Niko Kranjčar: „Iz Dinama sam potjeran, a u Hajduk sam otišao i iz inata“

Rijetko, baš jako rijetko se Niko Kranjčar pojavljuje u medijskom eteru. I sam je nekoliko puta priznao kako ne voli previše medijsku pažnju.

A sada je pristao biti gost u A1 Nogometnom podcastu gdje se u razgovoru s Milanom Stjeljom i Silvijem Marićem prisjetio igračkih početaka, odlaska iz Dinama u Hajduk, reprezentacije i utega u karijeri. Ali i o tati Cici.

Razgovor je krenuo o tome je li Niko svjestan da uživa naklonost javnosti?

„Sretneš ljude pa dođu, pa ti kažu, ali skužiš da te imaju ljudi rad. Živim život odvojen od društvenih mreža, ne patim od toga. Svjestan sam da ima ljudi kojima sam i drag i onima kojima nisam drag. Mi kaj smo se bavili nogometom - ne mreš se svima svidjet. Svi mi želimo biti najbolji, da si najdivniji i najkrasniji, ali realnost je takva da imaš one koji te obožavaju i one koji te žele organizirat“.

Kada je shvatio da mu je tata faca?

„Kada se vratio u Zagreb iz Beča sam shvatio da je moj tata faca, bilo je to 1993. godine. Kada je počeo rat on se vratio u Hrvatsku, bio je takav. U Rapidu je kao igrač bio faca, ali imao sam 5,6 godina i nisam to baš razumio. Ne mogu reći da se sjećam kakav je bio igrač. I u Zagrebu shvatiš da ga ljudi zaustavljaju, da žele popričati s njim. Tu su bili i Štef i Mlinka i Pop i onda slušaš njihove priče i kroz odrastanje slušaš o povijesti Dinama, njihovim vrlinama i manama, pa i životnim vrijednostima koje su bile bitne“.

Kada je prvi put osjetio težinu prezimena?

„Dok sam bio u mlađim kategorijama recimo u pionirima nisam imao pritisak toga tko mi je tata. Čuješ ti kada ti dođe ovaj iz Zaprešića pa veli 'gle ovog, igra samo zato jer mu je Cico stari, inače ne bi nikada bio u Dinamu', a onda ih dobiješ 10:0. Pritisak sam tek osjetio u prvoj momčadi“.

Igor Kralj/PIXSELL

O igranju sa Silvijom Marićem.

„Ne mrem se točno sjetit kada smo igrali zajedno. Bio sam kod Ilije Lončarevića u prvoj momčadi i mislim da smo tada odigrali jednu polusezonu. Ono kada si došao s onim nekim Porscheom, ha-ha. Kakav je bio Mara? Ma predivan, sve ovo kaj vidiš tu. Bio je fakin, pogotovo ta generacija '98. Mi kaj smo odrasli u Dinamovoj školi i uvijek smo se držali zajedno. Uvijek smo htjeli da ti dečki koji su prošli tu školu da tak i nastave. Tak smo odgajani i uvijek smo rado prihvatili, ali si se morao ponašati na način na koji je zaslužuje naš klub i naš grad. Drugačije su to emocije…“.

ĆIRO I MAMIĆ SU MI DALI KAPETANSKU TRAKU U DINAMU

Prisjetio se i Marić Nikinog dolaska u prvu momčad Dinama.

„Ćiro me pitao kaj mislim o tome da Niki da kapetansku traku. Rekao sam mu 'Naravno šefe, dajte mu ju'. Cico je bio legenda i treba ju Niko dobiti. Mislim bio sam kapetan i značilo mi je to, ali želio sam da Niko dobije traku. Drugi stariji igrači poput Sedloskog i Agića su smatrali da je premlad, ali složili smo se da ćemo mu pomoći. Ali da se razumijemo, Niko je bio strašno talentiran – tehnički jedan od najboljih igrača s kojima sam igrao. I to nije bez veze, zato što je bio od Cice. Imao je nevjerojatnu tehniku i bio nevjerojatno dobar igrač. I nije to dobio zbog starog, on je to dobio jer je bio veliki talent škole“.

Ispričao je Niko i svoju verziju.

„Ma tko je to dobio traku samo zato jer je talentiran... Butina je bio ozlijeđen ili je bio u konfliktu s Ćirom pa nije išao u London na utakmicu protiv Fulhama… Dolaze u hotel Ćiro i Zdravko do mene i vele mi 'ti si danas kapetan'. U tom trenutku nije bilo Butine i Marića koji nisu igrali tu utakmicu. Rekao sam im da ima dečki koji su stariji od mene, da ja to ne bi. Da se razumijemo, nije to jer se bojim dodatnog pritiska, nego sam stvarno tako odgajan da se ja tek dokazujem, a netko je tu četiri ili pet godina. Kod Ilije u prvoj sezoni sam malo igrao, malo nisam, imao sam 17 godina i mislim da sam možda dva gola zabio u sezoni. Druge sezone kod Ćire sam prošao pripreme, ali nisam igrao u startu. I tu je Ćiro bio šmeker. Dao sam nekome intervju i pitaju me nešto u stilu 'imaš puno ponuda, (tada je bio Monaco), da li mislim otići.' Odgovorim 'naravno da razmišljam, ako neću dobiti priliku'. Zove mene Ćiro na razgovor nakon toga: 'Sine, sutra igraš u prvih 11', ha-ha. I taj dan mi se otvori, igrali smo protiv Zadra – zabio sam gol, namjestio gol i pobijedili smo 3:0. Počeo sam igrati zadnjeg veznog kod Ćire. I onda sam dobio traku, Ćiro i Zdravko su mi ju dali, da se razumijemo. To je bio njihov zajednički plan. Velika čast, ali volim mislit da sam se znao nositi s tim. Nije to samo staviš traku oko ruke. Nego recimo ideš razgovarati o premijama i sada ja nemam pravo tamo popustiti, a ne bi ni ovako jer sam takav čovjek, a ja moram razmišljat o interesu starijih igrača“.

O odnosu s Cicom i savjetima.

„Nikada mi niti jedan nogometni savjet nije dao u životu. Možda bih igrao bolji nogomet da mi ih je davao, ha-ha. S njim sam u Beču stalno išao na treninge, napucavao sam tamo loptu i tak sam počeo s nogometom. Ako mi je i dao kakav savjet dok je bio izbornik, možda sam to zaboravio. Komentirali smo nogomet općenito, ali o meni kao trebao si ovo ili ono, to ne. On se držao sa strane, da nije njegov posao da moju karijeru usmjerava. Držao je do toga da treneri moraju usmjeravati“.

Reprezentacija s Cicom.

„Najgore je što smo u Dinamu igrali loše igrati i tu su krenula prepucavanja Zdravka i Cice preko mojih leđa… Veliki pritisak, sigurno. Kada sam bio kod Otte Barića i kada sam trebao debitirati protiv Njemačke, imao sam problema s preponama. Onda smo imali U21 Euro, ispali smo u grupi, a ja nisam odigrao nekakav vrhunski turnir i Otto je odlučio da ne trebam ići među 22 za Portugal na EP. I nakon toga dolazi tata, dobivam poziv. Krenu kvalifikacije, dobiješ Mađarsku i dobiješ Švedsku u Švedskoj s Larssonom, Ibrahimovićem… Sve je super krenulo, ali i dalje su komentari kako Niko nije prevaga, dok smo u Dinamu kriminalno krenuli u sezonu. Ali to je sve ništa dok nisam otišao u Hajduk. Kada odeš u Hajduk onda više nisi poželjan u Zagrebu, nisi poželjan u Slavoniji, jedino te hajdukovci vole. Onda dođe utakmica s Bugarskom kao neka prekretnica, ali brzo se to zaboravilo. Meni osobno je bilo najgore to što je Cici vrhunac karijere bio treniranje hrvatske reprezentacije. Njemu je to bilo sve. On je živio hrvatstvo čak i za vrijeme Jugoslavije kada se to nije smjelo živjeti. I onda umjesto da sam prevaga, ja sam bio uteg“.

Sanjin Strukic/PIXSELL

O ljubavi prema nogometu.

„Da nisam profesionalno igrao nogomet, svejedno bih ga igrao svaki dan. Nogomet volim najviše na svijetu, samo postoji razlika nogometa kao igre i profesionalnog nogometa. Nama su se tada otvarala vrata prve momčad, a ja sam završavao MIOC i rekao sam si ako ću bit po posudbama da ću ići van studirati i da ću nogomet koristiti kao alat da si platim školovanje. Tako sam u tom smjeru razmišljao, ali nogometa se nikada nisam mislio odreći. Nakon 2006. sam rekao da sada igram nogomet za sebe, da sam sada na školskom igralištu, Ako hoću gurnuti kroz noge dva, tri puta na utakmici da ću to i probati. I k'o za vraga u ta tri, četiri mjeseca mi je stvarno sve išlo. Vulić je došao u Hajduk koji me cijenio i volio, našao mi je poziciju – igrali smo u rombu, ja sam igrao lijevo, Hrgović je išao gore-dolje, a ja sam se izvlačio u tom prostoru. I sada više nisam bio gore gdje ti je stalno netko na leđima. Pa ja sam u HNL-u svaku utakmicu imao 'flastera'. Imao sam tih pet, šest kola u kojima sam stvarno uživao jer sam si sam maknuo neke stvari s leđa. I to je period u kojem sam baš uživao. I onda sam otišao u Portsmouth“.

POTJERAN SAM IZ DINAMA, A PONOSAN SAM ŠTO SAM OTIŠAO U HAJDUK

O odlasku iz Dinama.

„U Dinamu smo bili katastrofa baš tada kad je tata postao izbornik. Zdravko je bio nezadovoljan s rezultatima i ja ću prvi reći da nisam bio dobar. Netko će reći da sam bio nespreman, debel, a o tome jesam odbio koju vježbu na treningu, to neće reći. Nego je zaključak bio da sam nespreman i to preuzimam na sebe. Nenad Gračan usred sezone nakon neke utakmice u kojoj me nije ni stavio, izjavi u novinama 'I moja kćer bi htjela igrati u Dinamu, ali ne može', aludirajući na odnos mene i tate. Sve OK, sve to prešutim dok me gaze u novinama“, govori Niko, pa nastavlja:

„Dolazi direktiva da svi moramo smanjiti plaće. Zdravka nije bilo na sastanku, bio je Ilija Lončarević, vodili su se razgovori i prije nego ja dolazim pregovarati. Prije nego uđem, dečki - koje neću spominjati, koji su zajedno sa mnom imali najviše ugovore, mi šapću da ne moramo ništa spustiti, nego da samo moramo reći da smo spustili. I uđem kod Ilije, kojeg je Zdravko doveo da pokuša spasiti što se spasiti da - rekao sam mu 'nema problema, ja ću prvi spustiti plaću, ali nećemo samo mi igrači spuštati, nego ćemo svi smanjiti plaće'. Jer kriv je i onaj koji je doveo četiri trenera, onaj koji je doveo igrače, svi smo krivi. Ali ja već tada osjećam da sam im trn u oku, bio sam tada nadobudni tinejdžer koji je mislio da je pametniji od svih i to dajem ljudima za pravo. Ilija mi kaže 'u redu, vidimo se za par dana, sve će biti u redu'. Otvorim vrata, trči Ilija iza mene i govori mi 'molim te samo reci novinarima da smo se sve dogovorili'. I to nisam mogao progutati, znao sam da će se nekima smanjiti plaće, a nekima ne, a ja sam u ime svih njih bio gore i moje je razmišljanje bilo da neću dozvolit da se ovima s manjom plaćom smanjuje išta. Izašao sam pred novinare, i rekao da se nisam ništa dogovorio i to ih je prebacilo. Za par dana me zove menadžer Dino Pokrovac da sam na transfer listi, da treniram individualno i da si nađem klub.“

Kako je došlo do dolaska u Hajduk

„U tom trenutku nema interesa za mene, jedino moskovski CSKA. Meni je prva misao, 'Ma idem u Hajduk, Robi mi je idol, on je išao u Zvezdu'. Ali nije to tak' lako. I spomenem Dini tu ideju, a on je hajdukovac. Odmah mi je rekao da nema šanse. Nadao sam se još tada da ću nešto vani naći, možda i preko Davora Šukera koji si je bio dobar s Pokrovcem i želio sam se dokazati vani. Jer vjerujem u sebe i svoju kvalitetu. Ali u meni i dalje tinja inat. Sada Štimac koristi priliku, dolazi kod nas doma i veli mi da je dogovoreno. U tom trenutku sam rekao da ne mogu to napraviti, plakao sam svaki dan. Zvoni mi idući dan ujutro mobitel ne znam koliko puta: 'Zdravko ide na skijanje, ako ne potpišeš danas do 11, ne ideš u Hajduk'. Tu sam odlučio da idem i ponosan sam na tu odluku“.

Tino Juric/PIXSELL

Sastanak s Boysima u Vagabondu.

„Razgovaram s njima, Hajduk mi je u podsvijesti, ali u tom trenu nisam mislio da ću otići. Oni su mene pitali da li oni mogu biti tampon zona između mene i Dinama, a ja im velim da ne mogu, da sam gotov s Dinamom i da nemamo o čemu više razgovarati. Rekao sam im da mi je žalosno u kaj se klub pretvorio i rekao sam kaj mislim o situaciji u klubu. Imao sam milijun poziva i sa starijim Boysima koji prvo krenu u jednom tonu, a onda im ja objasnim pa plačemo svi… Nisam nakon toga po nikome pljuvao – po Dinamu nikada neću, moj identitet i moju ljubav prema Dinamu nisam nikada zanijekao i uvijek ga s ponosom nosim. Ali sam i zahvalan Hajduku i navijačima Hajduka koji su me prihvatili kada mi je bilo teško“.

Jedini koji se suprotstavio Zdravku je bio tada golobradi Kranjčar…

„Samo sam ponosan na način na koji sam se ja ponio u toj situaciji. Bez obzira što će oni reći da sam bio problematičan, ovakav ili onakav… Imam i sarkazma i cinizma u sebi i nekad pretjeram, ali nikada sa zločestoćom. Tada su me pokušali ocrniti, ali nisu baš uspjeli u tome“.

O dočeku u Splitu.

„Dolje me deset tisuća ljudi dočekalo, a ja takav kakav jesam... I odmah desetka Hajduka i prihvatili me kao svoga. Bila je tu mala nelagoda jer nisam tip i jer sam jedva čekao igrati nogomet. OK, sada sam bio frajer, ali sada je to trebalo i na terenu pokazati da vrijedim. Bilo je tu inata. Imali smo dobru momčad, odlično su me primili. Od starijih su bili Pralija, sjajan čovjek. Tomo Rukavina, Turković, Kruno Lovrek, sve super dečki. I imao sam čast da me pod svoje primio Aljoša Asanović koji je sa starim imao predivan odnos. Prihvatio me kao svojeg. Bio je tada pritisak, jer smo jednostavno morali osvojiti prvenstvo. Dinamo nije bio gore, Inter je bio dobar. Na kraju smo nekako u zadnjem kolu to apsolvirali“.

Prisjetio se Niko i one grede na Maksimiru u dresu Hajduka.

„Stalno imaš u glavi ono 'svinjo debela' i u te dvije sekunde dok je lopta išla prema gola, nastao je potpuni muk na stadionu. Da li žalim da nije ušla? Dan-danas sam na vagi. Tu tišinu nisam nikada doživio. Da sam zabio mislim da bi se dogodile neke loša stvari, skakanje s tribine ili nekaj“.

IGRANJE U ENGLESKOJ

O dolasku i počecima u Portsmouthu.

„Dva dana prije kraja prijelaznog roka dolazi ponuda Rennesa koji je tada bio zadnji u Francuskoj. Ali želio sam pričekati. Iako je ponuda bila dobra. Čak su me i u Hajduku pitali jesam li siguran za neću ići. Predzadnji dan dolazi ponuda Portsmoutha, pitao sam Robija i Mornara kakav je klub, a oni su tad imali jaku momčad. Došli su David James, Sol Campbell, Nwankwo Kanu, Andy Cole, ozbiljna priča. I odlučio sam da idem. Mene i Manuela Fernandesa iz Benfice su kupili kao buduće zvijezde. Dolazio sam s pedigreom standardnog reprezentativca i to kod Harrya Redknappa kod kojeg sam uvijek igrao u 4-4-2, onog lijevo s tendencijom ulaska unutra. A tamo je na toj poziciji Matthew Taylor, miljenik navijača i najbolji igrač prošle sezone. Tu je krenulo dokazivanje. Ali uvijek si nađeš neki međuprostor, nije mi bilo teško. Kod Redknappa je nogomet dosta jednostavan, ako igraš lijevo krilo, moraš biti bolji od njihovog desnog beka. I obožavao je Hrvate. Krenuo sam igrati, zabio i prvijenac Fulhamu. A onda opet ista priča, idemo na pripreme iduće sezone, a vidim mene nema nigdje. Treniram, šutim, a u meni kipi. A Redknapp me ne pušta nigdje. I bila je onda jedna utakmica s Blackburnom, odlučio je Harry igrati 4-5-1 i stavi nas sve veznjake koji smo znali igrati i mi dobijemo 1:0. Nakon toga nema šanse da će promijeniti postavu i nakon toga dobijemo Reading i Newcastle i sada te vše ne može nitko izbaciti“.

Najbolji igrač s kojim je igrao?

„Kanu definitivno najbolji, bez konkurencije. Kost i koža, koljena kriva, a Campbell, koji u tom trenutku ima sto kila, mu ne može doći ni blizu. Tehnika i osjećaj za nogomet, to je nešto urođeno. Od njega sam milijun stvari naučio i pokupio. Crouch? Nogometno jako iznenađenje. Imao je lijepu tehniku, izgleda to nezgrapno, ali zabijao je sjajne golove“.

Press Association/PIXSELL

O dolasku u Tottenham,

„Htio sam ostati u Portsmouthu, htio sam vidjeti Španjolsku, Italiju, ali stigla je ponuda Spursa i tri sata sam pregovarao s Levyjem koji me želio dovesti. Na kraju smo se dogovorili. I sjajno je bilo s Lukom, Čarlijem, Pletikosom. Nakon prve sezone u kojoj sam bio standardan, potrgam zglob i Bale dobije priliku. Sve ostalo je povijest“.

Turska i težak poraz 2008…

„Imao sam problem, nisam se dugo oporavio od toga - jedno četiri, pet mjeseci. Nisam se mogao s tim nikako pomiriti. Mi smo tada bili uvjereni da idemo do kraja. Još da je tu bio Dudu... Čuo sam o njegovoj ozljedi kada sam se vozio na utakmicu u Portsmouthu. Na kružnom toku, iza prvog mosta… Užasno drag dečko, mi smo zajedno odrasli. I tata moj ga je obožavao“.

O Luki Modriću.

„Kroz reprezentaciju sam mislio da može dosegnuti ovu razinu, to je bilo odmah jasno. Iako nisam mislio da je Tottenham idealan u tom trenutku, ali onda je došao Harry koji voli nogometaše. Pronašao mu je poziciju i Luka je počeo stalno igrati, a sve ostalo znamo kako je išlo. Nismo bili toliko bliski da se svaki dan čujemo i izlazimo van, ali smo imali korektan odnos. A i ja sam takav tip, ha-ha. Bit ću dobar sa svima, ali malo je ljudi u mom užem krugu“.

O trenerskom poslu.

„Volim raditi sada s mlađim kategorijama i to mi sada odgovara. Možda bih volio jednog dana biti trener, probati sam...“