Od Sesveta preko Pule do 50 tisuća Turaka: Šaranićev potpis za trijumf na debiju

A samo koji dan ranije bio je još u zeleno-žutom dresu Istre. U srpnju je 23-godišnjak zamijenio Sesvete Pulom, odigrao pet utakmica, pokazao da u njemu ima žara i drskosti, ponajviše potencijala, a onda se preko noći otvorila Turska. Milijunska ponuda, barem prema procjenama, sletjela je na stol dok su Istrijani putovali prema Varaždinu.

“Bio je to sasvim običan dan. Vozili smo se u Varaždin na utakmicu kada je krenula priča. Iskreno, mislio sam da neće biti dovoljno vremena da zaključimo transfer jer su doslovce sati bili u pitanju, ali na kraju je uspjelo”, govori Šaranić.

Nije mu bilo lako otići. Pula ga je prihvatila, svlačionica ga je uvukla u svoj ritam, a na terenu se brzo vidjelo da je pronašao okruženje u kojem može igrati bez kočnice. Istra je na otvaranju sezone izgledala kao momčad s idejom, a Šaranić kao jedan od onih koji je odavno dio toga.

“Malo mi je žao jer sam bio uvjeren da će ta priča imati duži vijek trajanja. Pripremio sam se na to da će Istra biti klub u kojem ću ostvariti svoje ciljeve. No, život piše romane. Dobro sam se uklopio, bili smo ekipa, družili se i stvarali neku kemiju. Zbog toga sam uvjeren da Istra može imati jako dobru sezonu. Nažalost, bez mene.”

Bursaspor

Šaranić se večer prije utakmice u Varaždinu oprostio od suigrača i ljudi iz kluba. Posebno spominje Rozića, čovjeka koji mu je, kaže, pomogao da se u Puli ne osjeća kao prolaznik nego kao netko tko je odavno njihov.

“Puno znači kada nekoga znaš. I zato mi je bila knedla u grlu kada sam odlazio. Zbog suigrača, navijača, ljudi iz kluba… S druge strane, drago mi je da sam pomogao i da su i oni zadovoljni. Minimalno ulaganje, a odšteta bi mogla biti oko milijun eura. Bar nešto.”

Bursaspor nije mali klub koji se slučajno našao u drugom razredu turskog nogometa. To je grad, stadion i masa koja pamti bolje dane. Klub koji se želi vratiti tamo gdje vjeruje da pripada — u Superligu. A za takve misije trebaju igrači koji ne bježe od odgovornosti. Šaranić je, barem za početak, naišao na sredinu kakvu nije teško zavoljeti, a i koja drži do sebe. Recimo, dvostrukog strijelca Kelechi Iheanacha svojevremeno je Manchester City platio 30 milijuna eura Leicesteru.

“Odmah su mi dali dvojicu ljudi da se brinu o meni dok se ne snađem. Na raspolaganju su mi 24 sata dnevno. Trenutno sam smješten u kampu, gdje svaki igrač ima svoju sobu i sve sadržaje koje možete zamisliti — teretanu, bazen, pet travnjaka… Ozbiljan klub koji zna koji su mu ciljevi.”

A ciljevi su kristalno jasni kao nebo nakon bure. Povratak u elitu.

“To je osnovni cilj. Ambicija je vrlo visoka i sve je podređeno tome da se klub vrati. Sada smo pri vrhu, a vjerujem da će biti još bolje kada pohvatamo sve konce.”

Poseban dojam ostavili su navijači. U Bursi ih, kaže, na utakmicama bude i oko 50 tisuća. To nije kazališna publika. To je energija koja živi svaki detalj s terena. Šaranić, međutim, ne zvuči kao igrač koji je u Tursku stigao da bi se fotografirao uz Bospor i uživao u boljem ugovoru. Njegova ambicija ostala je jednostavna.

Screenshot Sportlub

“Biti bolji iz dana u dan. Stalno se potvrđivati navijačima, klubu koji me plaća, ali i sebi. Ne smijem razočarati samoga sebe na tom putu. Moram uvijek dati sve od sebe. Godine prolaze, igrački vijek je kratak i ako prema sebi imaš figu u džepu, onda ne radiš ispravno.”

Iza njega je već dovoljno kilometara da zna kako izgleda život izvan vlastite zone komfora. Nakon Dinamove škole prošao je Sloveniju, Varaždin i Dugopolje, a prije dvije godine zaputio se i prema Emiratima. Al Bataeh mu je, kaže, dao iskustvo koje danas plaća mirnijim ulaskom u novu sredinu.

“Al Bataeh mi je donio iskustvo i spoznaju da se mogu prilagoditi. Kada bolje razmislim, tek mi je 23, a već sam puno toga promijenio. Vrijeme je da uhvatim neku konstantu u karijeri i mislim da je Turska idealna prilika za to. Ozbiljan klub koji drži do sebe, ima vojsku navijača i nudi ti sve uvjete za napredak.”

U Bursasporu nema hrvatske kolonije, nema poznatih lica i onog našeg osjećaja da će netko uvijek uskočiti kada zatreba. Ali Šaranić ne djeluje kao čovjek koji se boji samoće.

“Prilagodljiva sam osoba, a danas su kilometri samo broj. Sa mnom je čovjek iz agencije koji mi je pomogao oko detalja, uskoro se selim u kuću koju će mi klub osigurati. Sve je kako treba biti.”

O brojkama ugovora nije htio previše. To, kaže, ostavlja agentu. Ali nije propustio naglasiti ime čovjeka kojem očito vjeruje više nego bilo kakvoj klauzuli — Mateja Škegru.

“Ne bi ništa od ovoga bilo da nemam Mateja uz sebe. Devet godina smo zajedno, bilo je dobrih, ali i loših trenutaka. Nije odustajao od mene i velika mu hvala na tome. Naš odnos nije samo poslovan, vežu nas i prijateljske spone. Među prvima sam mu u agenciji i stvarno osjećam koliko se trudi oko mene.”

Nismo imali previše vremena za velike zaključke. Šaranića je čekala priprema za utakmicu, prvi turski nastup i sasvim nova svlačionica. Par sati kasnije, u sudačkoj nadoknadi, vanjskom je poslao loptu prema pobjedi Bursaspora. Što bi se reklo: dobro je da je prijelazni rok zatvoren. Jer nakon ovakvog početka, još bi jednom mogao ostati bez vremena za raspakiravanje kofera.