Osijek između Poljuda i potrage za novim licem koje će naslijediti godine lutanja

Nemaju u Osijeku baš vremena ni za plakanje i traženje izgovora. Varaždin je otkinuo komad samouvjerenosti, a već u utorak “lege” čeka Poljud. A za dozu drama pobrinuo se Vukovar s tri boda iz Pule, prišuljao se i diše Osijeku za vratom.

U cijeloj toj hektici, navijačka proslava “konačnog skidanja trijumvirata” prošla je gotovo usputno. Usput je pao i sportski direktor Alen Petrović. U trećem mandatu imao je i boljih i lošijih dana, pogodaka i promašaja, ali navijači su – možda i s pravom – očekivali više. Onog Petrovića koji će povući klub prema gore, a ne ga držati na infuziji. S druge strane, nije došao u laboratorij nego u improviziranu ambulantu – situacija u klubu bila je sve samo ne zdrava, pa je legitimno pitanje koliko je uopće imao prostora za vlastite ideje.

Zatekao je trenera na klupi, gledao kako momčad ostaje bez Solde i Hernanija, dvojca koji je zajedno utrpao 15 golova i držao napadački kisik. Dantasa nije mogao zadržati, a zna se da Osijek muku muči s pozicijama desnog stopera i desnog beka. Pa nije Malenica bez veze proglašen najboljim vratarom HNL-a. Doveden je Vrbančić, pa odmah problemi s ozljedom; Petrusenku je trebalo vremena da se privikne, dok je Čolina krpao sve rupe.

Ali, izbor trenera i lista transfera nisu jedino mjerilo rada sportskog sektora. Prava slika krije se u onome što se u klubu govori potiho, i u onome o čemu nitko nikad nije dao jasan, pošten odgovor.

Primjer za udžbenike je odustajanje od B momčadi u drugom rangu natjecanja. Ako je ikome u Hrvatskoj B momčad prirodni, logični, pa gotovo nužni alat – onda je to Osijek, klub koji se ponosi time da je rasadnik talenata. Dovoljno je pogledati koliko danas igrača u prvoj momčadi ima onu “B” stanicu u nogama.

I taman kad se HNS, nakon godina lutanja, počeo pribrano vraćati na koncept B momčadi i ispravljati vlastite greške, Osijek spušta rampu. Kao da netko namjerno pliva uz vodu.

Financijski? Koštalo bi ih otprilike koliko ih košta jedan ugovor Kemala Ademija. A za Ademija nitko ne postavlja pitanje isplativosti. Za B momčad – itekako. Neshvatljivo. I onda se odlazi u nekakav “deal” s Vardarcem, klubom iz treće lige, četvrtog ranga natjecanja, gdje talenti odlaze više na posudbu sudbine nego na planski razvoj.

Najbolje to oslikavaju konkretna imena. Peček i Vrbanac u BSK-u – nekad igraju, nekad ne, malo u udarnih 11, malo van. U svakom slučaju, izvan ozbiljnijeg osječkog radara, bez jasnog plana i vizije, više kao proslijeđena roba nego kao investicija. Tu je i Jovičić koji polako skuplja minute u prvoj momčadi; idealan profil igrača koji bi, u zdravom sustavu, paralelno igrao za B ekipu i kroz jake utakmice skupljao ritam, samopouzdanje i minute kad nije opcija za Radotića. Pa Farkaš, povratnik nakon ozljede – za takve je B momčad izmišljena, most između rehabilitacije i ozbiljnog seniorskog nogometa.

Umjesto toga, netko je – ne nužno Petrović, ali netko jest – procijenio da Osijek neće imati B momčad u drugoj ligi. Kao da se taj projekt može hladno ugasiti bez posljedica. A posljedice su već na semaforu. Dovoljno je sjetiti se kroz koga je sve prošla ona bivša osječka B momčad: Žaper, Beljo, Lončar, Šutalo, Barišić, Daku… Od aktualnih Omerović, Bukvić, Mikolčić. Tamo se kalila budućnost, danas se ta ista budućnost skraćuje za jedno cijelo poglavlje.

Kako bilo, lopta je sada na tribini, kod uprave, ne na terenu. Ne čekaju se samo smjene, nego prije svega imena koja će doći umjesto onih koji su otišli. Je li brat predsjednice rješenje za sportskog direktora ili će Osijek napokon posegnuti za nekim iskusnijim, čovjekom koji poznaje HNL iznutra, poput Gorana Boromise koji je u Ljubljani napravio malo čudo i sada čeka novi izazov?

Tko god se pojavi u toj kancelariji, naslijedit će nekoliko sezona lutanja.

I baš zato njegov će zadatak biti jednostavan za opisati, a težak za odraditi: vratiti Osijek na mjesto koje mu pripada. Ne deklarativno, nego na terenu, na tablici, u osjećaju vlastitih navijača da klub zna gdje ide. A za to, osim trenera i pojačanja, treba i ono što se na Pampasu prečesto zaboravlja – jasna strategija, strpljenje i vjera da se Osijek ne smije odreći onoga po čemu je oduvijek bio poseban.