Pepsi, dobri duh Zagreba kakvog više nema

Ako je hrvatski sport u ovoj nezaboravnoj 2018. godini bio raskošna košara prepuna lijepih, zdravih i raskošnih plodova, košarka je u toj košari poslužila kao ona jedna crvljiva jabuka koju treba izolirati, izdvojiti. U godini pobjeda i uspjeha, košarka je uglavnom doživljavala poraze. I gubila bitke. Padala prema dnu, tonula još dublje. I kad se činilo da je godini konačno kraj, da baš i nemamo više što izgubiti, izgubili smo njega. Izgubili smo i Pepsija.

Izgubili smo u ovoj 2018. i ono najbolje što je ostalo iza Pepsija. Nema više KK Zagreba, nema više ni bradonje koji je bio njegov simbol puno više od onog žutog mrava, puno više od bilo kojeg igrača, puno više i od dvorane u Trnskom i njenoga trošnog parketa na kojem su odrastala sva ona velika imena koja je Pepsi gurnuo u svijet ozbiljne košarke. Strastven i emotivan čovjek poput njega teško je proživljavao "ubijanje" njegova djeteta, njegova životnog djela. Ljutio se i živcirao, ali pomoći nije bilo. Prvo njegovu Zagrebu, a onda ni njemu. Otišao je sa samo 66 godina u životnom kalendaru, prerano i prebrzo, ali još je gore u toj priči što je otišao tužan. U domu za starije i nemoćne, potresen sudbinom koja je zadesila KK Zagreb, ali i svime onime čime ga je ispratila hrvatska košarka u cjelini.

Bilo je većih trenera od Boška Božića, bilo je boljih i uspješnijih, s većim rezultatima, ali Pepsi je bio jedan i jedini. Jedinstven. Drukčiji, blago ekscentričan, s vizijama i idejama koje su odudarale od vremena u kojem je živio. I zato njegov odlazak toliko boli sve nas koji smo se zaljubili u ponešto drukčiju košarku od ove kakvu gledamo danas, u košarku kakvu je volio i Pepsi. Fakinsku, kvartovsku, lepršavu i ležernu, u košarku koju će najbolje opisati ona čuvena sintagma "old school".

U vrijeme kad treneri umjesto lopte često ispod ruke drže laptope i tablete, u eri u kojoj će većina njegovih kolega na time outu prvo uzeti flomaster i ploču, pa tek onda razmišljati što i kako reći svojim igračima, Pepsija ćemo pamtiti kao jednu od posljednjih oaza košarkaške romantike. Imao je košarku u malom prstu, jer da nije, ne bi ga Duda Ivković zvao u svoj stožer, ne bi Dimitrios Itoudis, trener velikog CSKA-a, u svakom razgovoru isticao koliko je od njega naučio u svojim ranim danima. A opet, on je stvari vidio drukčije, na svoj način. Bez tableta i laptopa, bez potrebe da košarku nekome crta. On je o košarci puno bolje govorio, košarku je živio, kroz košarku je odgajao. Ulična škola? Ha, tako nekako...

"Kroz mladost sam se družio sa žestokim momcima, bojim se i danas dio toga prepričavati da me netko ne bi tužio", govorio je Pepsi godinama poslije, sjećajući se dana koji su ga izgradili.

Odrastao je u Sigetu, rastao je zajedno s tim novozagrebačkim kvartom, na njegovim ulicama, pod njegovim koševima. I prometnuo se u simbola jednog vremena kakvo je u našoj metropoli već odavno teški aorist. Prošlo svršeno vrijeme. Vrijeme u kojem su purgeri činili tkivo grada, u kojem su tipovi poput Pepsija donosili jedan poseban šarm, boemsku notu koja je sport uvijek činila posebnim. I vraćala ga na izvorne postavke. Na ljubav, na emociju, na trik i na one sitne sportske "prevare" koje su i malim omogućavale da barem ponekad budu veliki.

Mali je bio i taj KK Novi Zagreb te 1970., kad ga je Pepsi pokrenuo. Četiri godine je igrao, a sljedećih 26 bio je trener, vozač, čistačica, oružar i roditelj.

"Pepsi me izgradio kao igrača, ali od prvoga dana bio mi je puno više od trenera. Puno, puno više", kazao je Josip Sesar, najraskošniji plod Pepsijeve bogate karijere, nakon što je stigla vijest da je omiljeni trener posljednji put sklopio umorne oči.

I to je možda i najbolji opis onoga što je Pepsi bio. Odgajatelj prije nego trener, jednako kao što je puno više bio borac s vjetrenjačama nego čovjek koji će saviti kičmu i pristati na nelogične kompromise. Košarkaši bohem koji je i sam više puta priznao da se nije dovoljno pazio, da je stilom života znao našteti samome sebi više nego što su mu naštetili svi oni koji nisu bili spremni priznati da je fakin iz kvarta za njih doktor košarkaških znanosti. Za one koji su mu "ukrali" njegov Zagreb, recimo, na njih je bio posebno alergičan.

Bio je Pepsi i izbornik, okušao se naš omiljeni bradonja i u toj ulozi, došao do najviše stepenice u hrvatskom trenerskom svijetu iako nikad nije bio ni u Ciboni, ni u Splitu, ni u Zadru. Držao se svog Zagreba i dokazao da njegov mali kvartovski klub baš i nije toliko malen. Nedugo potom u tom istom klubu su mu pokazali izlazna vrata, uvjereni da "pametuje i filozofira bez potrebe". I nisu ni izbliza bili svjesni koliko su izgubili.

Nije imao ni 50 kad je odlučio sve stjerati u neku stvar i maknuti se sa strane. Puno prerano, ali rekosmo već, nije on bio čovjek od velikih kompromisa. Uvjeren da zna što je najbolje, predviđao je da ovo neće dobro završiti. I pogodio je. Nije dobro završilo s njegovim Zagrebom, a posljedično ni s hrvatskom košarkom, koja se odrekla sredina kao što je bio Zagreb njegova vremena. Klub koji je odgajao i stvarao igrače, klub koji je hranio i reprezentaciju, koji je i u godinama nakon njegova odlaska, na njegovu nasljeđu, izbacivao igrače poput Marka Tomasa, Ante Tomića, Marija Hezonje i Darija Šarića.

Svega toga danas više nema. Ni Zagreba, ni Pepsija, ni košarkaške romantike u "old school" izričaju, ni hrvatske košarke koja živi na plodovima rada takvih majstora zanata. Nema više bradonje koji galami, mangupa većeg od bilo kojeg njegova igrača, trenera koji je znao kako treba, ali još više kako ne treba. Koji je znao da se na "betoncu" u kvartu možeš naučiti stvari koje nigdje drugdje ne možeš, koji je simbolizirao jedan grad kakvog više nema. Beskrajno duhovit, s dozom cinizma koju je uvijek nosio u rukavu, s purgerskim duhom koji se zagubio negdje usput, opkoljen svim vrstama nemilosrdne globalizacije, životne i sportske. Pepsi se držao do posljednjeg dana, ostao je isti, bilo da se ljutio, bilo da se zajebavao.

"Ovdje u domu za starije ja spadam među juniore. Vodim omladinu", rekao je u jednom od posljednjih intervjua, uz neizostavan smiješak.

"Ali ne mislim ja ovdje dugo ostati, imam još puno životnih planova. Želim doživjeti 90 i nešto, pomoći djeci, a ni košarku još nisam zaboravio", govorio je Pepsi.

Nije se dogodilo. Ostao je daleko od 90., a želje i planovi ostali su neostvareni. Nije ovo očito bilo vrijeme u kojem takvi mogu opstati. Puno više je ovo vrijeme u kojem hrvatska košarka gubi sve, pa tako i one najbolje koje ima. Otišao je kao simbol jednog sporta, jednoga grada i jednog vremena kakvog više nema. I više se nikad neće vratiti. Pepsi, dobri duh Zagreba...

(Foto: Pixsell)