Noć u kojoj je Livi pobijedio demone!

Negdje me u mojim novinarskim putešestvijama spojilo s Tonćijem Kukočom. Iako nikada nije igrao za “moj” klub, i zapravo se nikada nismo sreli i popili kavu - iako smo se puno puta dogovarali, negdje nas je ovaj lijevi bek kupio. Iskrenošću. Silno ga respektiramo jer često kaže ono što većina misli. Jednostavno, volimo takve likove koji kroz život koračaju pod egidom “sami protiv svih”, koji vrte svoj film i bez dlake na jeziku će postaviti stvari na svoje mjesto.

Perišić: "Drago mi je zbog Livija, ne zanimaju me rekordi"

Znam koliko je Dominiku bilo teško zbog sumnji, sad zaslužuje transfer! A pritiska više nema, idemo uživati!

I dok smo se rano jutros vozili prema apartmanu u Al Saadu, gradskoj četvrti Dohe u kojoj je smješteno puno hrvatskih navijača, beskrajno umorni od Mundijala ali silno ponosni na Vatrene, naletjeli smo na Kukočev status.

“…od trenutka kada je debitirao za reprezentaciju, omalovažavan i podcijenjen, kritiziran i kada treba i kada ne treba, isto se nastavilo i na ovom SP-u, i sada taj isti Livaković te odvede u četvrtfinale”, stavio je Kukoč u status posvećen heroju trijumfa nad Japanom. Imao je i dodatak, ali pustimo sada to.

I u suštini ovdje možemo prepisati Kukijev status i staviti točku. Potpisati sve, od prvog do zadnjeg slova. Jer, ovo je jedina istina o Livakoviću, najpodcjenjenijem vrataru u novijoj povijesti. Čovjeku koji je stalno na rubu kritika, stalno mu se pristupalo s dvostrukim mjerilima. Stalno ga se kritiziralo. Kukoč se obratio medijima i bio je u pravu. Znamo puno kolega koje su oštrili pera na Liviju. No, nisu samo mediji stvarali takvu sliku o vrataru Dinama i reprezentacije. Puno njih je čekalo krivi korak, krivo ispucavanje da bi krenuli s arsenalom. I sada će ti isti predvoditi masovnu paljbu lovorika u smjeru Dominika Livakovića. Utrkivat će se tko će ljepšim epitetima ukrasiti Livija. Takvi smo ljudi…

A on je šutke to trpio. Mogao je reagirati, imao je argumenata, ali nije htio. Nagovarali smo ga beskrajno puta da se odvaži i postavi stvari na pravo mjesto, ali nula bodova. Kada su mu zamjerali kriva ispucavanja, malo tko je znao da ima problema s aduktorom. Obećali smo mu da nećemo nikome reći. Tek nedavno je u razgovoru s kolegom Ničotom na stranicama Germanijaka objasnio da se dugo mučio s tom ozljedom koja ga je sprečavala da lopta ima savršen let prilikom ispucavanja. Tek sada kada je to zaliječio je progovorio o tome. Nije htio ranije da mu ne bude alibi. Takav je.

Potom ti transferi. Konstantno mu se spočitavalo da “…kakav je to golman koji se ne može prodati iz Dinama”. To je kao bio argument da zapravo Livi ne valja. A malo njih zna da je imao ozbiljne klubove na lageru. Iz liga “petice”. Ali da nije htio odlaziti u sredine u kojima će trebati neko vrijeme za adaptaciju da ne bi izgubio mjesto u reprezentaciji koja mu je iznad svih. Zapravo, tu negdje u rangu Dinama… Niti to nije dao da se objavi. Samo je šutke prelazio preko kritika, stisnuo zube i išao svojim putem.

Dominik Livaković: "Cijeli život mi je prošao kroz te penale"

U pet zajedničkih godina, dobro smo upoznali Dominika Livakovića. Znamo ga u dušu. Skupa smo proživljavali njegove uspone i padove. Postoji u Maksimiru jedna soba. Skrivena od ostalih. Tamo od oružara Tompe pa hodnikom lijevo. Dvostruka su vrata. I u nju nije mogao ući svako. Tek stariji igrači, doktor Šojat, Nino Bule… Samo oni odabrani. Jednom je, sjećamo se, Nenad Bjelica trebao nešto Ademija. Stigao je do vrata te sobe, ali nije htio ući unutra. Bjelica je stao ispred i čekao da netko izađe kako bi mu pozvao kapetana. Šmeker je Bjelica. Jednostavno, nije htio narušavati intimu tog prostora i značaj te sobe za igrače. Uglavnom, to je soba u kojoj se pretresala svaka utakmica, svi detalji. Soba u kojoj se moglo pričati bez dlake na jeziku i u kojoj se mogli reći sve. Znali smo svratiti tamo. Često. No, nikada nakon neke utakmice u kojoj je Livaković primio gol za koji je procijenio da je mogao bolje reagirati. Naime, glava je bila uperena u pod, tišina je odzvanjala. Mogao je Dinamo dobiti tu utakmicu 5:1, ali atmosfera je bila kao da je netko umro. Stotine puta su mu sugerirali da preosobno shvaća neke stvari. Ponavljali iste one rečenice koje mu je rekao Luka Modrić, a koje su nedavno pronašle svoj put do etera, ali Livi je uvijek bio najveći kritičar sam sebi.

Sjetili smo se te sobe i sinoć nakon utakmice. Kako bi Livi sjedio za svojim mjestom, u štucnama i dresu, odmjerio me pogledom kada bih ušao u sobu s osmijehom od uha do uha i rekao:

“A što sad kažu”, misleći na komentare…

“Znaš, promijenio se. Na bolje. Shvatio je da ne može živjeti stalno u prošlosti i razmišljati o greškama koje ionako ne može ispraviti. Da mu to oduzima koncentraciju za ono što je pred njime. Odrastao je. Sazrio. I sada ćemo vidjeti ono najbolje od Livakovića”, proročanski nam je pričao Silvije Čavlina nekoliko dana uoči početka SP-a. Popularni Bili bio mu je trener u Dinamu, a sada je trener Ivušiću u Osijeku. I trener pod kojim je Livaković napravio značajan iskorak, možda i presudni.

Silvije Čavlina - trener koji stvara reprezentativne "portire": "Za golmane u Kataru ne trebamo se brinuti"

Ne znamo kakva je sada atmosfera u onoj sobi kada Livi primi gol za koji je sam procijenio da ga je mogao obraniti, ali definitivno je sazrio. Kvaliteta ionako nije nikada bila sporna. Toliko je puta spasio Dinamo svojim bravurama. Bio izabran u momčad Lige prvaka, obeshrabrivao suparničke napadače, čupao nemoguće situacije.

I potpuno zasluženo dobio povjerenje Zlatka Dalića. Iako je krvavo morao raditi da bi ga zaslužio. Nećemo si lagati. Bio je jedini koji nije imao sekunde nastupa u Rusiji na Mundijalu. Svi su osjetili SP, osim njega. Bilo je puno onih koji su mu kopali rupe na njegovom putu. Iz najbliže okoline. Onih koji su ga tapšali po ramenima, tobože mu davali podršku, a zapravo smišljali kako da mu podmetnu klipove pod nogu. Sve je on to znao. I ostao hladan. Imao je svoj cilj. I došao je do njega. Sam. Ili uz pomoć onih najbližih. I sada je na vrhu. I vjerojatno bi sada mogao s pravom držati lekcije svim onima koji su ga gazili. Mučki, dok je bio na podu. Jer, stiglo je njegovih pet minuta. Ali, poznavajući Livija - on će okrenuti glavu i nastaviti svojim putem. Šutke i ponosno.

Sreli smo se poslije Japana. Na kilometar bi prepoznali taj osmijeh. I nije me ovaj pitao:

“Što kažu?”.

Nije niti trebao. Bila je to noć u kojoj je Livi pobijedio demone!