OZREN MARŠIĆ: Lovrenova stisnuta šaka i emocija simbolizira preobražaj Hrvatske

Nitko kao Hrvatska, "Vatreni 2" ispisali su neku novu povijest svjetskih prvenstava. Nikada manja država, izuzmemo li Urugvaj iz onih početaka SP-a kada to i nije bilo baš ozbiljno natjecanje, nije ušla u finale najvećeg sportskoga natjecanja na kugli. Tek nas je 4,2 milijuna, a tako smo veliki...

>TEČAJEVI HRVATSKA - FRANCUSKA

U Moskvi, u Rusiji, zbilo se nešto nevjerojatno, senzacionalno, Zlatko Dalić i njegovi igrači napravili su pothvat stoljeća. Da vam sad pišem "znao sam" pravio bih se pametan, da razlažem kako ovi momci imaju čudesan karakter, jer su tri eliminacijske utakmice gubili, vraćali se i pobjeđivali, nema potrebe, jer to i sami znate.

Da sad pišem kako će Hrvatskom (i njenim nogometom) nakon Rusije teći med i mlijeko, lagao bih, jer ni sam u to ne vjerujem. Ali, da uživam kao i svi vi, da sam ponosan, da sam sretan, da sam ponosan, e to vam mogu napisati. Ovo su dani kada smo svi isti, kada nema igrača, trenera, političara, novinara, radnika, starih, mladih... Svi smo jedno ponosno srce - Hrvatsko. Dobro, ono društvo na terenu je nešto posebno, oni proizvode ovaj ponos, koji se nastanio u nama. Mogao bih sada ispisati odu Mariju Mandžukiću za savršeni gol, koji nam je donio snove. Ulazak na ničiju loptu između stopera, zagrađivanje, udarac lijevom... Manira najvećih napadača, sve je stalo u tom golu.

Hoćete par rečenica o čudesnom Ivanu Perišiću kojeg sam zazivao kao čovjeka za korak više Hrvatske. Do onog gola vjerojatno je bio prvi kandidat u mislima Zlatka Dalića za promjenu. A onda je ubacio u neku  brzinu kakva još nije viđena, ni Mate Rimac nije spoznao da takva postoji. Gol, asistencija za pobjedu, driblinzi... Odigrao je posljednjih dvadesetak minuta i produžetke kao u transu, bio je jednostavno čovjek s druge planete, svemirac iz Omiša. O Daliću neću, za njega čuvam završni tekst, želio je stići do Moskve, tamo i ostati, uspio je u svemu što je najavio u onom svom stilu "korak po korak". Hrvatska živi neki drugi život ispod njegovog smirenog "pogleda ispod obrva", neka tako bude i u nedjelju protiv Francuske.

Moj heroj najvećeg hrvatskog trijumfa u povijesti (nadam se da će to nakon nedjelje promijeniti) je Dejan Lovren. Frajer s brojem šest na dresu je "braveheart", hrabro srce Hrvatske. Igrao je kao da mu je zadnja u životu, kao da više ništa nakon te utakmice s Engleskom neće biti isto za njega. U svaki start išao je s 200 posto, na terenu izgleda kao da ima dva metra i da ima neki magnet kojim kupi sve lopte, kao da ima nadljudsku snagu, jer nema drugačijeg objašnjenja kako taj sve stiže. I nije to bilo samo u dvoboju s Englezima, Lovren je naš najkonstantniji igrač na turniru. Baš u tom Lovrenu, koji u svaki duel unosi emociju, neku posebnost, stisnutu šaku koja toliko toga simbolizira, vidim taj preobražaj Hrvatske, koja se nije znala vratiti iz izgubljenih situacija na velikim natjecanjima, a sada to radi s nekom neviđenom uvjerljivošću da je to milina.

O Englezima neću previše, mlada i potentna reprezentacija, koja nas je namučila do onog ukazanja Ivana Perišića. Kao i uvijek, Englezi su bili bahati, odnosili se prema Hrvatskoj s visoka, onom svojom poznatom arogancijom. I dobili su po repici. Dugo je Engleze, nakon onog njihovog posljednjeg polufinala iz 1990. godine kada su na jedanaesterce ispali od Njemačke pratila poznata rečenica Garya Linekera, njihove legende, "nogomet je jednostavna igra u kojoj 22 igrača jure loptu 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci". Sada čekam novu domišljatost. Možda i ne treba, neka promijeni posljednju riječ, umjesto Nijemci, samo neka dopiše Hrvati. Neće pogriješiti. S tim da treba dodati i minute, umjesto 90 mi igramo 120 minuta. Takva nam je sudbina, uvijek teži put, ali na kraju je slađe. Dugo će Otočane peći ovaj poraz, nakon toliko godina bili su blizu, a opet tako daleko. Imaju četiri godine o čemu razmišljati i maštati. A mi ćemo čekati nedjelju i finale Svjetskog prvenstva u kojem igra Hrvatska. Naša maštanja su se ostvarila.

(Foto: Action Images)