Najslabija Italija ikada? Pa, možda čak i da, ali opet je to – Italija!

Nakon što je s Italijom 2021. osvojio Euro, a onda dvije godine kasnije i treće mjesto u Ligi nacija, u kolovozu 2023. Roberto Mancini se, poslije više od pet godina na klupi Azzurra, povukao s mjesta izbornika Italije. Iako mnogi ističu kako mu to nije trebalo te da je grubo pogriješio kad je donio takvu odluku, Mancini je, jednostavno, dobio 'ponudu koja se ne odbija' pa svoje trenerske talente odnio u saudijsku pustinju. Doduše, sada je bez posla, na čelu Saudijske Arabije zadržao nešto više od godinu dana, ali njegov bankovni račun danas izgleda tako da do kraja života, a isto vrijedi i za njegove potomke, ne mora apsolutno ništa raditi.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Premda je uvjeravao kako ponuda Saudijaca nema nikakve veze s njegovim odlaskom iz Italije, Mancini je imao 25 milijuna razloga (za tri godine) da se ukrca na vlak koji vodi u zemlju gdje se bianco čekovi dijele šakom i kapom. Na njegovo mjesto zasjeo je Luciano Spalletti koji je 29 godina nakon što je odradio svoju prvu utakmicu na mjestu glavnog trenera (Serie C, Empoli) osvojio svoj prvi Scudetto. I prvi Napolijev nakon 33 godine čekanja.

Iako je Mancini posljednjih godinu dana svojeg mandata uglavnom prakticirao 3-5-2 sustav, pod vodstvom Spallettija Italija se vratila 'na stare postavke' pa su tako ponovno zaigrali s četvorkom u posljednjoj liniji. Ali, to je potrajalo svega godinu dana, jer praktički od onog ogleda protiv Hrvatske na Euru Italija je vratila u posljednju liniju trojicu igrača. Prvo je Bonuccijevu ulogu imao Bastoni, ali sada je u sredini Buongiorno. Kojeg u Napoliju oblikuje Conte, a u reprezentaciji polira Spalletti. Iako je kao dobar dan jasno kako 25-godišnjak rodom iz Torina, koji danas sigurno ne bi bio toliko kvalitetan da s njim prethodno nije sjajan posao napravio Ivan Jurić, nema kvalitetu Bonuccija, pod njegovim vodstvom i Napoli i Italija imaju određenu stabilnost. Daleko je to od stabilnosti kakvu je Italija kad su na golu imali Buffona, a ispred njega čudesni trojac BBC, ali ni ovako – nije loše.

Ali, nije baš ni idealno. Baš kao što u idealnoj poziciji nije cijeli talijanski nogomet koji sve više gubi korak za najboljim svjetskim ligama. Istina, Inter je nedavno dogurao do finala Lige prvaka, ove sezone Nerazzurri su izborili četvrtfinale (pred njima su ogledi protiv Bayerna), ali izuzev Inzaghijeve momčadi Napoli, Juventus, Milan, Atalanta i Roma su ove sezone ozbiljno podbacili u Europi. U redu, Lazio je izborio četvrtfinale Europske lige, Fiorentina Konferencijske lige, ali ni jedni ni drugi nisu favoriti da u tim (za većinu klubova iz najboljih svjetskih liga) 'utješnim natjecanjima' odu do kraja.

Veliki prostor za diskusiju je otvoren, zašto je to tako i zašto Italija više nije ono što je bila na početku stoljeća, ali odgovor, kao i u mnogim drugim stvarima, je zapravo puno jasniji nego što bi to mnogi na prvu pomislili. A on se, izemđu ostalog, moze iščitati na popisu izbornika za oglede protiv Njemačke.

Izuzev Donnarumme, Bastonija i Barelle, Italija više nema – svjetskih klasa. Da ne bi bilo zabune, nisu Calafiori ili Gatti loši braniči, Tonali ili Frattesi veznjaci, Kean ili Raspadori napadači, ali nisu ni ono na što je Italija navikla. Zbog ozljeda nema Dimarca, Scalvinija, Scamacce i Reteguija, Chiesa je daleko od 'stare forme’, ali čak i s njima – kao da nešto nedostaje. Prije točno 10 godina sve se zasnivalo na ranije spomenutom Juventusovom obrambenom bedemu, prije 15 je igrom dirigirao Pirlo, u naponu snage bio De Rossi, nadolazio mladi Balotelli. O tome kako je Italija izgledala prije 20 godina ne trebamo uopće trošiti riječi, dovoljno je samo sjetiti se one reprezentacije iz 2006. koja je bila prvak svijeta. Nesta, Totti, Cannavaro, Toni, Del Piero... Mamma mia!

A onda se vratimo u realnost. Koja je takva da za Italiju danas igra Cesare Casadei koji je s 22 godine igračka nepoznanica, Pietro Comuzzo koji se kao 20-godišnjak tek treba prometnuti u standardnog prvotimca Fiorentine, Daniel Maldini (23) koji ove sezone ima tri postignuta pogotka u Serie A, Nicolò Rovella (23) koji ne igra nikakav očaravajući nogomet u Laziju i Matteo Politano (31) kojem je forma već nekoliko godina u silaznoj putanji. Jasno, nije sportski osporavati njihovu kvalitetu, ali paralele se s nečime moraju vući. Italija je dugi niz godina bila sinonim za izvrsnost, dok su sada postali sinonim za – prosječnost.

Neki idu toliko daleko pa pišu kako je ovo najgora Italija ikada. I u redu, svoje su argumente naveli, ali Italija je opet – Italija. Nit’ su atraktivni, nit’ su u fazi smjene generacije, nit’ u mlađim uzrastima briljiraju. Ali, opet… Italija. Ne znate što to znači? Ha, pitajte Zlatka Dalića...

Kakve su im šanse protiv Njemačke? Pa, ne baš sjajne. Pogotovo sada kad se dan prije utakmice ozlijedio Retegui, Spalletti istaknuo kako neće zvati zamjenu, ali ako za to baš bude potrebe, da uvijek može pozvati Roberta Piccolija iz Cagliarija. Koji je u 126 nastupa u Serie A postigao 20 pogodaka. I to za šest različitih momčadi. A nekada Lucarelli nije mogao do reprezentacije s 24 pogodaka u sezoni jer su ispred njega bili Toni, Vieri, Di Vaio, Montella i Cassano. I Del Piero i Totti, ako se oni 'računaju' kao napadači...

“Utakmice između Italije i Njemačke nose jednu posebnu magiju budući da će se na terenu naći dvije velesile s ogromnom poviješću. Pred nama su dvije sjajne utakmice, a obje reprezentacije dat će sve od sebe da izbore polufinale Lige nacija”, rekao je, između ostalog, Luciano Spalletti na konferenciji za medije. I stvarno, nije ništa krivo rekao, ali jedno je ipak propustio: za razliku od Italije, Njemačka osim povijesti ima i budućnost. A to Talijani ne mogu reći…