Od Metza preko trećeligaša do Gorice: To je bila životna škola, a Jakirović je pravi znalac

HNK Gorica već dvije godine više nego uspješno brodi u Prvoj HNL. Prošle sezone su kao debitanti u ligi postali apsolutni hit, od početnog razmišljanja kako osigurati ostanak došli su na korak do izlaza u Europu. Ove godine su nastavili istim tempom, boreći se sa na papiru s uvjetno rečeno puno ozbiljnijim protivnicima, kojima su trn u oku.

Trener Jakirović sa svojom strukom radi sjajan posao, prisiljeni su graditi brend iz temelja i dovoditi igrače koji praktički tek trebaju izgraditi svoje ime na nogometnoj mapi. Nisu platežno toliko moćni  pa da na taj način privuku igrače, već moraju stvarati i slobodno možemo reći izmišljati pojačanja te se na taj način boriti s na papiru „većim“ rivalima, ali rezultati koje postižu govore da su na pravom putu.

Svake sezone isplivaju neka nova imena vrijedna pažnje, a jedno od njih je ovosezonsko pojačanje i budućnost kluba Hrvoje Babec. Mladi veznjak koji je do svoje 20 godine prošao od uspona do padova, iz kojih je izašao spremniji i jači te sad živi svoj san igrajući na najvišoj razini u Hrvatskoj.

Prve nogometne korake napravio je u Virovitici, od kud se sa samo devet godina zaputio u Osijek. Obitelj je odigrala veliku ulogu u Hrvojevom životu, jer su se zbog njegove strasti za nogometom odlučili kolektivno preseliti i s tim mu dati dodatnu potporu.

Poslije kratke avanture u NK Osijeku odlazi u akademiju Krpan-Babić, gdje nastavlja svoj igrački razvoj. Nakon pet godina života u najvećem slavonskom gradu došao je neočekivani poziv iz inozemstva, koji bi velika većina teško prihvatila i za koji je u tim godinama trebalo imati dosta hrabrosti, no jednostavno, postati profesionalnim nogometašem Hrvojeva je želja od kad zna za sebe.

„Dok sam bio u akademiji igrali smo amatersko prvenstvo Hrvatske, na kojem sam bio proglašen najboljim igračem. Uslijedio je poziv na probu u belgijski Seraing, koji je tad bio u drugoj ligi. Zadovoljio sam struku, no, bilo je problema sa dozvolom i papirima jer sam bio maloljetan, a oni nisu imali sportsku akademiju. Preporučili su me Metzu koji je njihov prijateljski klub, otišao sam na novu probu i dobio trogodišnji ugovor“, započeo je Babec.

Odlazak u nepoznato bila je teška odluka za Hrvoja, ali je zasigurno bila teža za njegove roditelje, koji su na kraju možda nevoljko, ali poznajući njegove želje ipak dali zeleno svijetlo.

„Roditelji kao i svaki roditelji, sigurno im je bilo teško gledati kako dijete odlazi od njih, ali opet ponavljam znali su moje snove te da neću stati na tome nego da uvijek gledam prema naprijed. Nije im ništa preostalo nego da me puste, jer su znali da ću se vratiti samo kao bolji nogometaš, već prije svega kao bolja osoba. Meni je isto nije bilo lako, pogotovo prvu godinu, dođeš kao stranac ne poznaješ kulturu, jezik, običaje. Bilo mi je jako teško, išao sam kući tek svakih šest mjeseci, samo smo trenirali i bili zatvoreni u tom domu, gdje nas je bilo po pet, šest u sobi, ali nakon tog iskustva sam izašao kao jači i igrač, a i čovjek“.

U Metzu mu je bilo dobro, standardno je igrao za juniorsku momčad, a svojim radom, zalaganjem i kvalitetom dobio je od trenera iznimnu čast, pogotovo za stranca.

„Igrao sam za juniorsku momčad Metza i dogurao do kapetanske trake kao prvi stranac u mlađim kategorijama, što je za mene bila velika čast. Kad sam došao bio sam samo broj, ali sam svojim zalaganjem na treninzima i dobrim partijama zaslužio veliko povjerenje trenera. Dosta često sam iz juniorske momčadi bio pozivan te sudjelovao u treninzima s prvom ekipom, odigrao sam neke prijateljske utakmice, no na žalost nisam upisao niti jedan službeni nastup“.

Razlozi odlaska iz Francuske za mladog veznjaka je neugodna, ali i završena priča. Kontakt i savjeti krive menadžerske agencije su mu otežali nogometni put. No,  jednostavno je prihvatio to kao životnu školu iz koje je izašao kao kvalitetniji igrač, a prije svega čovjek. Međutim, sigurno je bilo teško samom sebi objasniti da to nije neuspjeh, već novi početak.

„Ne želim se više vraćati na tu temu jer sad živim svoje snove. To ostavljam u prošlosti, jednostavno nisam se savjetovao s pravim ljudima, što me je odvelo prema dolje, ali sam se brzo izvukao. Možemo reći da je to bila jedna životna škola“.

„Nakon Metza sam imao razne ponude, ali je sve to ostalo na nekoj priči. Kako se sve to rastezalo svugdje je prvenstvo već počelo i meni je samo preostala treća HNL i vratio sam se u Hrvatsku. Naravno, nadao sam se nečem boljem, u tom trenutku nisam mogao ni pomisliti da ću završiti u trećoj ligi. Bio je to šok za mene,  doći iz onih uvjeta tu, ali brzo sam se prilagodio jer u toj ligi ima dosta dobrih igrača i to na kraju uopće nije bilo loše za mene i moj razvoj“.

No, kvaliteta i mukotrpan rad su vrlo brzo došli na naplatu. Sjajne igre u Vihoru iz Jelisaveca su mladom veznjaku omogućile probu u Gorici pa vjerojatno i ranije nego što je to i sam očekivao. Vrlo brzo su dječački snovi postali realnost, dobio je i objeručke prihvatio priliku igranja s velikim dečkima na najvišem nivou u Hrvatskoj.

„Uvijek sam vjerovao u sebe, znao sam svoje kvalitete i koliko se trudim. U Vihoru sam uz klupske treninge radio i dodatno sa svojim privatnim trenerima te sam se pripremao i bio uvjeren da će se nešto posložiti. Tako je i bilo, Gorica me pozvala na probu i ukazala mi iznimnu čast. Nakon malo više od tjedan dana, šef i njegov stožer su dali zeleno svijetlo te sam dobio ugovor do 2022. godine. Do nedavno sam ih gledao na televiziji, a sad su to moji suigrači“.

„Od malih nogu svakom klincu u Hrvatskoj je želja doći na ovu razinu i za mene je to iznimna čast i privilegija biti ovdje, ali bez puno treninga i odricanja to ništa ne bi bilo moguće. Sretan sam, trenutno živim svoje snove i nastojim biti još bolji na treninzima i na utakmicama. Velika je konkurencija, dečki su jako dobri i niti u jednom trenutku ne smiješ pomisliti da si siguran u momčadi, jer vrlo brzo možeš izgubiti mjesto, stoga moram još jače raditi i težiti boljem“.

Za Goricu je u dosadašnjoj sezoni odigrao 13 utakmica u prvenstvu i tri u kupu, gdje se upisao i u strijelce. Zanimljivo je da ga je trener Jakirović isprobao na više pozicija, no na jednoj poziciji se ipak najbolje snalazi.

„Na treninzima isprobavamo razne varijante, a šefova je uvijek zadnja. No, moja prirodna pozicija je zadnji vezni“.

Bez obzira što Hrvoje Babec ima samo 20 godina, u dosadašnjoj je karijeri već prošao dosta toga, prije svega igranje u tri različite države. Osjetio je rad u francuskom prvoligašu Metzu, a sad u Gorici te je usporedio te dvije razine.

„Nema apsolutno nikakve razlike što se tiče struke. Trener Jakirović je veliki nogometni znalac i još bolja osoba, jedina razlika je što su vani bolji uvjeti za rad pa je možda tamo stručnjacima lakše raditi, ali naši treneri iz bilo kojeg kluba rade sjajan posao“.

Velikogorički prvoligaš je već dvije sezone trn u oku favoriziranim momčadima. Na njima su lomili zube svi osim Dinama. Težak ždrijeb im je dao zaredom sve momčadi iz vrha, Osijek i Rijeka su ostali bez bodova, sad slijedi Hajduk u Splitu. Posljednji put Gorica nije dobro prošla na Poljudu, ali su se doma iskupili i u prvenstvu, a pogotovo u kupu.

„Svi znaju kako je na Poljudu, od onih koji gledaju do onih koji igraju. U Splitu uvijek bude više ljudi nego na većini utakmica u HNL-u, ali to je dodatan motiv. Hajduk respektiramo, ali isto tako znamo tko smo mi i kakve kvalitete posjedujemo i nastojat ćemo iskoristiti sve šanse koje nam se pruže“.

Babec je igrao za Hrvatsku u uzrastima do 17 i 18 godina, no odlaskom iz Francuske su mu se  privremeno  zatvorila, ali sad mu se ponovno otvaraju i mladi veznjak ponovno sanja sveti dres.

„Igrao sam za U17 reprezentaciju i upisao dva nastupa za U18. No, nakon odlaska iz Metza nisam više dobivao pozive, što je normalno, ali sad sam u prvoj ligi i nadam se kao i svaki igrač. To mi je san i trudit ću se da mi se san i ostvari“.

Većina mladih nogometaša ima svoje nogometne idole, igrače čije poteze upijaju i čijoj igri se dive.

„Uzori su mi igrači koji igraju na mojoj poziciji, prije svih Sergio Busquets i naravno naš Luka, bez njega ništa“.

Profesionalni nogomet iziskuje jako puno odricanja, čime najviše pati slobodno vrijeme. Svakodnevni treninzi i česte utakmice ne ostavljaju puno prostora pa se ono malo što dolazi na kapaljku neizmjerno cijeni.

„Nemam previše slobodnog vremena, ali kad uhvatim slobodne dane volim otići kući u Osijek i provoditi vrijeme s obitelji, curom i prijateljima. U Gorici se nakon treninga znamo podružiti popiti kavu, pogotovo kad je lijepo vrijeme, ali sve u svemu slobodnog vremena i nema previše“, zaključio je Hrvoje Babec.

Razgovarao: Mario Nikolić

Pogledajte TEČAJEVE Germania Sport kladionice.

POVRATAK NA NASLOVNICU

(foto: Reuters)