A. LesičkiĐorđe Ivković za Germanijak: "Svaka pora u meni želi da Osijek uzme naslov, ali..."
Vrijeme Čitanja: 8min | sri. 06.04.22. | 07:09
Legendarni radio reporter na čijim su prijenosima odrasle generacije navijača Osijeka evocirao je uspomene na karijeru koja je trajala četiri desetljeća
Dolazak u Osijek u rano poslijepodne i nije bio baš najbolji izbor. Umjesto sunca i kave uz Dravu, naletjeli smo na kišu i maglu. Htjeli smo popiti piće u hotelu “Osijek” jer je kolega Milić, veliki navijač Hajduka, imao neke planove u hotelu u kojem su bili smješteni igrači kluba iz Splita. Ipak, prijeki pogled policajca na ulazu nas je odveo u neposrednu blizinu. Kafić “Randevu” preko puta zgrade dopisništva HRT-a. Tipična kafana s dušom u kojoj je grijeh popiti nešto što nema alkohola. Na zidovima fotografije i gitare, u kutu peć na drva… I konobar u maskirnoj jakni, taman je radio obračun kada su nenadani gosti upali u lokal. Odmjerio nas je i namignuo:
“Ajmo dečki, ali jednu brzinsku. Taman zatvaram, spremam se za derbi”.
Glas je zvučao poznato. Trebalo je neko vrijeme da ga smjestimo. I onda smo se sjetili…
“Dobar dan i srdačan pozdrav iz Gradskog vrta”, redovito bi bila prva rečenica Đorđe Ivkovića u radijskim prijenosima koje smo gutali u mladosti. Teško je novim generacijama objasniti što su značili radio prijenosi utakmica iz bivše države pa potom i HNL-a. Na televiziji je bio prijenos jedne utakmice, za ostale ste imali samo i isključivo radio.
“Đole, drago mi je kolega”, pružio nam je ruku Ivković kada je shvatio da smo novinari. Natočio nam po rakiju pa sjeo za stol.
“Evo, četvrta godina teče kako sam se ostavio prijenosa i uzeo tacnu u ruke i okačio kecelju. Doduše, pomažem legi malo vikendom. Volim ljude i društvu, ne mogu bez toga a ovo mi pomaže u tome”, priča Ivković. Otkriva da je jedan dan otišao na mirovinski i shvatio da mu ništa više ne znači rad na radiju u smislu penzije.
“Tražio sam projekciju mirovine i shvatio da bi mi braniteljska bila veća od ove. Izašao sam iz zgrade, razmislio par sekundi i okrenuo broj od Lule (op.a. Davor Lulić, urednik sportske redakcije HR). Rekao sam mu: Lula, to bi bilo to od mene. I otišao u penziju”, smije se dobro raspoloženi Ivković.
Nakon četrdeset godina, ostavio se mikrofona. Jer, sve je počelo daleke 1978. kada je prvo "trenirao" prijenose da bi debitirao u jesen 1979. kada je Crvena Zvezda stigla u Gradski vrt.
“Utakmica je završila 2-2. Iz Zagreba je stigao legendarni Ivo Tomić i on je radio prijenos za Radio Zagreb i mislim da je taj prijenos išao kroz cijelu bivšu državu. U trenutku kada je on završio svoj dio, tehničar me potapšao po ramenu i ja sam nastavljao za Radio Osijek. Tu sam kupio Tomića s kojim sam kasnije postao turbo dobar. Posljednji put sam ga vidio u Zagrebu 1991., u hotelu Dubrovnik. Lijepo smo popričali. Par mjeseci kasnije je nažalost preminuo”.
Te 1977. Osijek je ušao u prvu Jugoslavensku ligu.
“Kada se sjetim kakva je to momčad bila. Pavo Majer, Dumančić, Čordaš… Ivica Granja za kojeg odgovorno tvrdim da nije bilo boljeg driblera u bivšoj državi od njega. A naprijed Petrović i moj ljubimac Ivan Lukačević - Luks. Čast svima koji su gradili povijest Osijeka, ali Luks je bio jedan jedini” - priča nam Ivković. Na naše pitanje gdje je tu Nenad Bjelica, nije se dao smesti.
“Ja sam bio dobar s njegovim ocem Božom i majkom Mirjanom, nažalost ih više nema među nama. I pratio sam ga kao dijete. No, premalo je igrao za Osijek. Vidi, možda je Bjelica najbolji igrač koji je igrao za Osijek, ali on je to sveukupno činio sezonu na početku HNL-a i onu tamo polusezonu kada su ga prodali u Njemačku da plate struju i vodu. Luks je ipak bio tu duže. I sada ću reći da se nikada neće roditi dribler poput Grnje, ali Luks je bio Bog. Igra glavom? Pa dan danas se kopira i uči od njega”.
Vratili smo se malo u novinarstvo. Ivković je učio od najboljih. Na bitne utakmice se dolazilo iz Zagreba. Vlado Kovačević bio je šef redakcije i slao je svoje najbolje ljude ovdje. Uz njih je Ivković učio i stasao.
“Nije se bilo lako probiti, ali nikada nisam smatrao to samo poslom već pozivom koji sam radio s puno strasti”.
Pitamo ga za najdraži prijenos. Uzeo je malo vremena, da bi na kraju izdvojio tri na koje je ponosan.
“PSV kada smo ih klepili 1-0 i izbacili iz Europe. Toliko emocije je bilo u toj utakmici. Ponosan sam na utakmicu Osijek - Dinamo kada je Jurčić bio trener. Zgazili su nas u prvom poluvremenu. I onda dolazi Zdravko Mamić do novinarske lože i kaže da svi čuju: “Ivkoviću, zvao me prijatelj iz Zagreba i rekao da nitko i nikada nije prenosio Dinamo tako dobro kao ti danas”. Ma, znao sam ja da je to predstava i da on pije krv ovim novinarima iz Zagreba ali bilo je simpatično. Uf, što sam tada bio u formi. Treća je ona iz Đakova, prva utakmica Osijeka u HNL-u. Igrali su protiv Zagreba, mislim da je Špehar zabio za 1-0. Ma, bilo je tih prijenosa, kroz 40 godina, teško je sada izdvajati”.
Na ono što je Ivković posebno ponosan jest činjenica da je uspijevao isključiti emociju i strast prema klubu onog trenutka kada je prijenos krenuo.
“To je osnovni postulat ovog posla. Navijač sam Osijeka i to nikada nisam krio, kao što je Pezzi bio navijač Hajduka. No, znali smo granicu. Ja uzimam mikrofon i tu prestaje moja ljubav prema Osijeku i počinje objektivnost”.
Kaže da mu nije žao što je otišao iz novinarstva.
“Ma treba znati stati kada je kraj. Dolaze novi dečki, trebaju prostora i podršku. Iako, imali smo strašnu redakciju. Jura Dodig, Kovačević… Kasnije su došli Čampa koji je bio vrhunski radio reporter, bila ga je milina slušati. Potom Ružić koji je radio košarku, ali to se nije moglo čuti kada je radio nogomet jer je bio sjajan u tome. Došao nam je Lulić s Cibone koju nisam slušao jer se nije mogla čuti u Osijeku i oduševio me. Potom Lovorko Magdić. Ma nemoj me tjerati da nabrajam jer ću nekoga zaboraviti pa će mi biti krivo”, zamolio je Ivković.
Potom smo se prebacili na aktualne teme. Priznaje da nije nogom kročio na Gradski vrt otkako se odjavio u svom posljednjem prijenosu.
“Nemam volje. Pronašao sam neke druge životne radosti. Evo, baš danas ću s društvom na roštilj, gledati utakmicu na televiziji i navijati. To je ono što me ispunjava”.
No, dobro. Loza Ivkovića se nastavlja na Gradskom vrtu.
“Stariji sin Stefan je fanatični navijač Osijeka, mlađi Ivan voli nogomet i radi u klubu. Ma toliko su zaluđeni nogometom da kod nas nema priče o tome jer je objektivnost nepoznat pojam” - smije se Ivković kojeg pitamo kako mu se čini današnji Osijek.
“Ne volim to što Bjelica igra. Ne sviđa mi se”.
“Ali donosi rezultat. Osijek nikada nije bio tako dugo u vrhu”, kontrirali smo.
“To mu je jedino opravdanje”, nije se dao Ivković, natočio nam još po jednu pa nastavio:
“Možda sam strog jer ne idem na treninge i utakmice. Vjerujem da uzima maksimum iz svojih igrača ali jednostavno nemam opravdanja jer su to igrači koje nije nasljedio već ih je sam kupovao. Ajmo reći da za taj nogomet ne bih kupio ulaznicu”.
Nije se Ivkoviću svidio niti dolazak novih vlasnika u Wilsonovu 2.
“Da, bio sam jako suspektan. Ma vidi, ja sam starog kova. Unatoč tome što sam u karijeri radio kod privatnika, kada sam čuo da preuzimaju klub sam se zapitao. Pa kako sada da netko bude vlasnik mog Osijeka? Kako da je volim nešto što je tvoje, čega si ti vlasnik. Kada je grad bio titular, onda je to bilo naše. Na kraju, priznajem da su me ugodno iznenadili”.
Pampas se gradi…
“Svaki dan prolazim pored njega. Lijepo raste”.
Nešto je to sporo. Gdje je zapelo? - pitamo ga.
“Pitaj predsjednika kluba. Privatan klub, privatna stvar”.
Ajmo onda na lakše teme, tko će biti prvak?
“Svaka pora u meni bi htjela da to bude Osijek. Teško da će imati bolju priliku, ali mislim da Dinamo ima najveće izglede”.
Pitamo ga zašto se u gradu ne osjeti toliko euforija koja silno treba Osijeku. Iako, kasnije smo na stadionu doživjeli demantij jer je derbi ima stvarno dobar dekor.
“A ne znam što da ti kažem. Možda misle kao i ja da igra nije prava. Ja sam odrastao na onom Osijeku koji je lomio sve u prvih pola sata. Znaš već, ideš u Osijek i znaš tko je tu gazda. Da možeš samo fasovati pet komada. Ma, ljutit će se Bjelko kada pročita, ali što da kažem? Gledam nekako navijački. Ajmo reći da bi ja malo drugačije kupovao sada kada ima para u klubu”.
Iako ga nema u Gradskom vrtu, duh Đorđe Ivkovića prisutan je kroz njegovog učenika Mihu, voditelja press službe kluba i službenog spikera na stadionu.
“Odličan je bio u radio prijenosima, ali stalno je bio u nekom fajtu s Novalićem. Trebalo je neko vrijeme da shvati da ne može navijati u prijenosu, sada ga to ne koči i znam da uživa u svom poslu. Miha je sjajan, kao i Dalibor Keler. Vrhunski ljudi i vrhunski novinari. Jao kad se sjetim Kelera i njegovih prijenosa na Slavonskom radiju. Bila ga je milina slušati. Opak i ljut igrač. Pa Darko Ružić… Oko Osijeka je sjajna novinarska ekipa a to je potrebno kada se tučeš s Hajdukom i Dinamom”, rezimirao je Đorđe Ivković i pogledao na sat.
“Lege, ajmo još jednu brzinsku pa idemo. Vi na stadion, ja ću sa svojima u Neptun prema Belišću. Roštilj, vino i navijanje za Osijek. Treba ih klepiti danas”, smijao se Ivković.
Pozdravili smo se i zahvalili na ugodnom razgovoru. Pitamo ga na kraju kada namjerava na stadion?
“Na proslavu naslova prvaka. Valjda će netko uzeti u obzir mojih 40 godina karijere koje sam poklonio Osijeku”.
Nakon utakmice, Đorđe je okrenuo naš broj. I ponudio rezime. Dakako, navijački.
“Vidi, kada sam ti pričao o igri, smeta me što ide s najviše dva, tri igrača u tranziciju. Ne možeš tako postati prvak”.
Osvrnuo se i na Caktaša.
“Velika je odgovornost bila na njemu. Kada sam vidio da uzima loptu, rekao sam: “Pa neće valjda on”. Nažalost, bio sam u pravu. Ma dogodi se to, ali da sam trener ja bi mu rekao prije utakmice: “Mijo, nećeš pucati jer te neće oprati tri Dunava ako promašiš”. I taman se to dogodi… E, jebiga” - zaključio je Đorđe Ivković, legendarni reporter stare garde čiji su prijenosi utakmica kluba iz grada na Dravi mnogim generacijama usadili ljubav prema Osijeku…
