
Nogomet u nemogućim uvjetima, Hrvatska s velikim ambicijama
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 18.11.26. | 08:00
Rujevica je bila potopljena, ali talent nije. I ova pobjeda sigurno će biti od velikog značaja za Olićeve izabranike...
Goran, Toni, Ivan, Ivanov mlađi brat, teta Sanja i njezina prijateljica Ivona, Darko i Mirko, ili možda ipak Marko, zatim ona braća koji uvijek nose šilterice, kći od višeg, mali Noa i njegov najbolji prijatelj Marin. I nečija mama, nismo sigurni čija. E da, i onaj simpatični influencer, Brane mu je ime. Ako se ne varamo. Skauti? Njih nekoliko. Ali notes su ostavili u automobilima. O kome je ovdje riječ? O gledateljima na utakmici mlade reprezentacije Hrvatske i Njemačke.
Vremenski uvjeti? Pa, dovoljno je reći Rijeka. I to ona prava Rijeka, koja u studenom i prosincu pokaže lice koje nitko ne voli vidjeti. Jer, Kvarnerski zaljev kao da se iz godine u godinu trudi srušiti rekord po broju uzastopnih dana s kišom kao glavnim glumcem.
Dolazak na utakmicu bio je prilično zanimljiv. Jedan policijski automobil pred Nogometnim kampom Dean Šćulac, palac dignut prema gore od strane dvojice policijskih službenika i – tko je htio na utakmicu, bio je dobrodošao! No, iako je ulaz bio slobodan, Riječani su ipak odlučili ostati doma. Kisnuti moraju samo kad igra Rijeka, ovo je svakako bilo – opcionalno.
I nije nam to bilo toliko čudno, usprkos tome što će proći još neko vrijeme prije nego što će tri mlada velemajstora kao što su Segečić, Zvonarek i Jagušić opet imati prilike gledati uživo. Kiša je bila neumoljiva, padala je takvom silinom da je Rječina umalo dobila sestru blizanku u gradu, dok su mladići na terenu davali sve od sebe da utakmica ima barem nekakvog smisla.
Nakon kakvih 15-ak minuta, dok se čekalo da jedan od njemačkih braniča napusti teren nakon kolizije sa Živkovićem, kiša je bila glasna do te mjere da su se gledatelji međusobno pogledavali i podizanjem obrva pitali – hoće li se ovo nastaviti?
I nastavilo se, premda je sasvim legitimno pitanje koliko je ta odluka imala smisla. Jer, kiša i smisao ovog prijateljskog ogleda djelovali su definitivno obrnuto proporcionalno. Igralo se iz greške u grešku, a dva vjerojatno 'najluđa' čovjeka na Kvarneru bili su izbornici Olić i Di Salvo, koji su na rubu svojih izborničkih prostora davali upute svojim igračima. Sam pogled prema njima tjerao nam je hladnoću u kosti...
Analitičar Njemačke je sredinom prvog poluvremena kameru odlučio pospremiti u torbu. I to je zapravo sve što čovjek mora znati o ovom ogledu. Hrvatska je igrala s jakim snagama, gotovo pa najjačim, ali u ovakvim uvjetima ne pobjeđuje taktički zreliji, tehnički potkovaniji ili nogometno inteligentniji, već samo onaj koji je to više htio.
Svi oni koji su se ipak odlučili doći na Rujevicu, a u međuvremenu se ranije spomenutom društvu pridružilo još kakvih 50-ak ambicioznih duša, svoje su dlanove uspjeli zagrijati u 26. minuti, kada se dogodilo upravo ono o čemu smo pisali u samoj najavi utakmice – oni plemeniti, fini igrači... Igrači zbog kojih se plaćaju ulaznice... Oni su bili ti koji su potpisali pogodak. I to ne neki magloviti pogodak, pogodak na 'majke mi'. Bilo je to dodavanje Čabrajića za Jagušića, njegova özilovska asistencija pa onda Segečićev ulazak iz drugog plana za prvijenac u hrvatskom dresu. U stilu Thomasa Müllera, premda konstitucijski nimalo ne sliče. I dok je magla nekako popuštala, kiša nije bila istog raspoloženja. Možda ova utakmica nije ispunila kompletna očekivanja nogometne javnosti, izbornika, u konačnici i samih igrača, ali ne može se reći da nam je žao što smo je uživo imali prilike ispratiti.
U nastavku... Ha, nogomet. Neka hibridna vrsta. Gusta magla se prorijedila, ali nije to značajnije utjecalo na ambijent, doživljaj, ukupnu ocjenu. Zapravo, 46. minuta imala je jednu istu osobinu kao i svaka prethodna u prvom dijelu – gledalo se u nju pa računalo koliko još mora proći do posljednjeg zvižduka pokislog Žana Jazbeca. Bilo je golova, energije, čak i sasvim korektne igre kad se u obzir uzmu uvjeti. Ali, nije bilo nogometa, suvislih akcija ili nečeg sličnog. Kiša i magla to nisu dopuštale.
Što će se pamtiti iz ogleda kojeg smo ovog utorka uspjeli polovično ispratiti s tribina Rujevice? Pa, osim rezultata, zaista ne previše. Utakmicu je, uz tehničkog direktora Stipu Pletikosu, ispratio i budući izbornik Danilo Butorović, s tim da nas ne bi iznenadilo da baš neki od ovih mladića upiše svoj debi u dresu A reprezentacije. Danilo je, znaju to svi koji pamte njegove početke u NK Zamet, zatim i sušačkom Orijentu, netko tko je oduvijek vjerovao u metodologiju rada, ali i u mladog igrača. A na Rujevici je, čak i po tom kijametu, mogao vidjeti lucidnost Jagušića, situacijsku inteligenciju i hitrinu Segečića, izražene liderske osobine i karakter pobjednika Zvonareka. Utakmica na Rujevici možda nije bila ljepotica, ali nije bila beskorisna. I na neka je pitanja mogla dati odgovore.
Ivica Olić i njegovi mladi Vatreni će 2026. godinu svakako pamtiti po dobrom. Cilj je izboren, dogodine čeka Euro U21, a to je, zapravo, i najvažnije. Iako, hajde, nek' netko kaže da je pobjeda protiv Njemačke mala stvar. Njemačke koja, čisto nek ostane zapisano, vrijedi više nego 22 reprezentacije koje su ovog ljeta sudjelovale na SP-u.
Hrvatska nije pokazala samo talent. Pokazala je kvalitetu, želju i onaj 'nije gotovo dok mi ne kažemo da je gotovo' gard. A ako je nešto vrijedno ponijeti s Rujevice ove kišne večeri, onda je to spoznaja da ova generacija ne traži idealne uvjete da bi pokazala koliko vrijedi.
Kiša će jednom stati, magla će se razići. A ova generacija tek će pokazati koliko može.











