I. SučićOdgovornost nije preuzeti poraz na sebe, odgovornost je odlučiti što napraviti nakon njega
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | ned. 04.10.26. | 08:30
Nije pitanje tko je kriv za 0-7, nego što će Hrvatska napraviti nakon njega.
Prije 19 godina Slaven Bilić vjerojatno se osjetio besmrtnim. Imao je 39, tek je ozbiljnije zakoračio u trenerski posao, da bi onda s Hrvatskom došao na Wembley, pobijedio 3-2 i Engleze ostavio bez Eura. Iako je i prije toga imao trenerskih ostvarenja, tada je, praktički preko noći, postao jedan od najzanimljivijih mladih trenera u Europi. „Kada sam imao 16 godina, izvojevao sam veliku pobjedu. U tom sam trenutku mislio da ću živjeti stotinu godina. Sada znam da neću doživjeti ni tridesetu.“ Rečenica je to kralja Baldwina IV. iz Kingdom of Heaven. Devetnaest godina nakon Wembleyja, ponovno protiv Engleske, Bilić je doživio svoju nogometnu verziju drugog dijela te rečenice. I iako s vremena na vrijeme zaboravi na ti 3-2, na ovih 0-7 neće nikada.
Jednostavno, postoje večeri koje te podsjete koliko su u nogometu tanke granice između osjećaja da možeš sve i spoznaje da trenutačno ne možeš gotovo ništa. A Hrvatska protiv Engleske nije mogla ništa. Prvo poluvrijeme bilo je možda i najslabijih 45 minuta otkako postoji hrvatska reprezentacija, dok drugo nije ponudilo ni reakciju ni inat. Hrvatska je na jednu večer osjetila kako je biti Andora ili San Marino protiv nogometne velesile. Samo što se oni nakon 'sedam komada' mogu vratiti kući znajući da su napravili koliko su mogli. Hrvatska to pravo nema. Da nas je netko kod 0-7 pitao je li realnije da Engleska dođe do 10. ili Hrvatska do prvog pogotka, malo tko bi izabrao ovo drugo. Tolika je bila razlika.
Zato bode i jedna Bilićeva rečenica s poluvremena. „Rekao sam da ne očekujem nikakav preokret i da bih potpisao da tako završi.“ Hrvatska je gubila 0-4 i Bilić je, hajde, možemo to i tako gledati, u razgovoru s igračima bio realan. Jer, naravno, nitko razuman nije očekivao 5-4. Ali, ima jedna stvar: izbornik nije ondje samo da bude realan. Ako on u svlačionici više ne vjeruje da se njegova momčad može barem približiti Engleskoj, zaustaviti je, dobiti drugo poluvrijeme ili joj jednostavno pokazati da ovih 45 minuta neće izgledati kao prvih 45 – zašto bi vjerovali igrači? I zato 0-7 nije samo najveći poraz Hrvatske u povijesti i kraj priče. Problem je što Hrvatska nije izgledala kao momčad koja vjeruje da može promijeniti bilo što što joj se te večeri događa.
Bilić je po povratku u reprezentaciju od mnogih dobio palac gore. Rekli bismo i zasluženo. U Češkoj je bilo dobro, a kada je Luka zabio, na trenutak se činilo da bi povratak mogao biti početak još jedne lijepe priče. Španjolska je već pokazala gdje je Hrvatska u odnosu na najbolje, a Engleska 'lijepu priču' pretvorila u šamar kakav ova reprezentacija ne pamti. Naravno da 0-7 nije realna razlika između Hrvatske i Engleske. Ali, kako se ne tako davno moglo čuti u press-centru Orlando Rivetti: "Tko te pita?". I tko te pita je li Hrvatska odigrala svoju najgoru, a Engleska svoju najbolju utakmicu? Rezultat je 0-7. I on će ostati zauvijek.
Ova reprezentacija trenutačno nije ni nova, ni bitno promijenjena, a više nije ni ona stara. Novi izbornik obično dobije jednu veliku privilegiju: tipku „reset“. Bilić je zasad nije pritisnuo. Pokušao je od postojećeg napraviti još nešto, što je legitimno i u neku ruku razmuljivo. Ali, Engleska je pokazala koliko je prostora ostalo za takav pokušaj. Nema više previše smisla ni pojedinačno prolaziti kroz imena, neki su ovoj reprezentaciji dali gotovo sve što su mogli dati i upravo zato zaslužuju da se na vrijeme prepozna trenutak kada treba krenuti dalje. Nakon Španjolske možda je vrijeme napraviti ono što je Bilić napravio i prvi put: promijeniti krvnu sliku reprezentacije. Uvesti mlade, zahvaliti se nekima koji su nosili prethodnu eru i početi graditi novu. Nije ovo renovacija stana gdje se ofarbaju zidovi, stave neke nove slike i promijeni razmještaj namještaja. Ovo je renovacija gdje se uzmu maljevi, stave one radne rukavice pa onda krene pravi posao: rušenje zidova, izbacivanje vreća i vreća šute pa onda - sve ispočetka.
.jpeg.webp)
Jer dok Hrvatska stoji između dvije verzije same sebe, Engleska ide u drugom smjeru. Raste, nadograđuje se, postaje brža, jača i ozbiljnija. O tome je nakon utakmice govorio i Thomas Tuchel, o automatizmima, fluidnosti, radnoj etici i momčadi koja iz okupljanja u okupljanje pokušava podignuti vlastiti plafon. Hrvatska je u istom trenutku izgledala kao da još pokušava utvrditi gdje joj je pod.
„Ovo je utakmica koju ne treba zaboraviti, nego je treba pamtiti cijeli život. Da te uvijek podsjeti kad malo posrneš u bilo čemu, da znaš što treba napraviti“, rekao je Bilić nakon utakmice. Španjolsku zato sada ne treba pokušati pobijediti da bi se 'oprala' Engleska. Sedam pogodaka od Engleza na Rujevici ne pere se jednom pobjedom. Ali, treba ponovno vidjeti Hrvatsku. Želju, agresiju, govor tijela, zajedništvo... Barem nešto zbog čega ćeš znati da ono s Rujevice nije prihvaćeno kao novo normalno. A onda treba napraviti ono što je možda trebalo napraviti već prvog dana Bilićeva drugog mandata – pritisnuti reset.
Baldwin nakon priče o tome kako je nekoć mislio da će živjeti stotinu godina kaže još nešto: „Kralj može pomicati čovjeka, otac može polagati pravo na sina, ali čovjek može pomicati i samoga sebe.“ Engleska je Hrvatsku pomicala kako je htjela. Sedam puta vratila ju je na centar. Tu završava engleski dio ove priče. Slaven Bilić preuzeo je odgovornost i nije tražio opravdanja, što mu, hajde, treba priznati. Ali, odgovornost nakon 0-7 nije samo stati pred kamere i reći „moj poraz“, već je odgovornost nešto napraviti s onime što si vidio. Prije 19 godina na Wembleyju možda je mislio da će živjeti stotinu godina. Rujevica ga je podsjetila da u nogometu nitko ne zna hoće li dočekati ni tridesetu. Engleska je napravila svoj potez. Sada je ponovno red na njega.