Najpoznatiji očevi i sinovi koji su harali HNL-om

Jasno, nekad je otac bio taj koji je bio „jači“, nekada sin, ali svakako je riječ o onima koji su ostavili neizbrisivi trag u hrvatskom nogometu.

Kada je riječ o ovoj temi, vjerujemo kako nismo jedini koji su prvi pomislili na Cicu i Niku Kranjčara.

Nema nikakve sumnje, obojica su bili vanserijski igrači, a jednako tako riječ je o jedinom dvojcu koji su surađivali kao izbornik i trener. Cico je dvije godine vodio hrvatsku reprezentaciju (kolovoz 2004. – srpanj 2006.), a upravo je od dao priliku svome sinu da debitira u „kockastom“ dresu.

Dogodilo se to u utakmici protiv Mađarske (3:0), Niko je ušao u igru umjesto Jerka Leke, a iako je jedan dio nogometne javnosti tu stvar nije prihvatila veoma dobro, ispostavilo se kako je Cico napravio dobar potez uvrstivši svoga sina u reprezentaciju budući da je do kraja svoje karijere Niko skupio ukupno 81 nastup i 15 pogodaka za Vatrene.

Cico, iako ni izbliza nije imao uspješnu karijeru poput njegovog sina, i danas ima status legende u Dinamu, dok se njegovom sinu i dan danas nije oprostilo što je prešao (točnije, bio je potjeran) iz Dinama u Hajduk.

Nakon Kranjčarovih selim malo južnije, a u Splitu također imamo spoj oca i sina koji su svojevremeno bili reprezentativci i koji su i danas legende splitskog kluba iako su u svojim karijerama igrali za još neke klubove iz HNL-a, a riječ je o Tončiju i Dragi Gabriću.

Tonči je bio vrhunski vratar, a do dresa Hajduka morao je doći zaobilaznim putem pa je tako, između ostalog, branio za Pazinku, Rijeku i grčki PAOK. Tonči je nastupio u povijesnoj, prvoj utakmici Hrvatske reprezentacije, kada je na Maksimiru pred 30 000 ljudi pao SAD, a branio je boje Bilih u povijesnoj sezoni kada je Hajduk stigao do četvrtfinala Lige prvaka.

S druge strane, Drago je igrao na mjestu ofenzivnog veznjaka. Velikog kapaciteta pluća i još većeg srca, brzo je postao miljenik navijača, a njegove dobre igre dovele su ga do reprezentativnog dresa, baš kao i do velikog transfera u turski Trabzonspor. Baš kao i njegov otac, Drago je igrao za Rijeku, dok se danas „igra nogometa“ u 3.HNL gdje je uvjerljivo najbolji igrač ne samo svoje momčadi, već i cijele lige.

I Tonči i Drago miljenici su Torcide, a razlog tome je što iako su igrali za druge momčadi u HNL-u, nikada nisu krili svoju ljubav prema Hajduku. Tonči je svojevremno bio najbolji vratar HNL-a, Drago jedan od ponajboljih veznjaka, a obojica su ostavila neizbrisiv trag u splitskom velikanu.

Apsolvirali smo sjever i jug, sada je vrijeme za istok i zapad. Kada gledamo prema najvećem hrvatskom poluotoku, nemoguće je pomisliti na Igora Pamića, nekada vrhunskog nogometaša koji je također dogurao do reprezentativnog dresa. Pamić senior je, preko Žminja, Istre i Pazinke stigao do dresa Croatije, a kasnije je igrao u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji.

Oba njegova sina, Alen i Zvonko, također su dogurali do HNL-a, ali za razliku od oca (koji ih je trenirao u Istri i Karlovcu) nisu imali čast obući dres Vatrenih. Prerano i tragično preminuli Alen igrao je još za Rijeku i Standard iz Liega, dok je mlađi Zvonko dogurao do Leverkusena i Dinama.

Danas Zvonko brani boje slovenskog drugoligaša Krškog, dok je otac Igor trenutno bez trenerskog angažmana.

Na istoku imamo pravi okršaj između Roberta i Dine Špehara te Rudike i Domagoja Vide.

Rudika, iako nikada nije dogrurao do reprezentacije, je bio jako dobar napadač, dok je njegov sin Domagoj ipak nešto defenzivnije orijentiraniji, a trenutno je standardni član i dokapetan turskog velikana Bešiktaša. Jednako tako, Domagoj je igrao za Osijek, Bayer Leverkusen i dva Dinama, onaj zagrebački i kijevski, a bio još uvijek je standardni član Vatrenih s kojima je prije dvije godine stigao do svjetskog srebra.

S druge strane tu su Robert i Dino Špehar. Tata Robert je bio čisti napadač, a iza sebe ima itekako bogatu i uspješnu igračku karijeru u kojoj je, između ostalog, igrao za Club Brugge, Sporting, Galatasaray i Monaco. Njegov sin, Dino, koji se malo bolje snalazi na mjestu ofenzivnog veznjaka, bio je veliki talent Osijeka, a prije nego što je napunio 18 godina već je ostvario veliki transfer budući da ga je u ljeto 2011. kupio Dinamo za 500 tisuća eura. Iako za njega još itekako ima vremena, njegov igrački napredak nije išao u skladu s očekivanja nogometne javnosti, a danas igra u slovačkom Seredu za kojeg je ove sezone skupio 18 nastupa, tri pogotka i dvije asistencije.

Neki će reći da šećer dolazi na kraju pa je tako red sada napokon stigao i na Stanka Mršića i njegovog sina Antonija. Stanko je u igračkoj karijeri, između ostalog, nosio dresove Splita, Hajduka i Dinama iz Vinkovaca, ali je ipak poznatiji po činjenici da je on trener s najviše utakmica u povijesti HNL-a.

Njegov sin Antonio, kojeg je otac Stanko imao prilike trenirati u RNK Splitu, od 20016. za svoj kruh zarađuje u inozemstvu, a u ljeto 2016. godine priključio se turskom drugoligašu Balikesirsporu za kojeg je ove sezone upisao 22 nastupa, šest pogodaka i jedan asist.

Dodajemo još kako ima još mnogo očeva i sinova koji su ostavili duboki trag u HNL-u, a svakako vrijedni spomena su Stjepan i Franko Andrijašević,Zoran i Miro Varvodić, Darko i Stjepan Čordaš, Dragan i Ivan Lepinjica te Danijel i (nije pogreška) sin Daniel Štefulj.

(foto: Pixsell)