Niko otvorio dušu: "Ja sam 'kovač', ja sam radnik, ja sam težak čovjek - Nisam Luj XIV!"

Niko Kovač, bivši požrtvovni igrač, zatim kapetan i na koncu izbornik Vatrenih, ponovno je pod povećalom francuskih medija.

Zanimljiv im je zbog činjenice da Monaco igra sjajano te su se igrači kluba iz Kneževina sada našli na trećem mjestu, četiri boda udaljen od borbe za naslov. Tim povodom, Kovač je dao veliki intervju za francuski L'Equipe. Novinarima je posebno simpatičnan, ponajviše zbog toga što tu i tamo ubaci pokoju francusku riječ na pressicama, a simpatije je zadobio i izjavom “Znate, u svom sam uredu postavio kartu Francuske i učim gdje su gradovi. "

Francuze su zanimala sva prethodna iskustva 50-godišnjeg Kovača, koji je u Kneževinu došao nakon burne epizode s Bayernom iz Munchena koji se, nakon što je on napustio klupu, preporodio. Ipak, u Monacu je startna atmosfera bila ponešto mirnija i to je njemu više odgovaralo. Rezultati su tu - četiri boda do prvog mjesta, drugi najbolji napad prvenstva, a i u Kupu su "još živi"

Kako kaže L'Equipe u uvodniku, u mislima ratnik, ali pod prizmom princa.

L'EQUIPE: Da bismo shvatili tko je zapravo Niko Kovač, moramo proniknuti u samo hrvatsko prezime - Kovač...

"Kovač je jedno od najčešćih imena u Hrvatskoj, doslovno znači "kovač". Ovo me zaista karakterizira, ja sam radnik, tvrd čovjek. Bio sam vrijedan radnik dok sam bio igrač (gotovo 500 profesionalnih mečeva kao obrambeni vezni igrač, uglavnom u Njemačkoj, posebno u Herthi iz Berlina i Bayern). Vrijedan sam radnik kao trener, a također i kao pojedinac. Rođen sam u zapadnom predgrađu Berlina 1971. godine, nakon što su moji roditelji migrirali u Njemačku. Odrastao sam u radničkom dijelu grada, to je u meni. Kad stignete iz Hrvatske, a da ne znate ništa o jeziku ili državi, morate naporno raditi kako biste stvorili svoje mjesto u njemačkom društvu. Oduvijek sam se volio boriti, to je u mom DNK, imam 49 godina i nastavljam se boriti."

L'EQUIPE: Kako prenijeti ove vrijednosti mladim igračima današnjice?

"Argumentirajući im u lice, navodeći primjere. Naravno da su se vremena promijenila, ali u životu ne možete ništa postići, a da se naporno ne potrudite da to dobijete. Ambicija bez posla ne uspije, ili možda jednom u deset. Ako se želite držati na određenoj razini, vrijedi samo dnevna potreba, u protivnom će vas sustići drugi. Pokušavam objasniti igračima koliko je to potrebno, ne samo u Monacu, već i u ostalim velikim ligama, kojima se ovi mladi nogometaši često žele pridružiti. Ponekad ih morate gurnuti, ali općenito, žele se poboljšati."

L'EQUIPE: Trener Strasbourga, Thierry Laurey, rekao nam je da je bio iznenađen kad bi na treningu otkrio da njegovi mladi igrači često nisu gledali utakmicu Lige prvaka dan ranije ...

"Slažem se. Kad sam nekoliko dana prije naše utakmice protiv Nice u francuskom kupu (2:0), pitao: "Jeste li gledali Nice - Nîmes?", bila je tišina u svlačionici. S tim u vezi, problem mi se čini općenitijim: igrači su toliko traženi sa svih strana, obitelj, okolina... Stoga se moramo često viđati i pokazivati ​​im sve o protivniku, igri s loptom, igri bez lopte. To je njihov posao, više bih volio da mečeve gledaju sami, naravno da neki to čine, ali većina to gleda olako i čeka da im netko dođe. Ja kao trener im moram pružiti sve ključne podatke."

L'EQUIPE: U Münchenu je jedna od prvih stvari koju ste učinili bilo da ste naučili imena igrača u trening centru.

"I momčad B. Kada radite za klub poput Bayerna, internacionalci se kasno vraćaju sa reprezentativnih skupova i trebali su nam ljudi za treninge. Znanje njihovog imena temelj je poštovanja. Pokušao sam to učiniti i ovdje, čak i ako mi na francuskom nije bilo tako lako. Recimo, trebala su mi dva tjedna da im shvatim sva imena, čak i nadimke (smijeh)."

L'EQUIPE: Je li teže uspjeti u Bayernu nego u Monacu?

"Ali što je uspjeh uopće? Može se tumačiti na različite načine. Evo sljedeće sezone opet se natječemo u Europi, treniramo mlade igrače i svejedno se borimo za naslove. U Münchenu je drugačije. To je uspjeh na najvišoj razini. Tamo se više radi o osvajanju naslova nego o treniranju mladih ljudi. Iako Covid-19 preslaguje karte: novcu sada nedostaje novca i svi se trude imati najniže plaće i najtalentiranije mlade ljude. Kad sam bio tamo, Bayern je morao pobijediti, to je to."

L'EQUIPE: Posvuda čitamo da je Bayern jedna od najsloženijih svlačionica u Europi...

"Ali to je slučaj u prvih 10 europskih momčadi, u svlačionicama koje su prepune iskustva, međunarodnog statusa i važnih ugovora ... Sjajan igrač, to nije problem, ali dvadeset i dva u svlačionici, usredotočeni na sebe, sa željom da pokažu svoje kvalitete i da budu na naslovnici... Ali možete poredati samo jedanaest, pa možete zamisliti kako se osjećaju ostalih jedanaest."

L'EQUIPE: Je li Bayern stigao prerano u vašoj karijeri?

"To je dobro pitanje ... Kada je pravi trenutak? Ne možete planirati svoj profesionalni život na ovaj način. Bio sam izbornik reprezentacije (između 2013. i 2015.) s 42 godine, je li bilo prerano? Ne. Ako se ukaže prilika, morate ići. Kad sam bio igrač, shvatio sam da se prilike nikada nisu ukazale dva puta. Bila je dobra odluka otići trenirati Bayern, jer sam puno naučio - a iskustvo se ne može kupiti u trgovinama, ali i zato što smo osvojili tri naslova (njemački Superkup 2018., Bundesliga i njemački kup 2019.), ipak nije bilo tako loše!"

L'EQUIPE: Kad ste napustili München, napravili ste pauzu. Što ste učinili s tim vremenom?

"Uživao sam u životu. Osam mjeseci sam se odmarao, sa svojom obitelji. Pješačio sam, igrao golf, vozio bicikl ... Pritisak je bio vrlo jak na kraju mog mandata u Bayernu. Nogomet sam gledao jednim okom (smijeh). Gledao sam velike plakate kako bih dobio ideje, napredovao kao osoba i trener. I dobio sam ponude koje sam brzo odbio. Nogomet je sjajan, ali nije najvažnija stvar u životu."

L'EQUIPE: Kad ste stigli u Monako, rekli ste da ovdje niste došli zbog sunca. Došli ste zbog atmosfere u Upravi?

"Za mene je glavno imati zdravu strukturu u klubu. Ovdje su predsjednik (Dmitri) Rybolovlev, tu su Oleg (Petrov, potpredsjednik) i Paul (Mitchell, sportski direktor), nema previše drugih. Taj kriterij uspjeha čini mi se važniji od velike zajednice. Ako pogledate velike, uspješne klubove, ćelija donošenja odluka vrlo je uska. Tri, četiri osobe maksimalno."

L'EQUIPE: Nije li klub s manjom zajednicom navijača lakše trenirati?

"Monako nije pod okruženjem s tolikim pritiskom kao u Parizu, ali svejedno je Monako! Ipak, cijenim situaciju jer kad imate vremena za postavljanje projekta, uvijek vidite napredak. U današnje vrijeme treneri više nemaju vremena za rad. Čitao sam da je u Njemačkoj životni vijek trenera godinu dana. Lille je po mom mišljenju vrlo dobar primjer projekta s trenerom instaliranim na tri godine."

L'EQUIPE: U kojem trenutku odbijate kompromis?

"Uvijek imam plan, preciznu ideju kamo želim ići. Ali kad vidim nešto bolje, uvijek sam otvoren. U svojoj karijeri poznajem sjajne trenere, od kojih mi je jedan rekao ovo: nije važno znati sve u životu, važno je znati tko zna. Morate imati osoblje u kojem je svaki član najbolji u svom području. Ja nisam Luj XIV, „Država sam ja!“ (Na francuskom), i ako se varam, znam se ispričati igračima, navijačima, pa čak i novinarima. Gledajte konferenciju protiv Lyona nakon utakmice (1-4., 25. listopada), priznao sam da sam donio lošu odluku. Svi smo mi ljudi. S druge strane, ne kompromitiram poštovanje i stav na poslu. Sve dok vidim nekoga željnog napretka, sve je u redu."

L'EQUIPE: Jako ste nasmijani, ali kažu da vaš bijes može poljuljati zidove svlačionica ...

"Ako vrištim kad sam ljut? Da! (smije se). Ali ne možete biti u takvom raspoloženju cijelo vrijeme. Kada vaša momčad igra loše, postoje dva načina na koja možete pristupiti problemu. Na primjer, protiv Strasbourga (0-1, 3. ožujka) ostao sam vrlo smiren u svlačionici. Vidio sam kako dečki pokušavaju, ali nije to bio naš dan. Bio sam igrač, znam što je to. Trener to također mora znati prihvatiti. Ali kad jednog dana vidim da im treba ovo (oponaša šamar), vičem. Oni su mladi igrači, znate. Sve dok je uspjeh tu, svi ih dolaze vidjeti kako govore: '' Morate ići igrati u vrhunski klub, zaraditi više novca ... '' Tada vidim da se ponašanje malo mijenja i moram, da se tako izrazim, pooštriti vijke."

L'EQUIPE: Tijekom igračke karijere rekli ste: ''Ponekad morate biti gadovi''. Mislite li to i kao trener?

"Na terenu morate isprobati sve što je dopušteno da biste pobijedili u utakmici, uspjeh ostaje kamen temeljac nogometa. Doma je struktura njemačka, ali strast kod mene je hrvatska. Mogu biti vrlo strastven."

L'EQUIPE: Ako želimo razumjeti vašu igračku filozofiju, nudi li meč protiv PSG-a (2: 0) dobar sažetak?

"Prva (3-2 pobjeda kod kuće, 20. studenog) ili druga (2-0 pobjeda na Parcu, 21. veljače)? (Smijeh) Taktički, ovaj revanš bio je vrlo dobar nastup. Moji igrači bili su strukturirani, fokusirani 90 minuta. Ali, također želim da uspijemo s posjedom lopte (igrači su toga dana imali samo 25% posjeda). Znamo učiniti oboje: trenutačno smo drugi napad u Ligue 1, želimo biti agresivni, atraktivni, brzi, stvarati prilike ... Ali treba vam dobra ravnoteža. Naš je nogomet moderan i dinamičan. Fizički smo jedna od najboljih momčadi u Ligue 1 i ovo je prvi korak da igramo onako kako želimo."

L'EQUIPE: U Njemačkoj ste bili označeni kao obrambeni trener. Je li vam to smetalo?

"Stigao sam u ožujku (2016.) u Frankfurt, klub je koketirao s ispadanjem. Tko je u ovoj situaciji mogao razviti napadački nogomet? Kad stignete u klub, prvo morate izvršiti inventuru igrača: imamo li brzinu, veličinu, tehniku? I onda se pitate što vam je potrebno da biste preživjeli. Preživjeli smo, čak smo igrali i dva finala Kupa. Nismo bili samo obrambena momčad. Osvojio sam naslov u Frankfurtu (Njemački kup 2018.), prošlo je trideset godina otkako se to dogodilo. Ali volim braniti, važno je, vidimo da se najbolje obrane u Ligue 1 podudaraju s vrhom ljestvice. U Münchenu sam i ja mogao igrati napad. Ali kada imate automobil koji ne prelazi 100 na sat, nećete moći izgurati do 150. To nije samo odgovornost trenera već i njegova oprema."

L'EQUIPE: Rekli ste da nogomet nije najvažnija stvar u životu. Ali predstavili ste ono što vam je najvažnije: obitelj s bratom Robertom koji je vaš pomoćnik u Monacu.

"To je istina. Uvijek sam na prvo mjesto stavljao svoju (kršćansku) vjeru i obitelj. Poslije dolaze moji prijatelji i moja profesija. Nogomet postaje sve kompliciraniji svijet, tu je puno novca, emocija, negativnih vibracija. Ja sam sastavni dio ovog svijeta, jasno, ali nogomet nije broj 1 u mom svijetu. Ako sutra više ne budem trener, hvala na svemu, idem kući."

L'EQUIPE: A što bi rekao klinac iz predgrađa Weddinga kad je vidio ostvareno putovanje?

"Da je uspio. Da je izašao iz svog radničkog predgrađa, da je odrastao i da je postao kozmopolit. I na kraju, učinio je više koristi nego zla. Naravno da uvijek želimo još, ali na kraju bismo o tome mogli raspravljati satima, to i dalje ostaje posao. Vraćamo se mojim korijenima. Posao vam daje šansu za uspjeh, ali ne jamči da ćete ga postići."