Napad ti donosi publiku, a obrana naslov

Kad je Liverpoolu u siječnju 2018. za 85 milijuna eura doveo Virgila Van Dijka, na prste jedne ruke mogli su se nabrojati ‘punditi’ koji su u javnom prostoru hvalili taj potez čelnih ljudi kluba. Iako će i dan danas većina pričati kako je to sezona u kojoj je u klub stigao Mohamed Salah (pola godine ranije došao je na Anfield iz Fiorentine za 42 milijuna eura) te da je baš on najzaslužniji za sve ove silne uspjehe Redsa proteklih godina, ono što je Klopp dobio potpisavši nizozemskog stopera mnogima još uvijek nije baš najjasnije. Liverpoolova igra, taj famozni Gegenpressing, da bi bio učinkovit koliko je u najboljim njihovim danima bio, morao je imati nevjerojatno veliki balans u obrambenoj liniji. Kako drvo raste iz korijena, isto tako se i Liverpoolov pressing i okomita tranzicija formirala iz obrane. Raskošna krošnja i bogati plodovi ono je čemu se na kraju svi dive, ali svi jako dobro znamo što to jedno obično drvo brani kada krenu jaki vjetrovi, kiše i oluje.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

No, tako je to u nogometu. Divimo se golovima, pišemo o asistencijama, na igralištu pokušavamo kopirati driblinge. Svaki nogometni fanatik vjerojatno je stotinu puta vidio fotografiju Brazila kad su napad Seleçaa predvodili Ronaldo, Adriano, Kaka i Ronaldinho. Znate što su osvojili? Ništa. Nego, koliko ste puta vidjeli fotografiju Kapsisa, Dellasa, Seitaridisa i Nikopolidisa? Vjerojatno nijednom, iako i sami znate čime se to društvo može pohvaliti.

O ovoj Rijeci najčešće se priča kroz prizmu čudesnog napada. O tome kako je Pjaca napokon nogometno prodisao, kako je Pašalić zabljesnuo, kako je Fruk igrački narastao. Priča se o Jankovićevim udarcima, o Obregonovom nosu za pogodak, o Ivanovićevom potencijalu i Marićevoj svestranosti. O Radeljiću i Mitroviću, o Galešiću i Dilaveru, o Smolčiću i Godi... O tim dečkima baš i ne pričamo. A trebali bismo. Svi mi.

Svi su čuli onu da je neka momčad jaka koliko je jaka njena najslabija karika. A ova Rijeka ju nema. Labrović je daleko najbolji vratar lige, Godu je dolazio gledati čak i Zlatko Dalić, Bogojevića je Sopić ‘izvukao iz magičnog šešira’ i učinio lijevim bekom koji savršeno pogoduje Pjacinim navikama. Jedan Hodža, igrač nevjerojatnog potencijala, u Rijeci je igrač rotacije. Grgić nikada nije djelovao ovako moćno, a trenutno je osuđen na mrvice. I kristalno mu je jasno zašto je to tako.

A možda da se Kušek-Apaš preimenuje u Stadion Nike Galešića? Talentirani stoper ponovno je donio pobjedu Riječanima u Koprivnici!

Sopić: “Ovaj teren je krumpirište”, Ferenčina: “Ne znam je li bilo zaleđe, treba pogledati snimku”

Što se tiče poveznice s Liverpoolom, neke bi stvari trebalo malo podobnije razjasniti. Pašalićeva ljevica nije kao ‘Faraonova’, Selahijava pluća ne odgovaraju Hendersonovim, Radeljić i Galešić nemaju fizičku snagu i anticipaciju Van Dijka, dok Sopić nije metodičan i opijen taktičkim detaljima kao Klopp. Ono što je zajedničko tom Liverpoolu i ovoj Rijeci je da se o Redsima najčešće pričalo kao napadačkoj momčadi, kao gladnoj momčadi, kao jednom kolektivu koji nakon četvrtog postignutog pogotka ide po peti, a odmah zatim i šesti ili sedmi. A taj Liverpool, kolikogod to čudno zvučalo, je bio najbolja obrambena momčad svijeta. I zato su imali i publiku i naslove.

Rijeka je u prvom dijelu bila malo fluidnija, ali ni izbliza nije bila ovako temeljita. Sada su dobili potvrdu onoga što su još početkom sezone vjerovali, a to je da mogu sve. I da mogu otići do kraja. Da mogu slaviti 3-0 i biti na korak od četvrtog pogotka, ali i da mogu ‘po krumpirištu’ doći do tri boda u utakmici u kojoj pobjeđuje primarno karakter.

Koliko je samo zadivljujući podatak da je Rijeka u proljetnom dijelu sezone u 10 utakmica čak sedam puta utakmicu završila s čistom mrežom. Da nije bilo onog kaznenog udarca na Maksimiru u 90+5. minuti, Nediljko Labrović sada bi imao 795 minuta bez primljenog pogotka. U drugom dijelu sezone imaju 21 postignut pogodak, a primljena tek četiri. Nebitno radi li se o Rijeci, Dinamu i Hajduku ili nekom od najvećih klubova svijeta, takve brojke su – zapanjujuće! Čak pomalo i zastrašujuće…

Ova Rijeka još nije ispunila svoj maksimalni napadački potencijal, dok s druge strane dva stopera koja su ‘na papriru’ starteri pored čudesnih Radeljića i Galešića ne mogu dočekati svoje mjesto pod suncem. Rijeka je na konto ‘bombardera’ dobila publiku, ti njihovi luđaci prate ih u stopu poput vjernog psa, dok je na konto sjajne obrane postala legitimni kandidat za naslov.

Nije floskula, Sopić i društvo nemaju nikakav imperativ. U rječnicima koji se prodaju na Kvarneru glagola ‘morati’ ili fraza ‘sad ili nikad’ nema, one jednostavno ne postoje. No, kad zbrojimo i oduzmemo sve što se dogodilo ove sezone, ti dečki su već sada pobjednici. Taman i da izgube sve utakmice do kraja sezone. Rijeka ima sadašnjost, ima budućnost, ima perspektivu, ambiciju i želju. A bome i znanje! Ova Rijeka ima sve.

Jedan od najvećih strahova kojeg čovjek ima je strah od onog što ne razumije, a velikoj većini nikako nije jasno kako Rijeci uspijeva da igraju mladi, da ‘bombarderi’ pucaju, braniči kupe, 'luđaci' prate, a da se prašina svejedno ne uzdiže. Ono najbolje od njih tek mora doći, ali svjesni su da će vrhunac dohvatiti samo ako se nastave držati plana i programa i ako baš svi, od prvog do zadnjeg, nastave sebe podređivati kolektivu. Slaven je apsolviran, sve s tog ogleda prebačeno je u folder ‘pobjede’ u kojem polako ponestaje mjesta. Ide Rijeka, ne boji se, ali ne leti i ne hvali se. Respektiraju druge, ali i dalje – gledaju samo sebe.

Do kraja prvenstva se ima za odigrati još cijela jedna ‘runda’. Raspored, suci, VAR snimke, sve te gluposti… Time se zamaraju gubitnici! Rijeka? Na Kvarneru je bitno samo da nastave gristi kao dosad. Netko Gore uvijek pripazi na one koji hrabro i prkosno koračaju dolje. Korak po korak, bitku po bitku, utakmicu po utakmicu. 27 ‘komada’ je odrađeno, sada treba efektno zaokružiti preostalih devet. Barem što se prvenstva tiče…