Nova hajdučka era

Navijački puk Bijelih u svojoj strasti tada postane toliko lišen racionalnog gledanja stvari, da je dovoljan i najmanji impuls da zapali šibicu i podigne očekivanja u domenu one dobro poznate krajnosti, između kojih velika većina nikada ni ne obitava. Euforija je, prema Hrvatskom jezičnom portalu, „stanje subjektivnog i pretjeranog oduševljenja“, što ne može bolje opisati stanje svijesti oko Poljuda od kraja svibnja do blagdana Vele Gospe. Tada naime balon od sapunice obično prsne u svojoj delikatnosti, uglavnom nakon europskog ispadanja i posrtaja u domaćem prvenstvu.

I dok je sam klub često rasplamsavao euforiju i radio sebi medvjeđu uslugu kako bi valjda u tadašnjem nedostatku marketinške strategije izvukao maksimum iz perioda u kojem je Hajduk najzanimljiviji najširem sloju navijača, ove sezone situacija je potpuno drugačija. Euforiju pri ulasku u sezonu označavalo bi dovođenje određenog igračkog pojačanja, ali mnogima je promakla izjava člana Nadzornog odbora Hajduka Slavena Marasovića, dana još u travnju, u kojoj je izjavio kako Hajduk nakon godina mukotrpnih mjera štednje napokon posluje u plusu. Posljedica toga je jedan od najorganiziranijih ulazaka u sezonu u novijoj povijesti kluba.

Sportska struka, predvođena trenerom Carrillom i sportskim direktorom Brancom održala je kostur momčadi na okupu; događaj koji je za Hajduk bio nezamisliv unazad gotovo pa čitavo desetljeće, još otkako je krenuo financijski kolaps. Klub su napustili tek Marko Ćosić, koji nije zadovoljio dovoljno da bi se otkupio njegov ugovor iz zaprešićkog Intera te Georgi Terziev, bugarski stoper za čiji je ugovor Hajduk bio zainteresiran, ali ipak ne toliko da za njega izdvoji pola milijuna eura koliko je tražio matični mu Ludogorec. Dolaskom Josipa Radoševića, koji je prošle bio više-manje standardan član austrijskog prvaka i osvajača Kupa Red Bull Salzburga, postalo je jasno kako pouzdanom, ali opet jednodimenzionalnom Brazilcu Jeffersonu ponestaje mjesta u klubu. Prodan je u portugalski Chaves za iznos koji varira od 250 do 350 tisuća eura, što znači da je Hajduk na kraju i zaradio od čovjeka koji je došao kao popuna. Na kostur momčadi, koji je tijekom proljeća pružao uistinu impresivne partije, klub je doveo ciljane popune na samom početku priprema poput stopera Borje Lopeza iz Barcelone B te lijevog beka Andrea Fomitschowa iz nizozemskog NEC-a, što je također presedan za klub u kojem je sportska politika uglavnom bila svođena na stihiju i lutanje. Po prvi put u recentnoj povijesti kluba i onim racionalnim promatračima situacije u Hajduku stvari djeluju iznenađujuće organizirano, planski izvedeno i sistematizirano. Nema tektonskih poremećaja, panike, konfuzije i ostalih imenica koje krase bombastične naslove sportskih rubrika, koje - pritom ne samo u slučaju Hajduka, ali uglavnom oko njega - uredničku politiku kreiraju po principu „udari dok je na podu“.

Možemo slobodno kazati kako je to i prijelomni trenutak za klub.

Naravno, dok je besmisleno reći da ih to automatski stavlja bok uz bok kao kandidata za naslov prvaka, ili da je ove sezone plasman u grupnu fazu Europske lige apsolutni imperativ, Hajduk s druge strane mora živjeti s činjenicom da ih sada malo što sprječava da i dalje dobrim dijelom žive u oklopu defetizma koji ih je prečesto sputavao da pokušaju preuzeti rizik. Istini za volju bilo je tu i dosta velikih i objektivnih prepreka, ali sada prva momčad ima već uigrani oslonac kojem je pridružila igrače s pedigreom. To pak znači da je teret odgovornosti veći, a tek treba vidjeti kako će momčad na to reagirati.

„U nogometu je kontrola lopte sve. Kad imate loptu u posjedu, onda ste vi vlasnik utakmice, odlučujete gdje želite s njom (…)Nogomet ima četiri segmenta: tehnički, fizički, taktički i mentalni. Sama igra ima dva dijela – jedan je rad, a drugi sreća. Sreću nije moguće kontrolirati, ali kroz rad je moguće kontrolirati sva četiri segmenta nogometa. Moja je ideja napredovanje iz dana u dan, u sva četiri segmenta“

Izjava je ovo trenera Hajduka Joana Carrilla koju je dao u intervjuu za Telesport još početkom kalendarske godine, kada se još nije mogao razlučiti njegov plan razvijanja nekog prepoznatljivog stila igre, koji je Hajduku nasušno nedostajao pod njegovim prethodnikom Marijanom Pušnikom. To je proces koji naravno podrazumijeva određeni vremenski period da bi se implementirao, a Carrillo je krenuo čak u smjeru rizika tako što je uvidio da bi formacijska, ali i adaptacija uloga na terenu donijela više koristi i izvukla maksimum iz ekipe. Kako je vrijeme odmicalo, Hajduk je izgledao sve zreliji, a mehanizmi u igri u oba smjera su bili itekako vidljivi. Sreću nije moguće kontrolirati; neće je biti moguće kontrolirati ni u ovoj kampanji, ali radom se kolektiv dovede do razine u kojoj utjecaj sreće na ishod svede na najmanju moguću razinu.

Utakmica s Levskim bitna je iz razloga ne jer Hajduk mora u Dugopolju izvolijevati prolaz, nego jer mora pokazati da je spreman na tu promjenu uloga s kojom će krenuti u sezonu. Pritom se ne treba zavaravati kako je Hajduk preko noći postao moćan stroj na najoptimalnijoj razini na kojoj može biti, jer dakako to nije slučaj. Bekovi su još uvijek rak-rana, pogotovo desna strana na kojoj je izgledan starter Fran Tudor pred povratnikom Juranovićem, dok Bijelima i dalje nedostaje playmaker, pozicija koja je direktno vezana uz tu promjenu pristupa. Nakon uspješnog perioda stabilizacije koji donese prijeko potreban sustav na kojem gradite momčad – gdje je Hajduk mogao učiti od Kekove Rijeke – vrijeme je da Hajduk počne preuzimati inicijativu. Za sve priče o „hajdučkoj“ igri koja je nekakvi transcendentalni, neartikulirani supstitut za organiziranim stremljenjem ka proaktivnoj igri, Splićani moraju pokazati da su spremni preuzeti teret titule ekipe u kojoj kvaliteta varira, ali koja je na dovoljno dobroj razini te pritom organizirana i optimizirana za kretanje u daljnji iskorak. Navijači moraju znati da će neuspjeha i dalje biti – zaboga, on je sastavni dio igre - ali opravdanja za onog uzrokovanog defetizmom Hajduk danas ima vrlo, vrlo malo.

Stoga je ovaj susret sjajan indikator koliko je Hajduk spreman krenuti u tom smjeru gdje se podrazumijeva da će u odnosu na veliku većinu lige, pa i u sudaru s direktnim rivalima, ove sezone morati krenuti kao momčad koja ne kalkulira. Naravno, kako je to i sam Carrillo rekao, za svaku novu fazu koju prezentirate momčadi trebate imati jasnu viziju, ali i vremena. Kako smo i spomenuli, Matjažu Keku je za puni krug trebalo više od četiri godine; prvo je došao period stabilizacije momčadi koja je obilovala ad hoc popunama uz pronalazak optimalnog sustava, zatim dodatna prilagodba tog sustava i onda u konačnici dolazi i psihološka priprema na činjenicu da je Rijeka zaista zrela za skidanje Dinama s trona. Carrillov Hajduk tek je negdje na polovici ove prve faze, i koliko god to bio sjajan presedan za klub u cjelini, pa i navijački projekt čiji tempo uvelike ovisi o rezultatima, dug je još put pred njima.

Hajduk je pregazio najgori dio „duge ceste“ i uključio se na pravi put dalje, a sada je vrijeme da tu novu dionicu prođu sa što manje kaskanja. 

(Foto: Pixsell)