Praujak mu je legenda Reala, prepoznao ga je Zidane, a osim Liverpoola zabio je i Mamiću

Za razliku od mnogih uspješnih nogometaša, Llorente nije jedan od onih koji su „u potrazi za kruhom“ sav svoj rad fokusirali ka tome da ostvare vrhunsku karijeru već je genetika sama po sebi odradila posao kako bi ovaj mladić jednoga dana stigao do samog svjetskog vrha.

Još u najmlađim uzrastima Llorente je pokazivao kako ima „ono nešto“. Kako i ne bi, pitaju se mnogi, kada je njegov otac Paco Llorente svojevremeno, baš kao i njegov sin jedinac, branio boje Reala i Atletica, a čak je upisao i jedan nastup u dresu Furije što mu je bilo dovoljno da zabije i pogodak. Dogodilo se to krajem 1987. godine u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo kada je Španjolska na stadionu Benito Villamarin u Sevilli dočekala reprezentaciju Albanije, a otac jučerašnjeg junaka zabio je četvrti pogodak svoje reprezentacije u visokoj 5:0 pobjedi.

Da doći do reprezentacije tih godina nije bilo lako, naročito ako igrate na nekoj od ofenzivnijih pozicija, dovoljno govori i podatak da se Paco za svoje mjesto borio s igračima kao što su Michel i Jose Mari Bakero. Usprkos svemu, Paco iza sebe ima itekako uspješnu karijeru u kojoj se može pohvaliti kako je igrao i za Atletico Madrid i za gradskog im rivala Reala čiji je dres oblačio u više od sto navrata.

Njegov sin jedinac, i protagonist današnje priče, nije imao težak put poput njegovog oca. Marcos je prije 25 godina rođen u glavom gradu Španjolske, a s 13 godina se priključio omladinskom pogonu kraljevskog kluba.

Nakon što je prošao sve mlađe uzraste, Llorente je promoviran u rezervnu momčad, a njegov talent prepoznao je Zinedine Zidane koji je tada vodio Juvenil momčad Kraljeva. Kada igrate na mjestu središnjeg veznjaka, a pritom se još svidite jednom od ponajboljih svih vremena koji je igrao na toj poziciji, tada znate da se nešto „opasno kuha“…

Njegove dobre igre nisu prošle ispod radara pa je tako 2015. godine dobio poziv da sa seniorima Reala odradi predsezonu u kojoj su Kraljevi odradili tri prijateljska susreta protiv Manchester Cityja, Intera iz Milana i norveške Valerenge.

Te iste godine upisao je i službeni debi u La Ligi, a to se dogodilo u domaćoj pobjedi protiv Levantea kada je u 78. minuti utakmice na terenu zamijenio hrvatskog veznjaka Matea Kovačića.

Iako je bilo jasno da je riječ o igraču velikog potencijala, kako ne bi većinu vremena proveo sjedeći na klupi, Kraljevi su ga u sezoni 16./17. odlučili poslati na posudbu u redove Alavesa gdje je igrao standardno na mjestu središnjeg veznjaka.

Ako mislite da je tu kraj zanimljivostima veznih uz ovog veznjaka, onda se varate. Naime, svoj prvi pogodak u službenoj utakmici za Real mladi je Llorente zabio u finalu FIFA-inog Svjetskog prvenstva za klubove u kojem je Real slavio protiv Al-Aina rezultatom 4:1. Podsjećamo, glavni trener velikana iz UAE-a u to je vrijeme bio današnji sportski direktor zagrebačkog Dinama, Zoran Mamić.

Kada je postalo jasno kako Llorente nikada neće dobiti priliku u kontinuitetu pokazati kako zaslužuje svoje mjesto u prvoj momčadi (i postavi) Reala, stigao je poziv Atletico Madrida na kojeg ovaj središnji veznjak nije ostao imun.

Iako je Simeoneova momčad već godinama ustaljena na toj poziciji te je praktički nemoguće iz početne momčadi izbaciti igrače poput Kokea i Saula, lukavi Argentinac shvatio je kako je upravo Llorente „taj“ koji će mu odlično poslužiti u rotaciji te kako će malo po malo dobivati sve veću ulogu u redovima Los Colchonerosa.

Atletico ga je tako ovog ljeta doveo iz redova svojeg najvećeg rivala za 30 milijuna eura, a u ovoj je sezoni ukupno skupio 18 nastupa i jedan pogodak (u remiju protiv Valencije sredinom veljače – 2:2) u La Ligi.

S druge strane, u Ligi prvaka nije zabijao. Barem ne do jučer…

Valja napomenuti kako njegov nogometni talent ne dolazi samo od oca Paca, već ima nešto i u činjenici kako je njegov praujak legendarni Paco Gento, jedan od najvećih igrača u povijesti Real Madrida koji je danas, zbog svega što je u životu postigao, dobio titulu počasnog predsjednika kraljevskog kluba.

Kada je riječ o jučerašnjoj utakmici, valja istaknuti kako je prema svim statističkim parametrima Liverpool u potpunosti nadigrao Atletico. Više udaraca, kornera, posjeda na svojoj strani, više od dvostruko više dodavanja… Sve, osim broja zabijenih pogodaka.

Simeone je ponovno pokazao taktičku i trenersku genijalnost, iako njegov stil nogometa nije nešto što će svima „sjesti“ na prvu. Ipak, kada ga se analizira, stigne se do zaključka kako je njegov Atletico vrlo vjerojatno puno bolje posložena od bilo koje druge momčadi u ovom tisućljeću.

Barcelonina tiki-taka, Liverpoolov gegenpressing… Sve su to fantastični stilovi koje je užitak gledati, ali u njima ima dosta mjesta za slobodu i kreativnost, naročito u napadačkoj trećini terena. Ono što Simeone traži, nema improvizacije, nema izmišljanja, samo slijepog praćenja zacrtanog…

Možda se upravo zbog toga sve više dolazi do zaključka kako se Simeonovi ratnici ne mogu uklopiti u druge stilove igre pa upravo zbog toga ekstremno bogati klubovi „zaobilaze“ igrače Atletica kao što su Koke ili Saul. Primjer takvoj konstataciji može biti i Antoine Griezmann, 120 milijuna eura plaćeno pojačanje Barcelone koji je za vrijeme svojeg igranja u Atleticu bio jedan od igrača u užem izboru za osvajanje Zlatne lopte, dok je danas samo jedan u nizu izvrsnih napadača Barcelone.

Bilo kako bilo, Llorenteov prelazak u Atletico sigurno je pomno skautiran, njegove igračke vrijednosti nešto je što je Simeone uklopio u svoj koncept i najbolje od njega tek treba očekivati.

Zabiti dva pogotka Liverpoolu, i to na Anfieldu… Ne može to svatko, usprkos činjenici kako prvi od dva ide itekako na dušu rezervnog (a jučer silom prilika i prvog) čuvara mreže Adriana.

Marcos Llorente, veznjak od kojeg najbolje tek dolazi i veznjak čiji golovi Liverpoolu, ako se nastavi razvijati prema Simeoneovim zamislima, sigurno neće biti glavni „highlight“ njegove karijere…

(foto: Reuters)