Nježni čovjek lavljeg srca

Kada pričamo o Englezima i njhovom karakteru, posebno kada je riječ o nogometu, otprilike ćemo se svi naći na istome: arogantni hvalisavci koji na temelju jednog velikog rezultata misle da su i dalje najljepši, najpametniji i najbolji. Ima tu, jasno, i određene doze uopćavanja, no otočka javnost i glavni nogometni akteri nas nerijetko podsjete da stavovi ostatka svijeta imaju i dosta pokrića.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Taj, sada već mitski naslov iz 1966., s kojeg Englezi brišu prašinu uoči svakog velikog natjecanja, želeći ga ponovno proživjeti, a ne gledati samo na History Channelu, ima samo jednog živućeg sudionika šampionske momčadi: Sir Geoffa Hursta.

Do jučer, to je bio i Sir Bobby Charlton, „nježni čovjek, lavljeg srca“, kako ga se često portetira u engleskim medijima. U 87. godini je i on preselio na vječna lovišta.

Charlton nije utjelovljavao niti jedan od onih pridjeva s početka teksta i predstavljao je više od nogometa za Englesku, bio je onakav kakvi bi Englezi voljeli biti – hrabar u tragediji, a skroman u pobjedi. Bio je više od nogometa, bio je ambasador nogometne igre i jedan od najboljih koji su ikada natjeravali loptu po zelenim travnjacima.

Vremena se mijenjaju, heroji se stvaraju kao na pokretnoj traci, ali Charlton je još za svog života stekao status najvećeg živućeg Engleza. Brojni Englezi će ga svrstati i među najbolje sportaše s Otoka.

I nema toga što nije osvojio s Engleskom i klubom svog života, Man. Unitedom: Svjetsko prvenstvo, Europski kup, ligaške titule i FA Cup. Jedan je od samo četiri engleska igrača koji su osvojili i Zlatnu loptu (Stanley Matthews, Kevin Keegan i Michael Owen su ostala trojica).

Još je za života postao ikona Old Trafforda. S Georgeom Bestom i Denisom Lawom formirao je pakleni trijumvirat nogometne čarolije, a koji su engleski mediji nazivali Sveto trojstvo. I danas se pred Kazalištem snova kočoperi trojka u obliku kipa.

Reuters/Lee Smith

Ako ste kojim slučajem pogledali friški Netflixov dokumentarac o Davidu Beckhamu, mogli ste vidjeti s kakvim poštovanjem Becks priča o Charltonu. Uostalom, kao i njegov otac koji je idolizirao Charltona pa je sinu dao i srednje ime Robert, upravo po njemu.

Sir Charlton je bio heroj generacija, osobito Unitedovih navijača, a to će sasvim sigurno biti i u godinama koje dolaze.

A njegovu karijeru je definirala ogormna tragedija u Münchenu 1958. u kojoj je poginulo njegovih osam mladih suigrača iz Uniteda, generacije poznate pod nadimkom Busbyjeve bebe. Charlton se teško mirio s tragičnom nesrećom, osobito sa smrti Duncana Edwardsa koji je preživio pad aviona, ali je kasnije pdolegao ozljedama u bolnici.

Charltonov brat Jack, jednom je prilikom otkrio kako Bobby nije bio isti nakon Münchena.

„Prestao se smijati“.

Pa možda je i to jedan od razloga Bobbyjeve skromnosti u uspjehu. Kao da bi izdao svoje preminule suigrače kada bi se pretjerano veselio. A možda je i pobjeđivao upravo za njih. Iako će o tome puno bolje i više znati reći svjedoci vremena, nama mlađima ostaju stare video snimke koje daju dobar uvid u to kakav nogomet je igrao Bobby.

Charlton, recimo, nije bio impresioniran Peleom ili Diegom Maradonom kada bi se našao na suprotnoj strani, ali je itekako mogao dominirati protiv najboljih ikada. Bilo da je riječ o njegovim preciznim dodavanjima, čitanjem igre ili snažnim udarcem – Charlton je uvijek igrao svoju igru.

Action Images

A bio je i srce Unitedovog oporavka nakon strašne minhenske tragedije. Jest, osvojio je naslov 1966. u finalu protiv Zapadne Njemačke, ali kao što će i sam priznati kasnije, najemotivniji trenutak njegove karijere odvio se dvije godine kasnije kada je United konačno završio posao koji je započeo Matt Busby – popeo se na krov Europe, postavši prva engleska momčad kojoj je to pošlo za nogom.

Iako se engleski nogometni kroničari neće jednoglasno usuglasiti oko najemotvinije pobjede engleskog klupskog nogometa, pobjeda Uniteda nad Benficom 1968. ipak se ističe. Charlton je zabio prvi i posljednji pogodak u 4-1 pobjedi u produžecima utakmice odigrane na Wembleyu.

Nije, doduše, bio igrač te utakmice, ta čast pripala je Johnu Astonu, ali u večeri kada se ispisivala povijest, kada se Best u slalomu probio kroz kompletnu obranu Benfice, zabiviši jedan od svojih najpoznatijih pogodaka, Bobby je otvorio golgeterski račun pogotkom glavom. A kada je United u produžecima stigao do prednosti 3-1, Chalrton je svojim drugim pogotkom dokrajčio Portugalce.

Mnogi će o njemu pisati u kontekstu '66 i činjenice da je bio jedan od igrača koji su Englesku učinili najponosnijom, no taj Kup prvaka je centralna točka karijere legendarnog igrača koji će uvijek imati posebno mjesto u srcima svih engleskih navijača, bez obzira na klupsku pripadnost. Malo je danas takvih, ne nogometaša, nego ljudskih veličina. Gromada. Koje ste jednostavno morali poštovati. Sam je priznao da nikada nije prebolio minhensku nesreću. I uvijek je igrao s tim teretom na svojim leđima. Ali nije dozvolio da mu to slomi duh. Suočio se s epohalnom tragedijom pogledao ju u oči i preuzeo odgovornost da učini svoje dečke ponosnima. I bome je uspio u tome.

Sir Bobby Charlton - „nježni čovjek lavljeg srca“.