Od Lipika do Bahreina i Malezije: hrvatski "Sam Allardyce" se vraća kući nakon 27 klubova u 23 godine
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 07.02.17. | 08:50
Vjeran Simunić je ekspert za opstanak, "hrvatski Sam Allardyce", koji je zanat pekao od Zagorja do Dalekog istoka...
Vjeran Simunić sigurno spada u top pet „brkova“ hrvatske veteranske trenerske scene. Nešto kao „hrvatski Sam Allardyce“, uglavnom je vodio klubove koje je u nekom trenutku trebalo spašavati od ispadanja iz lige. I uglavnom je u tome uspijevao.
Pritom se slobodno može reći da je 63-godišnji Simunić pravi nogometni nomad; u 23 sezone koliko radi kao trener selio se od Lipika do Indokine. U navedene 23 sezone čak 27 klubova, s tim da se u neke vraćao i po nekoliko puta. U razgovoru za 24 Sata Simunić je otvorio dušu o svojoj bogatoj trenerskoj karijeri, koja je deblja za novo poglavlje: prije samo par dana prihvatio je poziv da ponovno priskoči u pomoć Imotskom, gdje je već boravio u dva navrata, u sezoni 2007/08. i 2009. godine.
Prije i poslije bili su redom Lipik, Čazmatrans, Čakovec, Split, Mosor, Uskok, Slavonac Stari Perkovci, Mladost Zabok, Posušje (BiH), Zrinjski Mostar (BiH), Hrvatski Dragovoljac, Kamen Ingrad, Zadar, Cibalia, Segesta, Čelik Zenica (BiH), Trnje, Marsonia, Dugopolje, Imotski, Bahrein, DPMM (Bruneji), reprezentacija Bruneja, Međimurje, Ho Chi Minh City FC (Vijetnam), Val Kaštel Stari, Segesta i Perak FA (Malezija). Nama se čini kao vječnost samo dok smo ispisali imena svih ovih klubova i reprezentacija, kako je tek njemu koji je prošao pola svijeta u svojim trenerskim angažmanima.
„Svjestan sam da se bliži kraj karijere. Sve teže podnosim odlaske i udaljenost od obitelji, iako mi često dolaze u posjete. Nedostaju mi i Hajduk, i prijatelji, malo pancete, čaša vina, balote... No ipak, ne bih odbio ponudu nekoga kluba iz Indonezije ili Tajlanda. Poznajem njihove lige, lijepo se živi, stadioni su puni i to bi mi baš bio izazov. A ja sam trener izazova, pali me adrenalin punih tribina, stalno sam uz aut liniju i 'igram' s igračima“ otvorio je dušu Simunić.
Uvijek je, kaže, spreman na put. Život spakiranih kufera, kažu; danas u Hrvatskoj, sutra u Vijetnamu. Kako se naviknuti na taj život?
„Moj je kufer uvijek spreman i nikad duže od mjesec dana nisam bio bez kluba. Po prirodi sam prilagodljiv, lako se adaptiram na sredinu, imam dosta iskustva koje mi pomaže da brzo snimim nove igrače, klub, protivnike, ligu, dobro govorim engleski jezik...“
Selio je često u toplije krajeve, u nogometno opskurne krajeve gdje se ipak uspješno snašao, kao i svugdje.
„Bruneji su prekrasni, slični su Dalmaciji, a iznimno bogata država. Ima ih malo, leže na nafti, vladajući su svima osigurali lagodan, gotovo besplatan život, a oni plivaju u bogatstvu. I to se vidi na svakom koraku. Lijepo je i u Bahreinu, samo su tamo problem vrućine... No na sve se čovjek navikne, pa i na termine treninga koji se određuju po terminima kad gazda može doći gledati treninge, ha, ha, ha...“
Ipak, ostaje mu jedan veliki žal. Iako je dijete Hajduka, odakle se 1975. otisnuo u bijeli svijet, Simunić se u njega nikada nije vratio. Ni kao igrač, a ni kao trener.
„Sigurno da mi je uvijek bila i još uvijek je želja voditi neki jači klub, a ne se stalno patiti u borbi za opstanak, no Hajduk je ipak Hajduk. Iako imam 63 godine i jako puno iskustva, svjestan sam da ne mogu baš svi dobiti priliku voditi Hajduk. Ja sam na Stari plac stigao 1962., prošao sve, od najmlađih uzrasta do seniora i trofeja. I navikao na pobjede. Čak i kad smo imali loše momčadi, nikad kući nismo gubili. I uvijek je bilo pritiska. Kad dobiješ, nose te na rukama, kad odigraš remi, ili ne daj Bože izgubiš, ne izlaziš iz kuće“, prisjeća se Simunić u tom razgovoru za 24 sata.
Kako smo spomenuli, kada spomenete legendarne brkove hrvatske trenerske scene odmah vam padnu na pamet Ivan Katalinić, Ilija Lončarević, Zoran Vulić i upravo Vjeran Simunić. Međutim, vremena se mijenjaju i na sablazan mnogih Simunić je ostao bez svog kultnog detalja. Što se desilo?
„Igrači su tražili da nešto žrtvujem ako uzmemo Singapurcima trofej i donesemo ga na Bruneje. Obećao sam obrijati brkove i više ih nisam puštao. Uvijek sam imao sjajnu atmosferu u svlačionici, palio igrače... Tako sam se u Zadru okupao u hladnom moru nakon što smo osigurali opstanak...“ smije se ikona.
A mi mu želimo da njegov nasmijani brk, krznat ili ne, još gledamo po legendarnim travnjacima, Hrvatske ili inozemstva!
(Foto: Pixsell)
Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!
