Oliver Lukić za Germanijak: “Emocija me odvela Hrvatskoj, a žao mi je što nisam došao u Dinamo”

Kada je izabrao Hrvatsku, bilo je to iznenađenje za sve osim za one koji ga poznaju. Oliver Lukić (17) nikada nije skrivao očaranost kockastim dresom i akcija HNS-a bila je sasvim logičan potez prema mladom igraču Red Bull Salzburga, ponajvećem talentu austrijskog nogometa i ponosnom članu Guardianove liste “Top 60” najvećih mladih talenta svijeta. Našli smo se s njim u Salzburgu, ispred Red Bullove akademije. S torbom u rukama, hvatao je vlak za Beč gdje žive baka i djed, odnosno otac Valentin.

“Imam neku ozljedu, imao sam operaciju pa nisam u konkurenciji za ovaj vikend. Idem malo do svojih da odmorim i dušu i tijelo”, priča nam malo kasnije dok sjedimo na terasi kafića, jednog od mnogobrojnih u Salzburgu koje drže naši.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Iako još nije punoljetan, Oliver ima prilično zrele odgovore. Ne lupeta, ne udara kao “maksim po diviziji”, ne izbjegava odgovore. Upravo je onakav kakvim ga je opisao Danko Đikić, nogometni agent koji radi s Lukićem a koji nam je bio veza s rođenim Bečaninom koji korijenje vuče iz Hercegovine. Otac je iz Mostara, djed Marko iz Konjica…

“Vidjet ćeš odmah da je poseban”, uvjeravao nas je Đikić. I zaista, Lukić je korak, dva ispred svoje generacije po načinu razmišljanja o sebi, svojoj karijeri. Svemu što je propustio, što živi i što ga tek čeka.

“Svi me pitaju zašto sam izabrao Hrvatsku”, dočekao nas je i prije nego smo postavili logično pitanje za probijanje leda. Pa nastavlja:

“Uvijek se u mojoj kući navijalo za Vatrene. Odrastao sam s ocem, djedom i bakom te je bilo jasno gdje vuče emocija. Ipak, kada sam se suočio s time da moram birati, sjetio sam se jedne scene iz 2018. godine. Gledali smo polufinale SP-a, Hrvatska igra protiv Engleske, a mi u jednom lokalu u bečkom 16. okrugu, gdje su samo naši. Puno nas je tamo, svi navijamo za Hrvatsku a ja s ocem gledam i upijam. Svaki trenutak znam tog dana… I zabije Mandžo za 2:1 a ja završim na podu od euforije i suze u očima. Pogledam oko sebe, svi plaču. Od tog dana, samo mi je bio cilj zaigrati u tom dresu. Iako se treba kroz život voditi razumom, ovo je čista emocija i ponosan sam zbog svoje odluke”, poručuje mladi Lukić kojeg su u HNS-u priveli početkom ove godine. Bio je nekoliko dana u Zagrebu kada je stigao poziv iz Hiltona.

“Zapravo, imao sam let za Beč ali sam ga namjerno propustio kada sam čuo da bi moglo doći do sastanka. Čuli su to i u HNS-u pa su ubrzali. Došao sam s ocem i Draženom Bobanom, sjeli smo s ljudima iz Saveza i dogovorili se u roku - odmah”, smije se naš sugovornik koji se vratio u Beč presretan.

Mjesec dana nikako da prođe do okupljanja mlade reprezentacije koja je imala prijateljsku utakmicu sa Saudijskom Arabijom u Istri. Izbornik je bio Siniša Oreščanin.

“I odmah sam zabio gol. Doduše, izgubili smo pa to malo kvari uspomenu ali trenutak kada je zasvirala himna mi je bila nagrada za sve”.

U rodnoj Austriji nisu blagonaklono gledali na gubitak talentiranog nogometaša. Međutim, priča nam Lukić, nije imao nikakvih neugodnosti što se tiče kluba i Saveza.

“Bilo je svakakvih poruka od navijača, ali na tome je ostalo. Niti sam se osvrtao na to, niti mi je bilo bitno. Suigrači iz austrijske reprezentacije su me malo zezali a izbornik me nazvao i poželio mi svu sreću u nastavku karijere. I tu smo zatvorili tu priču”.

Otac Valentin odigrao je tu veliku ulogu. Naravno da je Oliver bio taj koji je odlučio, ali ispravan odgoj usmjerio ga je prema Vatrenima.

“Kada sam krenuo nastupati za mlade reprezentacije Austrije, bio sam malo nervozan jer smo obojica znali koja je moja želja. Međutim, on je bio taj koji me je držao na zemlji i punio me strpljenjem. Znao je da moram biti fokusiran i da će već doći prilika. I došla je…”.

VIDEO Marin Ljubičić zabio hat-trick Salzburgu, Sučić asistencijom ublažio poraz

Oliver Lukić nastupa za Liefering u 2. austrijskoj ligi. Igrao je i za mladu momčad Red Bulla u juniorskoj Ligi prvaka a gotovo svaki slobodan trenutak iskoristi za odlazak u grad podno Sljemena koji mu je prirastao srcu. Slutili smo da se krije neka ljubavna priča, ali odmah je bio jasan:

“Slobodan sam”, kroz smijeh će Oliver.

Inače, prije nekoliko godina je trebao doći u Dinamo…

“Bio sam još dijete. Išlo je preko Nikice Pavleka i Marija Tute. Bio sam sedam dana, spavao sam kod Alena Peternaca. Igrali smo prijateljsku protiv Lokomotive. Čekao sam da mi netko nešto kaže, ali nitko se nije oglašavao. Skupio sam stvari u kofere, zahvalio se domaćinu i vratio u Beč”.

Pitamo ga je l' mu žao takvog raspleta, s obzirom na to da Lukić ne krije pripadnost Dinamovom navijačkom puku.

“Tada mi je bilo jako žao. No, s vremenom sam shvatio da je valjda tako trebalo biti. Okrenuo sam se novim izazovima, stigao je poziv Red Bull Salzburga i preselio sam se u njihovu akademiju. To je vjerojatno bolja opcija, ali to ne umanjuje moje osjećaje prema Dinamu. Ako mi je suđen, dogodit će se kad tad. Iskreno, volio bih jednog dana nositi plavi dres. Tata i kum su Dinamovci, sve ostalo oko nas navija za Hajduk”.

Privatno, Oliver Lukić priznaje kako voli igrati košarku, družiti se s prijateljima i odlaziti u Zagreb.

“Miran je grad, pozitivni su ljudi. Nema agresije. I to me silno privlači”.

Na terenu, voli igrati desetku iako u zadnje vrijeme ga guraju na “osmicu”. Uzor mu je Luka Modrić, voli gledati Petkovića, sviđa mu se i Baturina. Odrastao je na pričama o Prosinečkom.

“Nikica Pavlek nas je upoznao jednom prilikom”.

Zapravo, i kad je slobodan, Oliver Lukić je koncentriran na sebe i trening.

“Radim cijeli život. OK, priznajem da talent mora biti neka podloga za sve ali bez rada to ne vrijedi baš ništa. Ja sam fokusiran samo na loptu. Kao malo dijete, kad mi je baka Janja bacala loptu a ja se bacao po dvorištu za njom, tako i sada. Još imam tu loptu kod sebe kao uspomenu na te dane. Čuva baka. Jednostavno, vizualiziram si neki tunel u kojem je samo lopta. I sve onda podredim tome. Gledajte, mene ne zanima što će biti sutra. Ne želim se opterećivati time. Samo sada, danas i ovaj trenutak u kojem mogu napraviti nešto dobro za sebe, za svoj nogomet. Onog trenutka kada ću početi razmišljati što me čeka, izgubit ću taj fokus i neću biti ja”.

Uz oca i baku tu je i djed Marko koji je radio prve korake s Oliverom u Beču. Zato je i rastanak od njih i odlazak u Salzburg bio težak.

“Bilo je na početku, ali kada se uklopiš onda shvatiš koliko je taj koncept akademije dobar. Ima nas sa svih strana svijeta, imamo isti cilj i put kako da dođemo do njega. Tu je šest, sedam terena. Kuhinja, teretana, sve što treba. I ti zapravo nemaš ništa nego se baviti nogometom”.

Pričao nam je Lukić kako na ljeto očekuje poziv prve momčadi da se priključi i onda kreće s novom borbom i novim izazovima. Cilj se izboriti za mjesto, ući u U-21 reprezentaciju i nadati se pozivu A.

“Mislim da nitko u sebi ne nosi takvu želju za reprezentacijom kao mi koji smo odrasli vani. Jer, logično je da ako si u Hrvatskoj i igraš nogomet, dobar si i talentiran - da igraš za Hrvatsku. No, kada si vani, onda je to nešto posebno. Neka dimenzija više”, zaključio je Oliver Lukić.