Nikola Moro za Germanijak: "Povratak u HNL nije realan, želim ići u Ameriku s reprezentacijom"

“A tako je ispalo. Profesionalac sam, dajem sve od sebe a drugi odlučuju.”

Ugovor s Bolognom traje još dvije godine, ali, kako kaže Moro:

“U nogometu je jedino sigurno da ništa nije sigurno. Nikad se ne zna. U klubu zadovoljni ali sve je moguće kao u uvijek u ovom sportu.”

U Italiji mu je lijepo, grad je “bomba”, a društvo mu prave Erlić i Ante Žižić.

“Da sam birao, ne bih bolje izabrao.”

Ali, svi znamo kako to ide – danas si ovdje, sutra na naslovnici Gazzette kao novi igrač nekog drugog kluba. Profesionalizam… Kako bilo, posebnost Serie A je dugo toplo ljeto.

“U Hrvatskoj smo imali pauzu za ljeto i zimu, u Rusiji je bilo slično a ovdje je ljeto jedina prilika za dug odmor. Treba napuniti akumulatore.”

Reprezentacija? Tu je priča još ljepša nego u Bologni.

“Za Gibraltar smo svi očekivali da će biti uspješan. Ne treba se lagati, još manje podcjenjivati sam sebe. S Češkom smo pretpostavljali da bi moglo biti čupavo, ali na koncu je bilo iznad očekivanog. Možda tih 12-1 u dvije utakmice djeluje iznenađujuće, ali to je više van nekih okvira reprezentacije nego nama koji smo bili unutra. U tih deset dana na treningu i pripremama u Rijeci se osjetila dobra i pozitivna atmosfera. Odlično se radilo i slutio sam da će ta priča biti jako dobra na utakmicama. Jednostavno, osjetio sam da smo pravi”, otkrit će Moro o nastaviti:

“To je taj kult reprezentacije koji njegujemo generacijama i na koji su nam mnogi zavidni. Ovdje se dolazi na okupljanje s osmijehom, radi se u dobroj atmosferi i svi ti veliki rezultati su plodovi tog odnosa prema grbu. Uostalom, kada vidite Luku i još neke starije igrače kako se odnose prema reprezentaciji, koliko rade da budu pravi - onda vi nemate pravo na prazan hod već morate zapeti više i jače. To je ta neka kemija koju Hrvatska ima, po kojoj smo prepoznatljivi i ponosan sam što sam dio te priče”.

Nikola je dobio više od pola sata protiv Francuske, igrao je protiv Portugala, pa sada protiv Češke. Izbornik se pozitivno izrazio o njemu. Sve polako sjeda na svoje mjesto...

“U zadnjih godinu dana sam unutra, a to je bio cilj. Jako mi je to bilo bitno jer mi reprezentacija i igranje u tom dresu puno znači. U posljednje vrijeme dolazi i minutaža i mogu biti zadovoljan. To me samo motivira da još više zapnem, da držim tu neku konstantu svjestan kako je svaki dan borba”.

A borba je bila i u HNL-u čiji se finiš se sa zanimanjem pratio u Bologni.

“Da ti budem iskren, u jednom trenutku sam pomislio da ne znam što da mislim, kako da gledam na sve to i je l'’ moguće da se to događa. Jedan kiksa u petak, drugi u subotu a treći u nedjelju. Pa izgubiš prvenstvo, digneš ruke od titule pa te drugi klubovi vrate u igru. Realno, Rijeka je bila najkonstantnija i zasluženo su uzeli titulu. Na njih se najmanje gledalo a na koncu su iskoristili priliku i donijeli trofej na Rujevicu”.

Moro je bio dio maksimirske generacije koja je doživjela sličan šok u proljeće 2017., ali tada se Dinamo resetirao i krenula je dominacija. Rušili su se europski rekordi, padala su velika imena.

“Bilo je lijepo dok je trajalo, ali ta priča polako završava. Evo, otišao je i Petković a od te moje generacije u svlačionici su još Ademi, Zagorac, Perić... Zapravo, kada bih ovih godina znao navratiti u Maksimir da pozdravim ekipu - uvijek bi se iznenadio činjenicom da je “mojih” bilo sve manje. No, to je prirodan proces”.

Na zbivanja u Maksimiru gleda s distance.

“Puno je rotacija. U svlačionici, u klubu. Ne znam. Rezultat je taj koji će odrediti svaki proces koliko je uspješan ili nije. Na kraju se mrtvi broje”.

Ovih godina otkako ga nema, svako malo bi se pojavila priča o njegovu povratku u HNL. Spominjao se Dinamo, spominjao se i Hajduk...

“Nije to bilo realno. Imao sam dobre uvjete u Moskvi, sada igram u Serie A. Liga prvaka je tu, trofeji. Teško da bi onda povratak u HNL bio realan s 27 godina. Te priče se pojavljuju s vremena na vrijeme i vjerojatno će ih uvijek biti. Niti me živcira, niti smeta - navikao sam. Očito se uvijek nešto mora napisati”, rezimira Nikola Moro kojeg, očito, još nekoliko godina sigurno nećemo vidjeti u HNL-u. No, gdje on sebe vidi za godinu dana, pitali smo ga za kraj.

“Nadam se u Americi! Nisam još bio na velikom natjecanju i napravit ću sve što je u mojoj moći da napravimo taj korak i da budem dio te priče”.

I tako, dok se godina kotrlja između svadbenih veselja i novih priprema, Nikola Moro ostaje miran u svom kutu. Samouvjeren, realan, s nogama na zemlji i pogledom prema nebu. Snovi su tu da se sanjaju, ali do njih se dolazi – korak po korak, s puno strpljenja i još više vjere u sebe. I to će biti njegova najveća pobjeda!