Petorica bez etikete debitanta: Na Rujevici čekaju svoju drugu šansu

Na Rujevici je ovih dana pet novih lica u odnosu na Svjetsko prvenstvo, iako bi se oko riječi „novo“ dalo raspravljati. Jer, činjenica je kako među njima nema niti jednog igrača koji bi mogao debitirati za Hrvatsku u ovom bloku od četiri utakmice Lige nacija.

Lovro Majer i Franjo Ivanović nisu baš ljudi koji su jučer sišli s autobusa i pitali gdje je svlačionica. Majer ima 38 nastupa za Hrvatsku, Ivanović devet, a obojica su do jučer bili dio redovitog inventara Vatrenih. Samo ih nije bilo na Mundijalu. Izostanak klupske minutaže pružio im je dugo toplo ljeto. Naravno, s dozom razočarenja.

Ivan Smolčić također nije potpuni reprezentativni anonimus. Bio je u američkoj akciji u ožujku, imao je prije toga desetak debitantskih minuta protiv Farskih Otoka te tih nekoliko završnih kadrova protiv Brazila. Dovoljno da poznaje okruženje, nedovoljno za najveću smotru koja je bila ljetos u Americi, Kanadi i Meksiku.

Dion Drena Beljo izbivao je tri godine. Svojevremeno je dobio priliku protiv Turske i Walesa, u kvalifikacijama za Euro, a onda je reprezentativni vlak nastavio bez njega. Jedini pravi povratnik ipak je Josip Mišić, čovjek koji je među Vatrenima posljednji put bio prije skoro punog desetljeća, na China Cupu koji se igrao u siječnju 2017.

Igor Kralj/Pixsell

Mišić je tada debitirao kod Ante Čačića protiv Čilea, nekoliko dana poslije počeo utakmicu protiv Kine — i stao. Završio je vožnju dvije stanice nakon izlaska iz garaže. Gotovo deset godina kasnije ponovno je u kadru. U svakom slučaju, na Rujevici nema debitanta. Svi su već barem jednom osjetili kako izgleda slušati himnu uoči početka utakmica.

Novi izbornik nije skrivao da je Lovro Majer na početku bio „na vagi“. A Majer je, barem prema aktualnoj formi, očito završio na pravoj strani te vage. Doduše, nakon korekcije popisa...

U AEK-u igra dobro, igra Ligu prvaka i ponovno izgleda kao čovjek koji uživa u lopti. Majer je djelovao kao gotovo siguran putnik za Ameriku, posebno nakon dobrog turnira na Floridi u ožujku. Ali onda je Wolfsburg postao nogometna verzija loše investicije: puno potrošenog vremena, malo povrata, na kraju ispadanje iz lige. Mizerna minutaža ostavila ga je u Zagrebu i na njegovu Ugljanu tijekom ljeta, a tijekom ljeta odlučio se na preseljenje u Atenu gdje je prodisao punim plućima.

Franjo Ivanović doživio je sličan scenarij, samo s portugalskim dekorom.

U transferu vrijednom 23 milijuna eura stigao je iz Belgije kao ozbiljna investicija, ali se nije uspio nametnuti u lisabonskom velikanu. Od siječnja su se stvari počele lomiti preko njegovih leđa: pet ligaških utakmica proveo je na klupi, a do kraja sezone uglavnom je ulazio u igru, rijetko kada je krenuo od prve minute.

„Nije mi bilo drago što me nema na SP-u, ali što je, tu je. Najbitnije mi je da sam sada tu i gledam prema onome što dolazi“, rekao je Ivanović.

U kolovozu je podignuo sidro, a Benfica je ostala iza njega. Lens je, zasad, puno zdravija stanica: pet nastupa, dva gola i dojam da je ponovno napadač, a ne stavka u skupom prijelaznom roku.

Josip MIšić u dresu U-21 reprezentacije prije 12 godina u sudaru s Crnom Gorom u Sinju. Ivana Ivanovic/Pixsell

Kod Diona Drene Belje nema velike filozofije. Njegov argument je onaj najvažniji u nogometu: gol.

Prošle sezone napadač Dinama utrpao je 31 pogodak u HNL-u, dodao četiri u Kupu i pet u Europi. To su ozbiljne brojke koje se ne mogu ignorirati. Ove sezone nastavio je po starom receptu. Već je na 11 pogodaka: devet u HNL-u i dva u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Dinamo dobrim dijelom živi od njegovih golova, što je lijepo dok ide, ali i pomalo opasno jer nijedna ozbiljna momčad ne bi smjela imati tek jednog vatrogasca kad kuća počne gorjeti.

U napadu Hrvatske gužva je kao na Cvjetnom trgu subotom prijepodne. Svi imaju svoje argumente, svi žele svojih 90 minuta i naslovnu stranicu. Beljo će sigurno dobiti priliku, na njemu je da nastavi ondje gdje je stao u Maksimiru.

Ivan Smolčić ispunio je prvi zadatak — produžio ugovor s Comom. Drugi zadatak bit će znatno teži: izboriti mjesto uz Josipa Stanišića, koji mu je izravni konkurent na desnom boku.

Na Mundijalu ga nije bilo, a sada dolazi s jasnom porukom i sasvim normalnim reprezentativnim refleksom.

„Htjeli smo biti na popisu, ali svatko ima pravo na svoj izbor i mišljenje, tako i izbornik Zlatko Dalić. Ovo je hrvatska reprezentacija, dat ćemo sve za nju. Svaki put kada sam ovdje, dat ću sve od sebe“, poručio je Smolčić.

Na kraju priče stoji Josip Mišić, kapetan Dinama i čovjek oko čijeg se povratka godinama raspravljalo. Imao je zagovornike, imao je argumente, imao je i kvalitetu koja se često podcijeni sve dok shvatiš da je nemaš.

Zlatko Dalić prema njemu nikad nije bio naročito sentimentalan. Bilić ga je, međutim, već na inauguraciji označio kao opciju, a zatim mu otvorio vrata prvog popisa. U rasporedu od četiri utakmice u 11 dana Mišićevo iskustvo, osjećaj za ritam i čitanje igre mogu biti itekako korisni. Pogotovo kad reprezentacija ima igrače koji više nisu u cvijetu mladosti, ali i one koji su u klubovima rijetko na terenu.

Ovo je, kako je najavio izbornik, akcija upoznavanja. On upoznaje njih, oni njega, a svi zajedno pokušavaju shvatiti koliko brzo nova reprezentativna priča može postati ozbiljna.

Ne zna se još tko će biti starter, tko Bilićev džoker, ali petorica s Rujevice imaju priliku. Za mjesec dana, protiv Engleske i Češke, vidjet ćemo jesu li je iskoristili.