Nastavak crno-plave bajke: Duh Herrere i Mourinha nadvio se nad San Sirom, Inter se vratio među elitu

Iako se Barcelona Pepa Guardiole smatra najjačom nogometnom generacijom s prijelaza iz prvog u drugo desetljeće 21. stoljeća, ta, neki će je okarakterizirati i kao jednom od najjačih u povijesti, sezonu 2009./10. izdominirao je milanski Inter. Pod vodstvom jednog od najvećih trenera svih vremena Josea Mourinha Inter je te sezone osvojio svoju treću, ali svakako najzvučniju tripletu u povijesti. Te sezone osvojili su peti uzastopni naslov prvaka u povijesti. U Ligi prvaka izbacili su prvaka Engleske iz sezone 2009./10. Chelsea, zatim prvaka Rusije CSKA iz Moskve, potom su, sjajnim taktičkim predstavama, posebno u prvoj utakmici na San Siru izbacili aktualnog prvaka Europe i prvaka Španjolske Barcelonu, a onda je u finalu, s 2-0, pao i prvak Njemačke Bayern.

Interisti su pokorili prvaka Engleske, Španjolske, Njemačke, cijelu Italiju. Dojam je da je još falio 'samo' Real Madrid u četvrtfinalu da Nerazzurri te sezone kompletiraju sve najveće skalpove tog doba.

Sezona je kompletirana i trećim trofejom, svladavši tada drugu najjaču talijansku momčad Romu u finalu Kupa i to na mitskom Olimpicu. Kao i u finalu Lige prvaka, strijelac je bio Diego Milito.

Svi navijači Intera u najgluše doba noći mogli bi nabrojati idealnu postavu svoje momčadi u toj legendarnoj sezoni.

Julio Cesar - Maicon, Lucio, Samuel, Chivu - Zanetti, Cambiaso - Eto'o, Sneijder, Pandev - Milito.

Uz tu povijesnu 11-orku, Mourinho je na klupi još mogao računati na Francesca Tolda, Marca Materazzija, Ivana Cordobu, Dejana Stankovića, Sulleyja Muntarija, Marija Balotellija... momčad za prste polizati.

Odlaskom Mourinha, Inter je zabilježio još jednu nećemo napisati vrhunsku, ali možemo reći uspješnu sezonu.

Naslov nije obranjen, Inter je tron prepustio Milanu, ali je zato osvojeno Svjetsko klupsko prvenstvo, Supercoppa, a obranjen je i Kup Italije. Pala je još jedna 'tripleta', ali bez ona dva najvažnija trofeja - Serie A i Lige prvaka. Potpisali su je Rafael Benitez i Leonardo.

Nakon što je pet sezona osvajao naslov prvaka, nakon što je u šestoj osvojio tri trofeja (a u prvenstvu završio drugi), ukupno 14 trofeja u šest godina (i još šest finala), započeo je sunovrat trostrukog prvaka Europe.

Šesto, deveto, peto, osmo pa (iskorak) četvrto mjesto. Zatim ponovno sedmo i onda dva četvrta mjesta. Da se Inter polagano vraća prema vrhu talijanskog nogometa (europski vrh je i dalje bio daleko) potvrdila je sezona 2019./20. kada su Nerazzurri završili drugi, a uspjeli su dogurati i do finala Europske lige.

Međutim, to je bila deveta uzastopna sezona da Inter nije osvojio niti jedan trofej!

Ipak, dolazak Antonija Contea na klupu (početak sezone 2019./20.), urodio je plodom. Nakon drugog mjesta u prvenstvu i Europskoj ligi, uslijedio je prvi Scudetto nakon 2010. 11 godina Interisti su čekali naslov prvaka, 10 na jedan trofej.

Nakon spomenute sezone Conte je napustio klupu, zajedno s Romeluom Lukakom, a stigao je sadašnji i često osporavani strateg Simone Inzaghi. Krenuo je osvajanjem Supercoppe, Inter je prvi put nakon sezone 2011./12. prošao grupnu fazu Lige prvaka (izgubio je u osmini finala od Liverpoola), a konac sezone Nerazzurri su završili na drugom mjestu, ali i s osvojenim kupom, prvim nakon 11 godina pauze.

Ipak, u crno-plavom dijelu Milana nisu bili zadovoljni. Nakon osvojene titule 2021. i prekida 10-godišnje suše trofeja, mnogi su zazivali raskid ugovora s trenerom koji je inicijalno potpisao ugovor do kraja tekuće sezone. Inter se u sezoni mučio. U prvih osam kola Nerazzurri su upisali čak četiri poraza. Lazio, Milan, Udinese zabili su im po tri pogotka, a Roma dva, a onda je u 13. kolu stigao i poraz od najvećeg rivala Juventusa.

U međuvremenu su Nerrazzurri na San Siru pokleknuli s 0-2 od Bayerna u Ligi prvaka, a predstojale su im još dvije utakmice protiv Barcelone...

Ipak, prekretnica sezone bila je utakmica odigrana 4. listopada na San Siru. Lautaro Martinez je srušio Barcelonu s 1-0, nakon čega je uslijedila i serija od četiri uzastopne pobjede u Serie A te 3-3 remi na Camp Nouu koji je Interu omogućio da pobjedom protiv Viktorije iz Plzena izbori drugi krug Lige prvaka. To se i dogodilo, Inter je slavio s 4-0 te je Blaugrana nastavak europskog puta morala tražiti u Europskoj ligi.

Inter je i nakon Svjetskog prvenstva krenuo dobro, nanio je Napoliju prvi prvenstveni poraz, pao je i dva puta Milan, prvi put u Supercoppi u Saudijskoj Arabiji, a onda i u prvenstvu, naslov prvaka ponovno je bio dohvatljiv. No, sve je zapelo krajem veljače kada je Izaghijeva momčad izgubila od Bologne. Od tog 26. veljače, do 15. travnja, Inter je u sedam kola upisao tek jednu pobjedu, remi i čak pet poraza. Ne samo da su ostali bez šanse za naslovom, već im je kompromitiran i plasman u Ligi prvaka.

Nova prekretnica dogodila se 11. travnja. U dvoboju četvrtfinala Lige prvaka (Inter je s ukupnih 1-0, i uz strašno puno sreće prošao Porto u osmini finala) svladao, činilo se, goropadnu Benficu u Lisabonu s 2-0. Taj trijumf kao da je 'ošamario' Inzaghijeve trupe koje od tada, uz iznimku poraza od Monze četiri dana kasnije, igraju kao u transu.

U prvenstvu su s hendikepom pali Empoli (3-0), Lazio (3-1), Verona (6-0), Roma (2-0), Sassuolo (4-2), iz polufinala Coppe Italije izbačen je Juventus (1-0), a iz polufinala Lige prvaka Milan s pobjedama od 2-0 i 1-0.

Od totalne depresije do potpune euforije u manje od tri mjeseca.

Sinoć su Nerazzurri stigli do svojeg drugog trofeja sezone, nakon preokreta, uz vrlo dobru igru, osvojena je Coppa protiv Fiorentine na Olimpicu.

VIDEO Dva majstorska gola El Tora, asistencija Epic Broza, Interova bajka se nastavlja: Nerazzurri osvojili drugi trofej sezone!

Sada je pred Interom mogućnost da, ako kao autsajder 10. lipnja u Istanbulu svlada Manchester City, stigne do svoje četvrte trostruke krune u povijesti.

Prvu je potpisao legendarni Helenio Herrera u sezoni 1964./65. kada je Inter osvojio Serie A, svoj drugi Kup prvaka, a iste sezone osvojen je i Interkontinentalni kup.

'Krnja' tripleta osvojena je u sezoni 2005./06. Inter je te sezone osvojio Coppu Italiju i Supercoppu, a retroaktivno mu je dodijeljen i naslov prvaka Italije zbog afere Calciopolli. Tu krnju tripletu potpisuje Roberto Mancini.

Treća, najslavnija, je ona, napisali smo, Josa Mourinha.

Četvrtu, sezonu kasnije, podijelili su Benitez i Leonardo.

Ako Inzaghi stigne do četvrte trostruke krune u 114 godišnjoj Interovoj povijesti, ona će biti možda još pamtljivija od one Mourinhove jer je dohvaćena nakon iznimno turbulentne sezone i, za razliku od Mourinhove epske formacije, ipak dosta 'limitiranijim' kadrom:

Onana - Darmian, Acerbi, Bastoni - Dumfries, Barella, Brozović (Calhanoglu), Mihitarjan, Dimarco - Martinez, Džeko

Kako god završila Interova sezona, s tri ili dva trofeja, više se ne može poreći da se milanska momčad vratila u sami svjetski vrh europskog nogometa. Jer, nakon 10 godina bez trofeja i 10 godina bez drugog kruga Lige prvaka, Nerazzurri su u posljednje četiri sezone osvojili pet trofeja, tri puta su bili drugi u Serie A i igrali su dva finala europskih natjecanja. Ono najvažnije možda i osvoje....