I. Sučić‘O kapetane’ na Rujevici: Rijeka imala igru, ali ne i završetak
.webp.webp)
.jpg.webp)
.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 27.04.26. | 08:00
Portugalac je vukao cijelu utakmicu, Rijeka bila bolja, ali bez onoga koji odlučuje ostala je na – nuli.
Kad se priča o modernoj američkoj književnosti, mnogi će stručnjaci i poznavatelji materije u sam vrh smjestiti Walta Whitmana, kultnog pisca koji je djelovao u drugom dijelu 19. stoljeća, s tim da je mlađim generacijama ipak nešto poznatiji po tome što se spominje u serijama Breaking Bad i Ted Lasso. Preko Whitmana je tako specijalni agent Hank Schrader shvatio da je njegov šurjak Walter White zapravo proizvođač i distributer metamfetamina, baš kao što je Whitmanov citat bio jedan od upečatljivijih dijelova monologa američkog trenera kada je na zanimljiv način govorio o ulozi autsajdera i onome što je kod spomenutog američkog pisca i pročitao – budi znatiželjan, a ne sklon osuđivanju.
Pored svih velemajstorskih djela koja su proizašla iz njegova pera, prva asocijacija na Whitmana ipak će najčešće biti Abraham Lincoln. Ili – kako ga je on nazvao – kapetan. U Društvu mrtvih pjesnika, jednom od neupitno najboljih filmova ikada snimljenih, Whitmanov „O kapetane! Moj kapetane!“ postao je planetarno poznat. Učenici Welton akademije svojim su kapetanom tada označili Robina Williamsa, učitelja, a malo je nedostajalo da rujevička publika ove nedjelje ustane, popne se na stolce pa istovremeno pogleda u smjeru Tiaga Dantasa.
Usprkos tome što ove sezone igra najbolji nogomet svoje karijere, Dantas je tip kojem nije bio problem napraviti korak unazad pa pustiti najsjajnijoj Rijekinoj zvijezdi da nastavi sjati još sjajnije nego sezonu prije. No, (kapetana) Tonija Fruka protiv Hajduka nije bilo, a baš taj njegov 'touch' bio je potreban da se utakmica prelomi na stranu domaćina.
Ako se vratimo korak unazad, valja apostrofirati i da je uvod u Jadranski derbi bio spektakularan. Rasprodan stadion, navijači Rijeke već prijepodne skupljeni na Korzu gdje su pjesmom dodatno podigli temperaturu u jednom od najljepših dana ove godine. Bilo je i podbadanja, Armadina poruku prenijeli su i mediji iz susjedstva, ali fokus je ipak ostao na terenu. Ante Čulina korektno je vodio utakmicu, bilo je par situacija u kojima je mogao drugačije reagirati, ali njegov performans nije odlučio pobjednika. I to je najvažnije od svega. Iako ulog u ovom Jadranskom derbiju možda nije bio najveći ikada, potencijalna pobjeda bila bi veliki vjetar u leđa za obje momčadi uoči same završnice sezone. U kojoj, doduše, Riječani još uvijek mogu osvojiti trofej, dok Splićani imaju luksuz uigravanja onog s čime misle 'iznenaditi' konkurenciju u sljedećoj sezoni.
Što se tiče taktičkih postavki, Sanchez nije (previše) kemijao. I – odmah je to bilo dobro. Gojak je opet bio energičan i motiviran, Dantas je igrao polulijevo s tendencijom zabadanja u sredinu te po potrebi spuštanja u veznu liniju, dok su prema naprijed 'orali' Adu-Adjei i Čop. I koji, iako nisu zabili, su odigrali pristojno. Sigurno da ni opcija s Jurićem ne bi bila pogrešna, ali i ova ideja je bila pozitivna. Uz Dantasa, koji je dirigirao, pucao, podvaljivao i korigirao, jako dobru utakmicu odradio je i mladi Branko Pavić, Zagrepčanin koji je na mala vrata stigao na Kvarner, a već sada je dao nagovijestiti kako bi u njemu Rijeka mogla imati veliku snagu u budućnosti. Nećemo upasti u zamku pa nakon dvije dobre utakmice (protiv Varaždina je također zaslužio palac gore) o njemu pričati bajke i nazivati ga budućim Vatrenim, ali ono što on ima je kombinacija koju na Kvarneru posebno poštuju – plišane kopačke s gornje strane te metalni čepovi s donje. Veznjak izmišljen za Rijeku!
Kod Hajduka je pak najbolji ove nedjelje bio mladi vratar Silić, što samo po sebi najbolje objašnjava utakmicu. Splićani su po bod došli, bod su na kraju i uzeli, a iako su s tom matematikom najviše pomogli ljutim rivalima iz Zagreba, ne bi nas iznenadilo da je u autobusu koji ih je vratio kući svirala pobjednička muzika. Livaja nije bio konkretan, ali svejedno je sijao strah, dok je Almena 'živa vatra'. Pukštas je promašio priliku utakmice, a treba reći i da je u posljednjoj liniji jako dobru partiju odigrao Marešić. Ostatak momčadi? Nastupio.
U moru igrača koji su izostali za ovaj ogled, Rijekin hendikep ipak je bio veći. Posljednji Jadranski derbi na Rujevici prije ovog u 32. kolu HNL-a okončan je s povijesnih 5-0, a jedina razlika između tog i ovog ogleda bila je ta što nema Tonija Fruka. I, dobro, preostala dva strijelca (Vignato, Menalo). Iako su dosad od Riječana osvojili pomalo nestvarnih 18 bodova više, ova utakmica još je jednom potvrdila da Splićani – ipak nisu bolja momčad. I tu im pilulu sigurno nije tako lako za progutati. Pa kome prvo, kome krivo.
Duel Sancheza i Garcije? Nakon prvih 20-ak minuta utakmice Hajdukov trener sigurno je osjetio istu gorčinu u sebi kao kad je Hank Schrader pročitao posvetu Galea Boettichera njemu omiljenom W.W.-u. A taj W.W. nije Walt Whitman, već Walter White. Sanchez je ove nedjelje napravio sve što je trebao te mu se ovog puta apsolutno nijedna odluka ne može spočitati. I nekako smo dojma da bi Rijeka bila u znatno boljoj poziciji da je u malo više utakmica Sanchez išao zdravorazumski u susret, a ne s mišlju – bit ću pametniji od svih.
Momčad s Kvarnera više nije aktualni šampion, ali ova je momčad navikla igrati velike utakmice, osvajati trofeje, biti relevantna u Europi. I zbog toga svaka 'čepa' od Gorice, Osijeka ili Vukovara 1991 posebno boli. Pa čak i od Hajduka. Garcijin Hajduk na Rujevici? Jedna prilika, jedna akcija i jedna ideja. I čudo neviđeno da jedan od pokušaja Dantasa, Čopa, Adu-Adjeija, Gojaka ili Devetaka nije završio iza leđa Silića. Zadovoljstvo Splićana? To je, zapravo, sve što se treba znati o 'nuli' na Kvarneru.
Isto kako je Hanku bila dovoljna jedna rečenica da shvati tko je W.W., tako je i na Rujevici bilo dovoljno 90 minuta da se vidi tko vuče, a tko rješava. I koliko je ovog puta nedostajao kapetan. Jer kapetani se najviše primijete – kad ih nema.
.webp.webp)
.jpg.webp)
