.png.webp)
A. LesičkiNeobjašnjivo, zabrinjavajuće, grozno – ali ako je Radotić problem, onda Osijek problema nema!
.jpg.webp)
.png.webp)
.jpg.webp.webp.webp.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 13.05.26. | 08:09
Osječani su u bijegu od vlastitog nereda: dok se u Dražu slavi pola stoljeća Mladost Sloge, na Pampasu se traže krivci za bod od devet mogućih, tri utakmice bez gola i sezonu u kojoj je najlakše na panj staviti domaćeg trenera Radotića, a najteže pogledati se u ogledalo.
Osijek je u utorak pobjegao iz vlastite kože i s Opus Arene se sklonio u Draž, na slavlje pola stoljeća skromnog, ali tvrdog županijskog prvoligaša Mladost Sloge. Prepustio je svoj dnevni boravak HNS-u i finalu Kupa, kao da i sam traži kakvu-takvu tišinu od buke koja ga prati u ovoj nervoznoj završnici sezone. Jer zašto bi kraj bio drugačiji od svih onih oluja koje klub proživljava već dvije, tri sezone, otkako su se na Pampasu počele rušiti kule od papira koje su dugo prezentirane kao dvorci od mramora?
Kritike lete nisko, poput olovnih metaka. Tribine pokazuju palac dolje, društvene mreže traže novu žrtvu, krivca za tek jedan bod od mogućih devet i tri utakmice bez gola u kojima je Osijek igrao za goli ostanak među elitom. Već viđen film, samo se naslov mijenja, lice na klupi je novo. Tomislav Radotić u taj kadar ulazi bez zaštitne kacige, pomalo neiskusno stavlja glavu na panj, dok krvnici već nestrpljivo vrte oštrice i čekaju novu egzekuciju.
„Neobjašnjivo, zabrinjavajuće, grozno“, nabraja trener pridjeve kao da slaže vlastiti optužni prijedlog, i pritom preuzima više tereta nego što mu pošteno pripada. Radotić je tek jedna karika u lancu odgovornosti, sigurno ne prva, a još manje jedina.
Da, činjenice nisu lijepe na pogled. Osijek propušta rođendansku atmosferu Gradskog vrta protiv izravnog rivala, pušta Istru da mu hoda po živcima, ostaje nijem i protiv Lokomotive, pa u tri kola skuplja tek mršavi bod. Ali kada bi Tomislav Radotić bio krucijalni problem Osijeka – onda, zapravo, Osijek ne bi imao problem. Hladna matematika, jedina koja u nogometu još uvijek ne laže, kaže da je Radotić otkako je sjeo na klupu skupio 15 bodova, učinak koji ga stavlja na peto mjesto lige, odmah iza Dinama, Hajduka, Rijeke i Varaždina, društva koje će sljedeće sezone šetati Europom. Njegov prosjek je 1,36 boda po utakmici, nije za naslov, ali je luksuz naspram 0,66 od Sopića i 1,09 od Rožmana. Usput, ni Radotić ni Sopić nisu slagali ovu momčad – preuzeli su kuću kad je vatra već gorjela.
Postoji i ona neugodna rubrika – odgovornost igrača. Mnogi od njih danas su neprepoznatljivi, čast iznimkama ako one tek pojačavaju dojam sivila. Iznad njih stoji upravljačka struktura, bivša i aktualna, koje će se teško izvući iz ove priče čistih ruku. Oni prijašnji ostavili su nered kao ostavštinu, današnji djeluju kao da lutaju hodnicima kluba bez plana, mape i kompasa. Dva tjedna prije kraja sezone Osijek nema sportskog direktora, tek pomoćnika koji drži mjesto kao stolicu u čekaonici. Dok ozbiljni klubovi već crtaju kosture za iduću sezonu, Osijek ne može pronaći čovjeka koji će uopće napisati prvu rečenicu sportske politike. To se u ozbiljnom nogometu zove – čist amaterizam.
Umjesto rješenja, iz kuloara stižu priče: klub se navodno nudi po europskim meridijanima, spominju se cifre, navodni tajkuni, investitori s dubokim džepom i još dubljim ambicijama. Na kraju se pokaže da su to tek Potemkinova sela, kulise za lakovjerne. Predsjednice nema ni na mapi: dočekana je svojedobno sa simpatijama, s metlom u rukama, spremna čistiti Pampas, ali krediti Alexandre Vegh tope se pored Drave brže od sladoleda na srpanjskoj žegi. Kuća ostaje ista, samo se mijenjaju oni koji je obilaze.
I zato je nepravedno i prejeftino na kraju sve svaliti na Tomislava Radotića. Povijest nas uči da je na Pampasu najteže biti prorok u vlastitom selu. Znaju to Zekić, zna Bjelica, ljudi koji su iz vlastitog dvorišta ispraćeni kao da su došli iz onog tuđeg. Uvijek je netko izvana pametniji, stručniji, poželjniji. A sad, kada napokon imaš svog čovjeka, koji nije slagao ovu svlačionicu, koji na Istru šalje Kolarika, Jovičića, Farkaša, Barića – djecu Osijeka – opet prva refleksna radnja jest da ga bušiš gdje stigneš. Čovjeka koji nije pitao za ugovor, nego je pustio suzu radosnicu kad je sjeo na klupu i krenuo čistiti tuđi nered.
Zato bi minimum pristojnosti bio – pustiti ga da odradi ovu bitku za ostanak, dati mu da sudjeluje u selekciji, da prođe pripreme u miru, pa onda potezati giljotinu ako se baš mora. Bacanje novih glava niz stepenice najlakše je i najpopularnije rješenje u hrvatskom nogometu, ali praksa je već sto puta pokazala da ne donosi ništa dobro. Osijeku danas treba manje tih oštrica, a više pogleda u ogledalo. Jer, ako će i ovaj puta biti kriv samo onaj zadnji na klupi, onda ova prića neće završavati na europskim adresama na kojima je Osijeku mjesto već na nekim manje glamuroznim adresama – onim drugoligaškim.
.jpg.webp)
