Pakao Danijela Pranjića: Prevaren sam, igračima sam kuhao i spremao, davao pare za kavu, a cijelo selo se okrenulo protiv mene

Teško da je veće ime igralo u ciparskom nogometu od Danijela Pranjića. Čovjek je koji je u Njemačkoj osvojio sve što se moglo osvojiti s Bayernom, polivalentan igrač koji je nosio dresove još velikana poput Dinama, Sporting Lisabona, Panatnhinaikosa... Reprezentativac Hrvatske čak 58 puta u razdoblju od 11 godina.

Veliku igračku karijeru je je završio u malenom ciparskom klubu Omonia Psevda koji igra u tamošnjoj drugoj ligi. Tamo je prošle godine započeo i trenersku karijeru. I krenuo je pakao...

U potresnoj ispovjesti za grčku Gazzetu, Pranjić je otkrio sa kakvim sve mukama i problemima se borio do prije nekoliko dana kada je napokon digao ruke.

„Mislim da ću kroz koju godinu napisati knjigu u ovoj užasnoj priči“, počeo je priču Pranjić.

Danijel je prije nekoliko dana praktički sklonjen s klupe Omonie. Poslije njegovog odlaska, momčad je nanizala dva poraza i pala u zonu ispadanja. Teoretske šanse i dalje postoje, ali će sve zavisiti od duše i srca igrača koji su tu.

„S obzirom šta se sve događalo, mislim da ne postoje šanse da ovakva momčad izbori opstanak. Iako te teoretske šanse postoje. Žao mi je što ovo kažem, ali tako je“, kaže Pranjić.

Najava dana: Ima odličnog HNL-a i dobrih utakmica iz 'liga petice'

Od početka je sve krenulo loše...

„Koliko samo stvari mi je rečeno kad smo počeli suradnju i koliko ih se ispostavilo kao najobičnije laži... Uopće nisam imao pravu sliku o momčadi kad sam preuzeo momčad. A apsolutno ništa nisam znao o obitelji koja vodi klub. Svima sam striktno podvukao da ću se ja pitati i odgovarati za ono što se događa na terenu i da će igrati samo oni koji zaslužuju. ali dvojica igrača koji su iz te familije su mi od početka pravili probleme zajedno s bivšim dopredsjednikom i okrenuli su cijelo selo protiv mene. Imao sam podršku tek od četvorice ili petorice ljudi u zajednici, ali je familija radila baš sve protiv mene. Cijelo selo je bilo protiv mene! Završilo se tako što nisu platili apsolutno ništa za period u kojem sam radio u klubu“.

Pranjić se morao osloniti uglavnom na domaće nogometaše uz nekoliko hrvatskih na čijim dolascima je on inzistirao. I sve je funkcioniralo dobro do sredine sezone.

„Klub nas se bojao jer smo igrali strašan nogomet. Igrali smo moderno, po zemlji, a ne na duge lopte kao većina klubova u ligi. Svima se to svidjelo, a igrači su uživali. Želio sam investirati i u budućnost pa smo dobili 6-7 mladih igrača na koje se možemo osloniti, ali se sve počelo raspadati sredinom sezone. Moj pomoćnik nije dobivao plaće i otišao je. Kad sam im rekao da ću ja ostati i raditi besplatno, odgovorili su da to cijene i popštuju, ali...“.

Marko Prpic/PIXSELL

Ali... Uslovi u kojima je Pranjić radio su bilio užasni. Ostavljeni su na milost i nemilost bez bilo kakvih zarada.

„Želio sam ostati zbog mojih igrača i zato nisam tražio novce. Osjećao sam odgovornost prema tim momcima. Pogotovo prema onim koji su dovedeni iz Hrvatske. Sve sam ih okupio i rekao im u kakvoj smo situaciji. Tko je želio otići, ja sam dao obećanje da ću pomoći u pronalaženju novog kluba. Tko god želi odustati, nikakav problem neću imati s tim, ali svi su oni odlučili ostati uz mene i boriti se. Odlučili smo nastaviti bez obzira na sve okolnosti“.

Ali pakao je tek počeo...

„Zbog financijskih problema, igrači su izbačeni iz svojih kuća. Radio sam sve što sam mogao za njih. Neki nisu imali ni za prehraniti se pa sam im ja kuhao i spremao obroke. Davao sam im novac da imaju popiti kavu. Plaćao sam fizioteraputa iz svog džepa, ali uprkos svemu smo nastavili raditi zajedno i boriti se. Jer smo to željeli“.

Ipak, ni u uz svu želju i volju nije se moglo očekivati dobre rezultate.

„U drugom dijelu sezone se sve počelo raspadati. Na kraju sam shvatio da su poteškoće tolike da je nemoguće nastaviti raditi. Iako mislim da smo imali kvalitet da lako ostanemo u ligi. Nažalost, ta djeca su došla do točke pucanja kad nisu imali struju, vodu, hranu...“

Poslije poraza od Ahironasa (0:3), 7. travnja, Pranjić je zahtjevao sastanak s predsjednikom. Rečeno je u lice što se imalo reći i na kraju je saradnja okončana...

„Sukobili smo se... Rekao sam mu dosta toga. Sve ono što je morao da čuje. Želio sam zaštiti tu djecu. Poslije tog poraza momci više nisu ništa mogli ponuditi na terenu. Psihički su bili uništeni. Nisu više imali snage. Rekao sam im da je došlo do kraja suradnje između mene i kluba“.

Goran Stanzl/PIXSELL

Teško mu je to palo...

„Svašta sam prošao u karijeri, izgubio sam dva finala Lige prvaka, ali nikad nisam plakao. A ipak, zaplakao sam poslije riječi koje su mi uputili ti momci kad smo se rastajali. Stajali smo tu i razgovarali sat i pol pokušavajući naći rješenje. Oni su mi rekli da će prestati igrati prvenstvo ako odem. Nisam to prihvatio. Ipak, sedmorica igrača su otišli za mnom. Kako bilo što reći djeci koja žele svoju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu? Rekao sam lokalnim vlastima da je njihov posao bio da zadrže klub u ligi. O ostalima ne bih...“

Pranjić nije ni ljut, ni bijesan. Razočaran je.

„Nisam uznemiren. Jednostavno, ljudi iz kluba ne znaju ništa o nogometu. Pokazali su to svojim ponašanjem i djelima. Žao mi je zbog tretmana koji su imali moji igrači. Ostavljeni su sami sebi... Takve stvari se ne rade ako imaš imalo srca“.

Poslije svega što mu se desilo i što nije mogao ni zamisliti da će mu se desiti, Pranjić se vratio u Hrvatsku.

„Želim da odmoriti mozak nakon teškog iskustva. Ponosan sam na to kako sam radio. Poslije svake utakmice sam govorio momcima: 'Što god se desilo – desilo se. Igrali smo dobro, idemo dalje'. Istina je da sam već tada imao ponude. Također od ciparskih klubova. Sad želim završiti polaganje za UEFA B licencu i upišem smjer za A licencu“.

U Hrvatskoj trenutačno ima i druge planove.

„Sudjelovat ću u TV emisiji 'Game of life' u Hrvatskoj. Pričat ću sa obitelji o budućnosti i nadam se da ću se vratiti u Grčku jednog dana. Osjećam to, iako ne znam kad će to biti, sutra ili za pet godina, ali znam da ću se vratiti. Nakon ovoga se više ničeg ne plašim što mi se može dogoditi u karijeri. Znam koliko dobro mogu raditi i kakav rezultat mogu donijeti. Sve što sam proživio na Cipru mi samo može dati dodatnu snagu. Ništa ne bih mijenjao jer je ovo jedno užasno iskustvo o kojem se može knjiga napisati“, završio je Pranjić.