti i s boljim učinkom.

Njegov Inter momčad je koja posjeduje određene napadačke afinitete i potencijal; nakon što je lani Iliju Nestorovskog prometnuo u figuru koja će postati prvi strijelac lige s 25 golova, ove sezone je zamjene (makar ni približno toliko efikasne) pronašao u Jakovu Puljiću i Marku Kolaru, koji su postigli 11, odnosno 5 pogodaka, što je 60% ukupne količine golova Intera ove sezone (26). Međutim, teško je pričati o potencijalu u napadu kada od studenog do kraja godine uspijete pobijediti tek beznadni RNK Split, i to s minimalnih 1:0, a bodovno ostanete tek sedam bodova od davno otpisanih Vinkovčana; tu je očito da stvari ne idu kako bi trebale. Njihovo peto mjesto prošle sezone sada se čini kao nešto što je bilo davnih dana, kao i gotovo dvostruko više golova koje su tada postigli, upravo zahvaljujući Nestorovskom. Dio stvari sugerira da je možda došlo do zasićenja na relaciji trener – igrači, ali i činjenica da ovaj sastav, osim uz navedenog Puljića i stopera Jakova Filipovića nema imena koja bi mogla donijeti značajniji iskorak.

Pitanje je hoće li im izgledni povratak kapetana Ćosića s posudbe u Hajduku donijeti malo iskustva u zadnjoj liniji i obrambene stabilnosti, ili će se usmjeriti na to da na njemu zarade traženih 250 tisuća eura, cijenu koju u bijelom dresu ove sezone ipak nije uspio opravdati. Uz to, pitanje je ima li Toplak, koji nesumnjivo posjeduje određene trenerske kvalitete za prvoligaški nogomet, snage prodrmati uspavanu momčad za početak nove sezone. Ulazak novih imena u ligu sugerira kako bi iduća sezona mogla biti lakša za dolazak do primarnog cilja, izbjegavanja crvene zone, ali o tom – potom.

CIBALIA

Svima (osim rivalima iz Osijeka) dragi i simpatični Vinkovčani na polovini ove sezone bili su već prežaljeni i otpisani putnici u niži rang natjecanja.

Niz remija na početku sezone donekle ih je držao u koraku s također beznadnim davljenicima iz Parka mladeži, ali crni niz u koji su upali od studenog prošle godine rijetko je viđen, čak i u dugoj povijesti davljenika hrvatskog nogometa. Četrnaest utakmica su odigrali od početka studenog do sredine travnja, u kojima su stigli tek do jednog, jedinog boda, u remiju s Interom u veljači (1:1). U preostalih trinaest utakmica zabili su tek šest, a primili - trideset i četiri pogotka. Ni dovođenje Petera Paculta, austrijskog „Magatha za siromašne“ tijekom zimske stanke, koji je trebao stegom natjerati gladne i neisplaćene igrače Cibalije da nađu energije za pokušati izboriti spas nije dalo ploda. Austrijanac je napustio klub uslijed tog katastrofalnog niza, a jedini čovjek koji se htio prihvatiti posla bila je klupska (i ligaška) legenda, Mladen Bartolović.

„Snajper s Bosuta“, koji je u 250 utakmica za Cibaliju zabio 46 prvenstvenih golova možda bi još uvijek mogao na travnjaku dati svoj napadački obol siromašnom momčadskom učinku, ali je nakon par sezona provedenih trenirajući niželigaše i juniore Cibalije u ruku dobio vruć krumpir zvan prva momčad. Taj pristup je u konačnici i uspio, jer je popularni Bartlo ostvario dobar odnos s momcima, od kojih mnogi nisu vidjeli plaće mjesecima, izvukavši iz njih elan i motivaciju. Od sredine travnja i pobjede nad Belupom Cibalia je došla do tri pobjede i tri remija, više nego što su uspjeli sakupiti kroz čitavu sezonu, a pobjedom nad Splitom početkom mjeseca uspjeli su u nemogućem – prestići RNK i gurnuti 'Crvene' iz Parka mladeži u ponor. Bez obzira na to, čeka ih prvo doigravanje s Goricom, a onda i naredna sezona.

 S druge strane jasne su indicije da se katastrofalno financijsko i hijerarhijsko stanje u Cibaliji neće tako skoro promijeniti, a uza sve simpatije prema ekipi u nebeskoplavim dresovima njihovo dobivanje licence za iduću sezonu još je jedan dokaz kratkoročnog i nesređenog sustava hrvatske nogometne močvare. Sretno im bilo.

RNK SPLIT

Na njih se ni ne treba trošiti previše riječi.

Pad projekta braće Žužul, koji su od kluba neisplatom plaći napravili autobusni kolodvoru kojem je samo ove sezone klub što preko arbitraže, što sumnjivim transferima napustilo više od trideset igrača, ne traje tek od ove godine. Pritisnuti istragama, imotski poduzetnici jednostavno nisu imali prostora pratiti i dalje neracionalno poslovanje koje su gajili, dok im je na tribinama ostala tek nekolicina entuzijasta i prijatelja igrača. Split je mogao biti racionalno vođen klub sa svojim mjestom u Prvoj HNL koje ne bi preuzeo tako što bi se pretvorio u filijalu Hajduka, ali taj krimen bivanja „drugim klubom Splita“ s vremenom je prerastao u čisti kompleks. Preplaćivanje isluženih i /ili nedovoljno kvalitetnih imena samo kako bi ih preoteli Hajduku pred nosom, neke odluke unutar rukovodećih tijela u kojem je vodstvo Splita otvoreno stalo na stranu Dinama, odnosno Zdravka Mamića, odvratile su u potpunosti Splićane od projekta Splita, a to je onda bio put bez povratka koji je kuliminirao ispadanjem iz lige. Ne samo to, već se administracija tek ove sezone sjetila da Split, eto, ima ozbiljnih financijskih problema zbog kojih ne stječe uvjete ni za igranje Druge HNL, pa ćemo ih iduće godine po svemu sudeći gledati na travnjacima Treće lige Jug. Jedno od pitanja koje se rijetki pitaju je što se dogodilo s čak 7.1 milijun eura koje je Dinamo tobože isplatio klubu na račun transfera Marka Roga, Amira Rrahmanija i Ante Majstorovića. Potonja dvojica su, bez minute u Dinamovom dresu, ekspresno prebačena u redove Filijale. Sve po pravilima igre.

Rekli bi da je ovo tužan kraj kluba koji je u čitavoj sezoni zabio tek 12 golova i svejedno bio u konkurenciji za doigravanje do zadnjeg kola, ali niti će za njima mnogo ljudi na kraju dana žaliti, niti će itko moći reći kako je Prva HNL, unatoč Rijeci, Osijeku, Futacsu i ostalim „pozitivnim anomalijama“ uredna i konkurentna liga.

(Foto: Pixsell/Grafika: Vedran Duhaček)