Odlazak male legende: Čovjek koji je 22 godine igrao i volio svoju reprezentaciju, trpio udarce, poniženja i poraze...

U kultnom serijalu „Rocky“, Sylvester Stallone izgovara riječi:

„Vanjski svijet nije lijepo mjesto okupano sunčevim zrakama i dugama. To je jedno opasno i prilično zlo mjesto. I nije bitno koliko jako možeš udariti, već koliko udaraca možeš primiti, a da ostaneš na nogama i nastaviš dalje.“

Porazi i pobjede čine i nogomet. Zadani i primljeni udarci. Ali rijetki su oni koji su sposobni više od 20 godina primati udarce. I ostati na nogama. Jedan od njih je – Mario Frick.

Ako ste od onih koji su detaljno pratili talijansku Serie A ili bacali poglede na baš sve popise reprezentacija u kvalifikacijama za velika natjecanja, onda vam je ovo ime poznato.

Mario Frick = Lihtenštajn. Kada bi slučajno na „livescoreu“ zatreperio gol Lihtenštajna, mnogi bi znatiželjno provirili koji li je to momak što je zabio gol za liliputanca iz malene kneževine ušuškane na granici između Austrije i Švicarske. Najčešće bi pisalo jedno ime – Mario Frick!

Uglavnom je to bilo u teškim porazima od po nekoliko golova razlike. Počasni golovi u teškim porazima. Golovi za čast i obraz. Lihtenštajn nije imao za što drugo igrati. Za bodove i neki plasman na veliko natjecanje, sigurno nije. Bilo je bitno sačuvati čast i postići makar jedan gol, bez obzira koliko je lopti završilo u njihovoj mreži. Mario Frick je to radio pune 22 godine s jednakim žarom i požrtvovnošću kao da su u pitanju velike utakmice za naslove. Sinoć je prestao. Zato kada danas čujete priču o uvrijeđenim zvjezdicama iz reprezentacija, sjetite se što je sve ovaj momak morao proći.

Poslije 22 godine u dresu Lihtenštajna, 125 utakmica i 16 golova za svoju malenu državu, u 42. godini života, Mario Frick je sinoć rekao: Dosta!

U dvoboju s Austrijom u 90. minuti izbornik Lihtenštajna napravio je zamjenu. Cijeli stadion je ustao i počeo pljeskati. S „desetkom“ na leđima i kapetanskom trakom oko ruke, tužnog lica i stegnutog grla Mario Frick je počeo primati čestitke suigrača dok je izlazio s terena. Pljeskali su navijači i reprezentativci Austrije također, svjesni koliko je ovaj čovjek dao za svoju momčadi i zemlju. Mario Frick se oprostio od reprezentacije Lihtenštajna!

Sve je počelo daleke 1993. godine. Lihtenštajn ukupno ima šest nogometnih klubova, a najpoznatiji je Vaduz koji igra u 1. švicarskoj ligi. Inače, Lihtenštajn je jedina članica UEFA-e koju u europskim natjecanjima predstavlja samo jedan klub – Vaduz. A jedan od ostalih klubova je i Balzers, u kojem je karijeru kao klinac davne 1982. godine počeo Mario Frick.

Igrao je tamo do 1994. kada je postalo jasno da je kao novopečeni reprezentativac prerastao sredinu. Otišao je u Švicarsku gdje je sa uspjehom branio boje St. Gallena, Basela i Züricha. U jesen 2000. u Zürichu se posvađao s trenerom koji ga je izbacio iz momčadi, ali budući da je prijelazni rok završio, jedina šansa je bio transfer u talijansku Serie C, u Arezzo.

Tamo je za nepunu sezonu oduševio. Igrao je krilo, veznog, ali najviše centarfora. I osigurao transfer u Veronu idućeg ljeta. Bila je to simpatična ekipica s Massimom Oddom, Martinom Laursenom, Maurom Camoranesijem, Albertom Gilardinom, Adrianom Mutuom, Emilianom Bonazzolijem, Adailtonom... Ali ipak nije uspjela sačuvati status prvoligaša, što dovoljno govori i o snazi tadašnje Serie A.

Frick je igrao u napadačkom "tridenteu" s Mutuom i Bonazzolijem, te postigao sedam golova u sezoni. Gotovo svi su bili u stilu Pippa Inzaghija. Njegova igra je bila jednostavna. Bijeg čuvaru i odmah šut, trzaj glavom na centaršut ili ubacivanje otpatka iz peterca... Samo da uđe u mrežu. Rijetko tko je zabijao takve „inzaghijevske“ golove.

Poslije Verone je četiri godine igrao za Ternanu u Serie B, pa za Sienu ponovo u Serie A, da bi se preko Švicarske (St. Gallen i Grasshopper) u 38. godini vratio u svoj maleni Balzers. Tamo igra od 2011.

I dok je u klupskoj karijeri bilježio neke pobjede i radovao se, u reprezentativnoj je unaprijed znao što ga čeka. Bila je to priča ispunjena debaklima i porazima. Poslije dvije godine u reprezentaciji, tek protiv Iraca 1995. osjetio je kako izgleda ostati neporažen u utakmici (0:0). Ali teški porazi su bili redovna pojava. Protiv Portugala (0:7 i 0:8), Njemačke (1:9 i 2:8), Rumunjske (1:8), Austrije (0:6), Slovačke (0:7)... Koliko je puta pomislio da digne ruke i da jednostavno odustane od borbe s vjetrenjačama? Što mu je to trebalo?

Konačno, poslije pet godina u reprezentaciji dočekao je i prvu pobjedu. Lihtenštajn je slavio protiv Azerbajdžana (2:1) 1998. godine. I tamo kraj 90-ih, pomalo je počeo bježati iz kože glinenog goluba. Remiji s Mađarskom (0:0), BiH (0:0) i Makedonijom (1:1). Pa herojski poraz od Engleske od samo 0:2 i utakmica koja će se dugo pamtiti. Lihtenštajn – Portugal 2:2! U kvalifikacijama za SP 2006. u Njemačkoj. Na samom startu kvalifikacija. Portugalci su u tom trenutku bili europski viceprvaci, u momčadi su imali Ronalda, Simaa, Deca, Costinhu, Manichea, Pauletu... I vodili su s 2:0 na poluvremenu!

Mario Frick je u tom dvoboju igrao desnog beka i sačuvao Cristiana Ronalda. Nije mu bilo strano igrati više pozicija. Ne samo u napadu. Uostalom, rijetko ćete danas na stranicama Wikipedije naći igrača kojem u opisu pozicije na terenu piše – „utility player“. Dakle, Frick nije defenzivac, niti veznjak, niti napadač. On igra sve!

U idućih desetak godina, Lihtenštajn je postao tvrd orah i otkidao je bodove Latvijcima, Slovacima, Islanđanima... Pobjeđivao je San Marino i Azerbajdžan... Prestao je biti klasična vreća za udaranje. Za te 22 godine nešto se malo promijenilo. Ipak je vrijedilo. Mario Frick nije uzalud dao ljubav i strast u dresu svoje zemlje. Imalo je smisla istrpjeti sve te udarce...

Sve do sinoć kada se oprostio. Naravno, uz poraz. Drugačije ne bi niti išlo. Mario Frick je igrač s najviše izgubljenih utakmica (41) u povijesti kvalifikacija za EP. Njegova priča je sastavljena od poraza i primljenih udaraca. Završio je karijeru kao stoper. I kao treći igrač s najdužim vremenskim stažom u reprezentaciji. Iza legendarnih Pata Jenningsa i Ekvadorca Hurtada. Uostalom, Mario Frick je nogometaš stariji od svoje reprezentacije. Rođen je 1974., a Lihtenštajn je dobio nacionalnu momčad tek sedam godina kasnije...

Njegovo ime negdje će ipak ostati zapisano. A u Italiji ima i svoju pjesmu:

„La vie c'est fantastique quando segna Mario Frick!"

Život je fantastičan kad gol zabije Mario Frick!

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

Autor: Aleksandar Gligorić / MozzartSport