T. NičotaModre u Maksimiru dočekali navijači, Kulenovićev put od ovacija do zvižduka i natrag!
Vrijeme Čitanja: 3min | ned. 04.05.25. | 08:00
Pobjeda u Derbiju slavila se do jutra, Dinamove igrače po dolasku u Zagreb dočekalo je nekoliko stotina navijača
Velika je to pobjeda! Tih 1-3 na Poljudu za Dinamo je u ovoj situaciji veće od svega. Uvijek je pobjeda u Splitu posebna, ali u trenutku dok se prelama sezona, dok se odlučuje prvenstvo, dok je Dinamo nepredvidljiv i sam sebi najveći suparnik, ona ima posebnu težinu. Jasno je da je psihoza u Maksimiru bila posebna, da su i igrači i navijači i svi u klubu živjeli uz nekakav čudan 'feeling', iščekivanje i nervozu, nelagodu. Jer, stalno se provlačilo pitanje: 'A što ako ne uspiju?'
Zato je pobjeda u Derbiju i dodatno otpustila kočnice. Više no što bi u normalnim okolnostima. U mnogim se zagrebačkim kvartovima slavila pobjeda, pucalo se i pjevalo, a posebno je veselo bilo u Maksimiru. Dinamove igrače oko jedan sat ujutro, po dolasku na stadion, dočekalo je nekoliko stotina navijača. Baklje, pjesma, skandiranje. Kao lani kad su se vraćali iz Splita i Rijeke, kad su u Maksimir donosili trofeje. Sad ga još nemaju, još uvijek i ne ovise sami o sebi, Rijeka je ta koja još uvijek diktira matematiku u borbi za naslov. Još Dinamo nije prvak, ali već i to što je na dobrom putu da postane to još jednom, navijačima je bilo dovoljno. Doček je bio vatren, kad je klupski autobus stao pred stadionom, emocije su same proključale. Prvi je na vrata izašao Stefan Ristovski, poveo navijanje, a najveće ovacije dobio je Sandro Kulenović. Odzvanjalo je Maksimirom: 'Kule, Kule!'. Bio je junak Dinama na Poljudu, strijelac za 1-2, za gol, koji je prelomio Derbi.
Možemo samo zamisliti kako se u subotu osjećao Sandro Kulenović. Što je sve prošao ove sezone! Na samom početku, zapravo već na kraju prošle, bio je junak, ljubimac navijača. Simbol ljubavi prema Dinamu, domaći dečko, personifikacija povezanosti grada i kluba. No, nije dugo trebalo da na svojim leđima osjeti i navijačko nezadovoljstvo, da mu počnu zviždati, vikati s tribine što nikad nisu, govoriti mu da ne zna, da Dinamu treba bolji napadač... Nakon ovacija doživio je drugu krajnost, u samo nekoliko mjeseci shvatio je koliko je slava u Dinamu prolazna. Iako nije ništa bio kriv, on je uvijek davao maksimum! Međutim, Dinamova je publika uvijek bila posebna, spremna svoje junake s oblaka baciti u blato u vrlo kratkom roku. Nema tu starih zasluga, iako su se njegove mogle konkretno izmjeriti brojkama. U Splitu je, naime, zabio svoj 20.gol za Dinamo ove sezone.
I sad je opet dočekao skandiranje, ljubav navijača. I, ako je netko zaslužio da ovu sezonu završi na takav način, to je onda on. Jer, napravio je puno, zabio mnoge odlučujuće golove, a stalno su mu tražili zamjenu. Da, Dinamu je trebao još jedan napadač, nije to sporno, međutim, boljega od njega nisu još pronašli. Pao je u drugi plan dolaskom Kange, nije krio da je nezadovoljan, da mu teško padaju i ti povici s tribina, kad je zabio Gorici nije slavio taj pogodak, sve ga je to pogađalo. No, u subotu je na Poljudu zabio glavom, jedan od najvažnijih golova sezone! I opet zatvorio krug, opet doživio ovacije. Junak sezone, definitivno, kako god ona na kraju završila. On je svoje napravio, isporučio, dosegnuo 'granicu 20' koja je mnogim Dinamovim napadačima ostala nedostižna. Gol na Poljudu za dugo sjećanje i za potvrdu jedne posebne nogometne priče, o igraču velikog srca, koji nikad ne odustaje. I, to mu se vratilo!
