Počeo je u Rovinju, bio prvak s Torinom, a zbog sezone u Rumunjskoj, cijena mu je skočila šest puta

Gabriel Debeljuh nije ime za koje su mnogi ljubitelji hrvatskog nogometa čuli, ali ako nastavi s igrama kakve pruža ove sezone, to će se veoma brzo promijeniti.

Ovaj 23-godišnji središnji napadač netko je tko je uistinu prošao „sve i svašta“. Od toga da je prvi napadač u mlađim uzrastima kluba kao što je Torino, do toga da se nakon ozbiljnih ozljeda morao sam izboriti za svoje mjesto pod suncem igrajući u četvrtom rangu talijanskog nogometa.

Talentirani napadač danas brani boje rumunjskog prvoligaša Hermannstadta, a u velikom intervjuu za Germanijak odlučio je ispričati svoju priču.

„Kao dijete sam igrao za Rovinj i tu je sve počelo. Sjećam se da je bilo ljeto, mi smo igrali neku utakmicu, a u gradu je bio Patrick Panucci, brat poznatog Christiana koji je svojevremeno igrao za Milan, Real Madrid, Inter i Romu, koji me kasnije odveo na probu u Torino. Otišlo je nas nekoliko gore, ja sam prošao probu ali nisam htio tako mlad ostat gore potpuno sam. Vratio sam se u Rovinj, završio školu, ali oni jednostavno nisu htjeli odustat pa sam onda na zimu i otišao tamo“, govori nam Gabrijel pa nastavlja:

„Torino je stvarno izvrstan klub. Igrao sam standardno, zabijao, ali onda sam prvi put povrijedio koljeno nakon čega sam morao pauzirati jedan period. Vratio sam se, opet igrao, i onda opet ista stvar. Prvo su bili križni ligamenti, zatim meniskus… Baš nisam imao sreće. S Torinom sam onda osvojio Primaveru i talijanski superkup, ali sam se u toj utakmici ponovno ozlijedio nakon čega su oni ipak odlučili da mi neće produljiti ugovor“

 

Mnogi bi na njegovom mjestu već tada rekli dosta, ali jednostavno Gabrijelu to nije padalo na pamet. Vratio se u Rovinj, zaliječio koljeno i nakon toga otišao u još jedno dobro poznato ime u talijanskom nogometu – Piacenzu.

„Moram reći kako je to s Torinom bilo čudno. Trener me htio zadržati kao jednog od trojice starijih igrača koje svaka momčad može imat, ali u konačnici se to nije dogodilo. Potpisao sam za Piacenzu koja je tada igrala Serie C, nakon toga sam bio godinu dana u Mantovi, da bi sezonu 18/19. odradio u četvrtoligašu Esteu. Tamo sam se baš dobro igrao, puno sam zabijao i na svu sreću to su prepoznali u Rumunjskoj“, govori nam 23-godišnjak.

 

Nije mu bilo lako otići iz Italije, naročito ne u zemlju o kojoj nije puno znao, ali odlazak u Hermannstadt pokazao se kao pun pogodak.

„Istina, baš se sve poklopilo, jako sam sretan kako se sve odigralo. Nakon dobre sezone u Esteu mogao sam ostati u Italiji, otići koji rank više, ali prva liga je ipak prva liga.“

Njegov novi klub osnovan je tek prije četiri godine. Zanimljivo, svega tri godine trebale su im da postanu prvoligaši, a dok su igrali drugu ligu stigli su i do finala kupa. Iako je od njih tada bolja bila Universitatea Craiova, bilo je to prvi put nakon 36 godina da je klub iz druge lige stigao do finala.

Debeljuh je u klub stigao u ljeto 2019. godine, a odmah po dolasku postao je prva napadačka opcija. Stasiti napadač (188 cm) ove je sezone u svim natjecanjima postigao 11 pogodaka, a njegov Hermannstadt trenutno se natječe u ligi za ostanak budući da se u Rumunjskoj nakon 26 kola prvenstvo lomi na dvije skupine – ligu za prvaka i ligu za ostanak.

Njegova momčad nije najbolje ušla u prvenstvo nakon pauze uzrokovane koronavirusom, ali su sada upisali tri vezane pobjede od kojih su se dvije dogodile u gostima (Poli Iasi, Chindia).

Gabrijelov „forte“ je igra glavom, a nas je zanimalo na kojim stvarima misli da još ima mjesta za napredak.

„U pravu ste, igra glavom je svakako bolji dio. Što se tiče nekih nedostataka, vjerujem da se s velikim radom i odricanjem može do svega doći. Volio bih malo poraditi na brzini i tehnici, mislim da tu mogu biti još bolji. S druge strane, ja sam takav kakav jesam, brzinu imaš kakvu ti Bog da i to je to, ali radom se to može poboljšati, uvjeren sam“

Za vrijeme pauze bio je doma, u Rovinju, ali iako nogometa nije bilo, marljivo je radio svaki dan.

„Morao sam trenirati kako bih ostao u formi, nema druge. Mislim, volim ja biti u Rovinju, uvjeti za trening ovdje su stvarno vrhunski, mislim da oni čak mogu i do prve lige zbog svega što imaju kada pričamo o terenima, hotelima, gradu kao gradu i svemu ostalom, ali eto… Mislim da je ljudima koji su van Hrvatske lakše biti čisti profesionalac. Kad si doma, stalno te zovu prijatelji da ideš na kavu, more… Vani toga nema, treba biti fokusiran samo na rad i zato mislim da je to donekle čak i bolje“

Iako nije nastupao u elitnom rangu hrvatskog nogometa, zbivanja u HNL-u prati na dnevnoj bazi. Kad smo ga pitali za koga navija, nije se trebalo puno čekati na odgovor:

„Hajduk“, kratko i jasno.

Ipak, odgovor na to bi li jednoga dana volio zaigrati u Hrvatskoj malo nas je iznenadio.

„Znam da je to mnogima čudno, ali ja stvarno ne bih. Ne znam, ne zove me to toliko, više bih volio biti vani, ići svojim putem. Prije nego što sam išao u Torino bile su neke kombinacije oko Rijeke, ali mene to stvarno nije zanimalo, ipak je Italija – Italija, a Torino – Torino. Da su zvali Dinamo ili Hajduk, to je već druga stvar, ali svejedno mislim da ne bih drugačije odlučio. Zadovoljan sam svojim putem, sam ga gradim i kad sam bio ozlijeđen i kada mi je možda i trebala nečija pomoć, nje nije bilo tako da sam siguran da sam mogu puno toga. Otišao sam u Italiju, sad sam u Rumunjskoj, a što će sutra donijet… Vidjet ćemo.“

Na pitanje hoće li i dogodine biti dio rumunjskog kluba bio je pomalo tajnovit, ali to nije ništa novo, jednostavno je teško dobiti odgovor „da, idem“ ili „ne, ostajem“.

„Imam ugovor do kraja ljeta 2022. godine, a što će biti do tada ne znam ni sam. Što bude, bit će“

Njegove dobre igre sigurno nisu prošle ispod radara, a to koliko se dobrim pokazao njegov odlazak iz Italije u Rumunjsku vidljiv je i na njegovoj tržišnoj vrijednosti koja je unazad godinu dana narasla čak šest puta. Stigao je kao igrač vrijedan sto tisuća eura, dok danas vrijedi 600 tisuća eura.

„Malo je to sad palo, mislim da ima nešto i u tome što se nogomet nije igrao neko vrijeme“

Upravo tako, tržišna vrijednost prema TM-u velikog broja nogometaša pala je upravo zbog pandemije koronavirusa. Ako je Mbappe pao s 200 na 180 milijuna eura, onda je logično i da drugima brojke budu malo slabije.

Bilo kako bilo, ime ovog mladića neće još dugo biti nepoznanica u Lijepoj našoj. Njegove igre su sve bolje, ozljede su sada stvar prošlosti, a dobru formu nastojat će zadržat i u nastavku sezone do čijeg kraja njegova momčad mora odigrati još sedam utakmica.

Karijera mu je naglo krenula uzlaznom putanjom, a na njemu je da se tako i nastavi. Sudeći prema svemu što smo čuli, u to uopće ne sumnjamo.

Razgovarao: Ižak Ante Sučić

(foto: Instagram)