I. SučićNek' se igrači za klupu i kaznu biraju sami, a poraz od Noaha jednako je 'veličanstven' kao onaj protiv Olimpije
Vrijeme Čitanja: 7min | pet. 03.10.25. | 09:30
O Rijeci, Miškoviću, novinarima, prodaji kluba, treneru Sanchezu te za kraj - Stjepanu Spajiću
Ni najveći pesimisti koji uz jutarnju kavu uživaju pogled prema Opatiji, a ispod kože osjete dašak hladnog zraka s Učke, nisu mogli zamisliti ovakvo Rijekino otvaranje ligaške faze Konferencijske lige. No, pogodak Mulahusejnovića iz šeste minute bio je poput reza skalpela po staroj europskoj rani, dok je crveni karton Jankovića djelovao kao da se po rasparanom šavu posuo kilogram soli. Prije nešto više od godinu dana dogodilo se nešto slično, Victor Sanchez u Ljubljani je Rijeku bacio na koljena, a obrazi društva s Kvarnera crvenili još mjesecima kasnije. Priče o svjetlu na kraju tunela tada su zvučale kao bajke za laku noć, ali kada je kalendar okrenuo par listova, Rijeka je prvo postala prvak, da bi se par dana kasnije na Korzu proslavila i dupla kruna. Nogomet je kao i život, jučer ti se ruga, sutra te nosi na rukama. Jedan dan sivilo, drugi dan rapsodija svih mogućih boja.
Bivši trener Radomir Đalović u nekoliko je navrata rekao kako je on bio isti trener nakon poraza od Olimpije i nakon osvojene duple krune. No, to baš i nije najtočnija izjava. Kao trener, kao čovjek, kao sportaš – narastao je. Od natjecatelja vruće krvi postao je pobjednik s ledom u žilama. S druge strane, Damir Mišković je u svojem nedavnom urbi et orbi obraćanju rekao kako je ovaj kadar Rijeke najbolji, najljepši, najskuplji i naj-sve što može biti, ali ni to baš nije najtočnija izjava, pogotovo kad je surova realnost ta da je Rijeka za nekoliko mjesta pala na njegovoj listi prioriteta. I to se jasno osjeti po performansu cijelog kluba. Uvelike se tu misli na trenera i igrače, a još više na neke druge. Taj šlag rezerviran je za dežurne kimače glavom, one koji su ovaj kadar potpisali, koji su ova pojačanja skautirali.
A njihova ovoljetna izvedba – i tu je, nadamo se, prilično jasno o kome pričamo – nije za popravni ispit, nego za vraćanje dva razreda unazad. Ali, nek' se ne brinu, njima ni vlas kose neće pasti s glave, iako bi se u nekim normalnim kolektivima ozbiljno trebali zabrinuti za svoju budućnost u klubu.
Ono što ne možemo dovoljno naglasiti, čak i u ovim teškim trenucima za klub, je da je Damir Mišković bio i bit će najveći predsjednik u povijesti Rijeke. Nitko nikada neće ponoviti njegova ostvarenja, ali ostavimo li sada po strani njegovo potonje PR-ovsko obraćanje javnosti, u kojem je puno pričao, a ništa konkretno (barem mimo ono što se već zna) nije rekao, prilično je jasno kako je veći dio njegove energija od osvojene duple krune primarno usmjerena prema nekim drugim ciljevima.
Iako, nakon ovog poraza od Armenaca, možda ipak ne treba ništa ostaviti po strani, čak ni taj intervju u kojem su sva pitanja bila postavljena ispravno, ali su zato odgovori bili izrečeni s jasnom figom u džepu. Između ostalog, predsjednik je rekao i da to što se 'špekulira' o prodaji ne može biti alibi igračima za slabe izvedbe, čak je onda zabljesnuo i sa statističkim podacima koliko posto lošije igraju, nakon čega je par otrovnih strelica bacio i u smjeru medija. Jer, naravno, oni su krivi! Klub se neće očitovati priopćenjem kada Sportske novosti prve napišu da je prodaja kompletirana, ali će si zato dati za pravo kritizirati što se 'pišu i prepisuju netočne informacije'. Vidi, vidi...
I tako, utakmicu po utakmicu, mediji opet krivi, novinari opet negativni, svi opet protiv Rijeke. Koja, eto, oduševljava. Svaka kritika, svako upozorenje, svako riječ koja se ne sviđa nekome na Rujevici 10 i – datoteka 'neprijatelji' dobije jednog novog člana.
Nego, što se to dogodilo Rijeci ovog ljeta te kada je i kako krenulo sve po zlu? Za početak, abnormalno su se spustili standardi. Za razliku od, uzgred budi rečeno, cijena karata i Sky boxeva, kojih i danas ima slobodnih. Što baš i nije normalno nakon osvojene duple krune. Što se tiče transfera, sjećamo se kako su u veljači ove godine navijači 'nezadovoljno puhali' kada je na Kvarner sletio Duje Čop, u tom trenutku kapetan Lokomotive, da bi se onda pola godine kasnije 'velike nade' polagale u 20-godišnjeg Engleza, Daniela Adua-Adjeija, koji je prošle sezone iskustvo skupljao po četvrtoligaškim engleskim travnjacima. Usprkos 'majke mi' pričama kako njegov dolazak u Rijeku nema veze s potencijalom prodajom kluba Billu Foleyju (ili BKFC-u, kao da je bitno), jasno je kako njegov angažman nije ništa drugo osim treptanja očima potencijalnim investitorima, odnosno vlasnicima. Daniel? Adu-Adjei? Ma znamo se 100 godina... Priča 'znam ja njega, zna on mene' podsjetila nas je na onaj kultni video uradak 'Metallica moj dobar drugar'. Ako ne znate o čemu je riječ, YouTube je vaša sljedeća stanica.
Nego, vratimo se na ono ‘bitno’, a to je da Rijeka u ovom trenutku malo kome u klubu stoji na najvišem mjestu liste prioriteta. Za početak predsjedniku, koji ju otvoreno prodaje već godinama. Odnosno, malo želi, malo ne želi, malo se dogovorio, malo onda puno traži... I nama je, isto kao novinarima SN koji su prvi objavili vijest, prije otprilike mjesec dana rečeno kako je 'sve gotovo' te da slobodno 'možemo van'. A onda je odjednom sve propalo. Kakav šok, kakvo iznenađenje! Nije baš da gubimo san zbog toga, ali očito postoji razlog zašto je Rijeku tako teško kupiti/prodati. Pa sad, neka svatko za sebe vuče zaključke.
Poraz u Armeniji? Real Madrid je dobio pet pogodaka od Atletica za vikend, zatim su morali prijeći 6400 kilometara u jednom smjeru da bi se suprotstavili Kairatu, a onda su se na momčadi iz Kazahstana iskalili i utrpali im pet komada. I to je pravi primjer kako se rješavaju problemi. Nema opravdanja, nema alibija! Rijeka za vikend nije uspjela svladati Istru 1961 na Rujevici, da bi onda u Armeniji još jednom pokazali da ulogu favorita ne znaju njegovati.
I u redu, koliko god nije dobro, dogodi se da momčad primi 'jeftin pogodak iz kornera', ali onaj potez iz 29. minute, onaj crveni karton Nike Jankovića... Ono nije bilo ružno ili nespretno, ono je bilo užasno. Možda mu je forma loša, ali je zato govor tijela katastorfalan. A Fenerbahçe, onih 5,5 milijuna eura ili koliko već... To se više neće dogoditi ni na Fifi ili PES-u. Možemo mi razumjeti da netko malo 'poleti' kad te nazove jedan Jose Mourinho i kaže 'trebam te, želim te', ali kad se već transfer nije dogodio, onda nema smisla skoro mjeseca živjeti u prošlosti. Jer, oni koji ostanu zarobljeni u takvim pričama, nikada ne završe dobro. Uostalom, dovoljno je reći samo Brozović – Sušić – Inter i svima će sve biti jasno.
A sad malo o igri. Ako to tako zovemo. Svaka nova utakmica sa sobom vuče novu formaciju i neke nove ideje. Kao kad u ruci imate daljinski upravljač, mijenjate programe jedan za drugim, a zapravo ni sami ne znate što tražite. Bez mehanike ulaska u zadnju trećinu, bez trokutova, bez jasno postavljenih visina bekova, bez ičega što se može ponavljati s povezom na očima. Navijači maštaju o memorijskom refleksu, a gledaju improvizaciju.
I da ne zaboravimo – specijalni omaž. Ako će se Robbena pamtiti po onom okomitom ulasku u sredinu s desne strane, otvaranju na lijevu nogu pa projektilu koji je bio nebranjiv, Mladena Devetaka ćemo jednog dana pamtiti po njegovom remek-djelu: mirnom primanju lopte u izgradnji napada, pogledu panično odlutalom prema samo njemu znanim daljinama, par sekundi razmišljanja, a onda, magija – elegantan okret prema vlastitom golu i laserski precizan pas prvom stoperu do sebe ili vrataru. Trademark. Nogometni kampovi otvarat će se zbog ovakvih poteza.
A za kraj, nešto i o treneru Sanchezu. Super je biti svoj, imati ideju, crtati po ploči, pomicati magnete, objašnjavati situacijske pressinge, spuštanje napadača u međuprostore, planski pripremati kanaliziranje napada na jedan određeni način... Ali, jedna stvar samo – kada se vodi Rijeka, pobijediti Noah nije opcija, već obveza. I točka.
Kakva je budućnost ove momčadi? Prvo treba puknuti u eter onih par dubokoumnih, koje jedva čekaju da budu izrečene! Dakle, treba skupiti glave i izaći iz svega ovog još jači. Drugo treba lupiti po džepu sve koji smatraju da je ovo normalno. A treće, možda čak i najvažnije, one koji misle da su iznad kluba i koji vjeruju da su zaslužili brda i doline, koji znaju zvati novinare pa onda 'plakati' preko telefona da ih se kritizira i da im se nepravedno u kontinuitetu daje niska ocjena, s njima treba, na malo dulji period, na klupu. A ista stvar vrijedi i za one koji su posljednju dobru utakmicu odigrali prošle sezone. Nego, konkretno, koga na klupu, a koga treba kazniti? Kako je rekao nekoć davno Stjepan Spajić – nek' se biraju sami. Iako, možda je to malo previše za tražiti, možda bi čak i u tome mogli podbaciti. I to se ne odnosi samo na igrače, to se odnosi na sve. Ali baš sve!
