Najpodcjenjeniji napadač današnjice

Još kao tinejdžer je Kylian Mbappé postao igrač kojeg su mnogi krenuli nazivati budućim najvećim nogometašem svijeta. Sa samo 19 i pol godina je, uz našeg Luku Modrića, bio najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zabio je prvo u minimalnoj pobjedi u skupini protiv Perua, zatim je praktički sam riješio Argentince s dva pogotka i jednom asistencijom, da bi onda na kraju, kao šlag na tortu, zabio i četvrti pogodak u finalu protiv Hrvatske. Kad je Mbappé zabio i oni najoptimističniji su prihvatili da Hrvatska ipak neće otići do kraja. Od svih pogodaka u finalu, njegov je bio najbolji. Vida je bio u bloku, svi su očekivali udarac u suprotan kut, ali Mbappé, dečko kojem se svijet tih dana divio, odlučio se za drugu opciju, ostavio Subašića ukopanog na gol liniji i zabio za 4:1. Postao je prvi tinejdžer koji je zabio u finalu SP-a nakon Pelea…

No, nije Mbappé bio jedini kojem se svijet tada divio. Pogba je bio kreator, Pavard otkriće, Kante i Matuidi su ‘jeli travu’, dok je Griezmann igrao nogomet života. Sve se Francuzima posložilo. Pisalo se u medijima o svima, na važnosti se davalo svakome, čak i Ramyju koji jedini nije upisao nijednu minutu na tom prvenstvu. Francuska je djelovala kao svijet za sebe, ona košarkaška ‘napad ti donosi gledatelje, a obrana naslove’ kod njih nije vrijedila, oni su s iznimno ofenzivnom i oku ugodnom igrom uspjeli pokoriti svijet. Naplatili su tog su 15.srpnja na Lužnikiju svu patnju koju su nosili sa sobom dvije godine nakon što su u finalu Eura posustali protiv Portugalaca. Iako je velika većina tog dana navijala za malu Hrvatsku, Francuska je u sportu bila i ostala u zemlja koja je Hrvatima nanijela najviše boli.

Foto: REUTERS/Charles Platiau

Kad je imao 19 i pol godina, Oliver Giroud igrao je za drugu momčad matičnog mu kluba Grenoblea. Debitirao je krajem sezone 05./06., dok je prvijenac u Ligue 2 postigao u veljači 2007. godine zabivši u drugoj minuti sudačke nadoknade za 2:1 pobjedu protiv Le Havrea. Svoj prvi pogodak u profesionalnoj karijeri zabio je Steveu Mandandi, legendarnom francuskom vrataru koji je na kraju te sezone preselio u Marseille, dok je te Giroud istog ljeta otišao u Istres, tadašnjeg trećeligaša gdje je prvi put u kontinuitetu postao standardan prvotimac.

Stasom je podsjećao na talijanske napadače s početka stoljeća. Visok, snažan, dobar u igri glavom, s frizurom kao da je izašla iz prvorazrednog talijanskog frizeraja. Znate onu “Bati, kako ćemo? Isto kao ovom momku”? E, baš na to nas asocira mladi Olivier.

U počecima nije puno ljudi vjerovalo u njega. Sirovi talent je postojao, ali pred njim je bilo još puno rada. Dojam je bio kao da se zakasnilo kako bi se napravilo nešto veliko. Nije dobio poziv za mlađe uzraste reprezentacije, čak ni u klubu nisu bili sigurni što i koliko može. Kad je u ljeto 2008. godine stigla je ponuda Toursa od 150 tisuća eura, Giroud je rekao ‘da’, čelnici Grenoblea također, a nedugo kasnije to se pokazalo katastrofalnom odlukom. Kluba, dakako.

Prve sezone zabio je 13 pogodaka u 26 nastupa, da bi godinu dana kasnije – eksplodirao. Tada 24-godišnji Olivier bio je najbolji strijelac Ligue 2, zabio je čak 21 pogodak i to za momčad koja je sezonu okončala u donjem domu prvenstvenog poretka. Očekivano, u ljeto 2010. telefon mu je zvonio od ‘jutra do sutra’, a izgleda kako je najviše poziva upućeno sa Stade de la Mossona gdje je u konačnici završio u transferu vrijednom dva milijuna eura.

Rene Girard je znao što radi. Malo po malo okupljao je igrače za koje je vjerovao da mogu puno toga napraviti te je u konačnici godinu kasnije, u sezoni 11./12. ostvario najveći uspjeh u povijesti kluba – titula prvaka Francuske po prvi put je stigla u Montpellier.

Giroud je bio prvi strijelac (21) i asistent (12) momčadi, veliku podršku imao je u klupskom projektu Younesu Belhandi, dok su s krila nadirali Utaka i Camara koji su igrača s brojem 17 na leđima hranili loptama. Bila je to sezona iz snova, moćni PSG ostao je tri boda kratak, a naslov je osiguran u posljednjem kolu na gostovanju kod Auxerrea.

Kapo je doveo domaćina u vodstvo, ali je s dva pogotka John Utaka okrenuo utakmicu. Onaj drugi, na kraju se pokazalo i vrijedan naslova prvaka, postigao je u 76.minuti. Ubačaj iz kuta išao je na glavu Girouda, obrana je nakratko očistila opasnost, ali je lopta stigla do Nigerijca koji je potom prizemnim udarcem svladao Oliviera Sorina.

Da, utakmica se igrala u gostima, ali nepotrebno je isticati da su gostujući navijači pokupovali gotovo sve karte. Kad je Said Ennjimi označio kraj utakmice, horda navijača se spustila na teren. Giroud je bio čovjek kojeg su svih htjeli zagrliti, potapšati, poljubiti. On je bio taj kojeg se gledalo kao najzaslužnijeg za osvajanje naslova prvaka, on je bio čovjek koji je snove navijača učinio javom.(VIDEO)

U to vrijeme, Giroud nije bio standardni francuski reprezentativac. Debitirao je krajem 2011. u prijateljskom ogledu protiv SAD-a, kasnije odigrao još pet utakmica (prvi pogodak zabio je u svojem trećem nastupu za Francusku, u prijateljskom ogledu protiv Njemačke), da bi onda nakon te savršene sezone dobio poziv Laurenta Blanca da bude jedan od putnika na EURO 2012. Nedavno umirovljeni Ribery tih je godina bio udarna igla reprezentacije, dok je Giroud svoje mjesto u vrhu napada trebao izboriti pored mladog Karima Benzeme. Može li teže od toga? Teško…

U Montpellieru ga nisu mogli zadržati, Arsenal je iskrcao 12 milijuna eura pa je tako Giroud preselio na Otok. Odradio je dobru prvu sezonu u klubu. Topnici su, standardno, sezonu okočali na četvrtom mjestu, ali budući da se od Francuza očekivalo da zamijeni Robina Van Persieja koji je u ljeto 2012. prešao u redove Manchester Uniteda, jasno je da je bilo onih koji su očekivali više od 11 pogodaka i pet asistencija koje je isporučio.

Narednih pet i pol godina proveo je u sjevernom dijelu Londona. Arsenal je gubio korak za Chelseajem, Unitedom i Cityjem, cijelo vrijeme je tu bio i Tottenham, a Giroud je svake sezone trpio sve više i više kritika na svoj račun. Tri FA kupa i tri Superkupa osvojio je s Topnicima, u 253 nastupa skupio je 103 pogotka i 41 asistenciju, ali Arsenalova nemogućnost da se upusti u borbu za naslovom prvaka, baš kao i izostanak europskih uspjeha, navijače je dovodilo do ludila. Sve im je smetalo, svi su im bili krivi, a pola godine prije Wengera, u siječnju 2018. godine, Giroud je potpisao Chelsea. Pristojnih 17 milijuna eura iznosio je transfer, a Olivier se tri i pol godine zadržao se na Stamford Bridgeu. Osvojio je pritom i Europsku ligu i Ligu prvaka, bio važan kotačić momčadi, ali je onda prošle godine za svega milijun eura preselio put Milana.

Ono što se u posljednjih 10 godina dogodilo je to da je Giroud gotovo pa u potpunosti promijenio svoj pristup nogometnoj igri. Sigurno da je svoje prste u tome imao Wenger, ali nešto slično smo vidjeli i na primjeru Marija Mandžukića koji je bio jedan tip igrača dok je igrao u Dinamu i Wolfsburgu, drugi u Bayernu, a treći u Atleticu i Juventusu. Potrebno je biti velika faca, veliki ‘mudonja’ da svoju igru podrediš momčadi i uspjehu kolektiva. Svi o tome pričaju, ali malotko će to zaista napraviti. Giroud je od klasičnog target mana, čovjeka koji napada prvu vratnicu, hrva se sa stoperima i sve podređuje tome da zabije gol postao netko tko je više gledao druge nego samog sebe. Tu njegovu neizmjernu žrtvu i odluku da se podredi drugima mnogi su – potpuno krivo – protumačili njegovom slabom formom. I, još gore, manjkom kvalitete. Priča kako je loš realizator i kako ne može garantirati golove je postala toliko zastupljena da ju je većina prihvatila. čak i oni koji bi ‘nešto trebali znati’ o nogometnoj igri... Na kraju krajeva, istina je, Giroud više nikada nije ponovio sezonu 11./12. kad je riječ o postignutim golovima u prvenstvu, ali je Wenger od njega napravio igrača koji je sve ostale igrače činio još boljima. Kako je pogodio s Henryjem kad ga je s krila prebacio u sredinu i na pitanje čovjeka koji je kasnije postao legenda Arsenala kratko odgovorio s ‘vjeruj mi’, tako je pogodio s Giroudom kad je od njega počeo tražiti neke potpuno drugačije stvari od onih koje je on navikao raditi.

Kylian Mbappé, Paul Pogba i Antoine Griezmann trojica su igrača koje će mnogi istaknuti kao ‘najvažnije’ u redovima Francuske u Rusiji 2018. godine. I neće puno pogriješiti, jer navedeno društvo odradilo je sjajan turnir. Bili su nesebični, svatko je znao svoju ulogu, a budući da je svako svoj posla odradio gotovo pa savršeno, uspjeh na kraju nije mogao izostati. No, ono što je izostalo je pohvala na račun Girouda. Štoviše, o njemu se opet imalo štošta za reći kad se na šanku komentirala najvažnija sporedna stvar na svijetu.

“Kakav je to napadač koji nijednom ne zapuca na gol protivnika na cijelom Svjetskom prvenstvu?”, pitanje je koje smo nebrojeno puta čuli. Odgovor je jednostavan – najpodcjenjeniji u današnjem nogometu.

Foto: REUTERS/Christian Hartmann

Zar netko zaista misli da bi Mbappé, Pogba i Griezmann bili toliko dominantni na tom SP-u da nije bilo Girouda? Zar zaista netko vjeruje da je on tamo samo ‘smetao’? Da je igrao jer, eto, tako je to Deschamps odlučio? Zar je zaista potrebno naglasiti koliko je on dao toj momčadi, zapravo svakoj u kojoj je ikada igrao? Što nije onda čudno da Giroud koji, eto, samo smeta, uvijek igra i uvijek bude prvi izbor? Zar su stvarno svi ti nogometni trener i izbornici zapravo glupani i neznalice? Hajde dobro…

Nije slučajno da o Giroudu svi njegovi bivši suigrači govore biranim riječima. On je taj koji se ne gura u prvi plan, a jedan je od najzaslužnijih zašto neki drugi u njemu završe. Mbappé, to čudo od djeteta, sa samo 19 i pol godina nije mogao napraviti sve sam u Rusiji. Njemu je trebao baš taj Giroud da na tom prvenstvu bude sve što je bio. Njemu je trebao netko tko će mu omogućiti da se nađe u svim tim silnim 1 na 1 situacijama koje toliko voli, baš kao što je Griezmannu netko morao omogućiti da se kreće u međuprostoru i često bude ‘nigdje’ da bi na kraju bio na pravom mjestu u pravom vrijeme i tako odao dojam da je uvijek svugdje.

Iako je s ‘ozbiljnim nogometom’ krenuo relativno kasno, Giroud je danas dogurao do toga da je trenutno peti na vječnoj ljestvici igrača po broju nastupa za Les Bleuse i drugi najbolji strijelac u povijesti. Henry je zabio dva više, Griezmannu bježi sedam pogodaka, a Benzemi 12. Složit ćete se, nije loše…Pogotovo za nekoga tko ‘nije rasan strijelac’.

Danas 36-godišnji napadač će po treći put u svojoj karijeri zaigrati na Maksimiru. Kad je prvi put stigao u hrvatsku metropolu, Dinamo je ostvario jednu od svojih najvećih pobjeda u novijoj povijesti kluba (2:1 slavlje nad Arsenalom), a Oliver je u razmaku od 17 minuta (23., 40.) zaradio dva žuta kartona zbog čega je Dinamo više od pola utakmice imao igrača više. Drugi put se na Maksimir vratio prije dvije godine kad je utakmici Lige nacija Francuska slavila rezultatom 2:1, s tim da je na terenu proveo tek sedam minuta. Dakle, da se nešto pretjerano kvalitetno naigrao u Zagrebu, baš i nije, kao što se Purgeri nadaju da će se to nastaviti i danas, usprkos tome što je protiv Dinama poentirao u prvoj utakmici grupne faze Lige prvaka na San Siru.

Foto: Reuters / Matthew Childs

Pitanje zagrebačkog stadiona se mora riješiti. Kako i kada, nešto je na što nemamo odgovor. Ali, mi ga ni ne trebamo imati. Jedino je bitno da se sve to pokrene. Zar je normalno da Giroud i društvo Rebića ne ispituju o tome kakve su navike Oršića i Petkovića, u kojim situacijama moraju vrebati grešku Šutala i kakvi udarci zadaju najviše problema Livakoviću, već da pitanja budu uglavnom o tome koliko je stadion star i zašto jedna cijela tribina nije u funkciji? “Svi sve znamo o toj temi”, rekao je bivši hrvatski reprezentativac dan prije utakmice na konferenciji za medije. I to ne usputno, čisto da izbjegne odgovor, već s dozom tuge u glasu. Razumljivo. Ovo je njegova zemlja, on je taj koji odgovara na pitanja svojih suigrača. Megazvijezda. Ljudi koji su crème de la crème svjetskog nogometa. On je taj koji se crveni.

Lako je razumjeti Antu Čačića kad ističe kako je ponosan na to što se dva kola prije kraja u skupini u kojoj je Dinamo s Milanom i Chelseajem apsolutno sve može promijeniti. Umjesto da svoje goste dočeka na ulaznim vratima, on se vjerojatno sakriva u svojem uredu, Ponosan je na igrače, na momčad, stožer, zajednicu, sve ljude koji su napravili Dinamo ovako jakim kakav je danas, ali je sigurno i iznimno razočaran što klub poput Milana mora dočekati na ovako bijednom zadnju. Grenoble, francuski drugoligaš i Giroudov matični klub, ima stadion koji se ne može usporediti s Maksimirom. Istina, kapacitet je manji, ali je sam stadion neusporedivo ljepši. Toliko ljepši da čak nije ni ugodno gledati slike tog, za francuske pojmove, stadiončića koji je 2008.godine izgrađen za 88 milijuna eura i koji na krovu ima solarne panele. Giroud je tamo počeo, od toga bi morao ići samo na bolje, da bi sada, u jednoj od svojih posljednjih sezona na najvišoj razini, opet morao na ‘onaj tamo’ Maksimir.

Čačić uoči Milana: “Dinamo nije kanta za napucavanje, a moramo biti još hrabriji, kuražniji i okomitiji”

Rebić uoči Dinama: “Ova utakmica mi nije posebna motivacija. Reprezentacija? Pričamo o Milanu, zar ne?”

Najpodcjenjeniji napadač današnjice danas će vjerojatno po posljednji put u svojoj karijeri zakoračiti na maksimirski travnjak. Dobro za njega, ali i za one na suprotnoj strani. Iako je, bez trunčice sumnje, jedna od najvećih zvijezda kluba, on će opet ostati u drugom planu pored Leaa, Rebića, Hernandeza, De Ketelaerea i ostalih. Naravno, njega to sigurno nije briga, ali svi koji će ga danas imati prilike pogledati uživo, trebali bi na njega malo ozbiljnije obratiti pažnju. Igrača poput njega nema mnogo, a u budućnosti će ih biti sve manje. U današnjem nogometu, u kojem su precijenjeni igrači česta pojava, oni poput Girouda izumiru. I zato u njima treba uživati dok možemo. A Giroud je baš takav, netko u kome, ako volite i razumjeti njegovu igru te sve što on radi, možete samo uživati.

Liga prvaka, 5. kolo

Utorak, 25. listopada

Skupina E

RB Salzburg – Chelsea 18.45

Dinamo – Milan 21.00