Mladog reprezentativca Srbije iz Lokomotive uoči EURA motivirao film o obitelji Kostelić

Lokomotiva je poznata kao rasadnik talenata. Njihova krilatica je: lociraj, odgoji, gurni u izlog i prodaj... Zato su i rezultati takvi kakvi već jesu. U jednoj sezoni oduševe sve oko sebe, u opnoj drugoj se bore za ostanak. No, važno je da ostanu u ligu i odgoje par talenata. A u ovoj sezoni Lokosi se mogu pohvaliti i broncom na U17 EURA. Naime, koncem svibnja je Đuro-Giulio Đekić osvojio s mladom reprezentacijom Srbije treće mjesto na turniru koji se igrao u Izraelu. Igra na poziciji desnog beka, ima moć ponavljanja i izuzetne tjelesne mogućnosti. Međutim, malo tko zna da je Đekić (17) na turnir stigao ozlijeđen.

“Bilo je krajnje upitno hoću li igrati uopće. Imao sam puknuće mišića i malo je nedostajalo da otkažem nastup”, priznaje nam Đekić s vremenskim odmakom. Međutim, na koncu se ipak odvažio otići na okupljanje reprezentacije, a motiv je pronašao u dokumentarnom filmu o obitelji Kostelić.

“Jedan trener mi je preporučio da pogledam film rekavši mi da ću izaći jači iz toga. I onda smo tata i ja sjeli pred televizor i gledali. Trenutak koji je prelomio bio je onak kada sam vidio Ivicu kako leži sa šipkama u koljenu. Rekao sam tati da idem na okupljanje, stisnuti zube pa što bude. Silno me dojmila priča o obitelji Kostelić a na koncu smo tata i ja dosta emotivno doživjeli taj odnos Ivice i Ante Kostelića”, priča nam mladi Đekić, inače Zagrepčanin po rođenju koji je odrastao u Gračacu. Na jednom turniru su ga primijetili skauti iz Dinama i pozvali ga u Maksimir na probu. Đuro je prošao filter i bacio obitelj u probleme. Trebalo je, naime, voziti tri puta tjedno iz Like za Zagreb na treninge.

“Tu je otac uskočio i vozio me za Zagreb. To je oko 300 kilometara po putovanju, ali kada nešto silno želiš onda nije problem”.

Kada je otac Đekić shvatio da priča postaje ozbiljna, prelomio je u sebi, spakirao obitelj koja broji sedmero djece i preselio se u Zagreb.

“Veliko je to bilo odricanje i silno sam ponosan na obitelj što je donijela tu odluku kako bi mi olakšala. Nisam siguran da bi se priča razvijala na ovaj način da su oni ostali tamo, a ja se preselio u Zagreb”.

Šest godina je Đekić bio dio sustava Dinama. Radio je s Mirom Davidovićem i Milanom Bošnjakom, trenerima koji su vrsni stručnjaci i pedagozi, a koji su zaslužni za mnoge talente iz maksimirskog inkubatora koji polako stasaju na velikoj sceni. Potom se Đekić preselio u Lokomotivu. Izabrao je Kajzericu jer su procijenili da je to bolji put za razvitak. Međutim, čini se da obitelj Đekić ne može bez sudbonosnih odluka. Na jednom turniru u Osijeku prišao im je Mirko Bunjevčević koji je bio izbornik kadetske reprezentacije Srbije i pitao bi li Đuro htio igrati za njih.

“Pa i nije bila teška odluka jer me nitko iz HNS-a nije zvao da igram za njih. Rekao sam da želim i brzo stigao na okupljanje. Mislio sam da ću imati nekih problema kada će se objaviti vijest da igram za Srbiju, ali ništa. Niti u Beogradu, niti u Zagrebu. Svako bira svoj put”, zrelo nam priča ovaj 17-godišnjak. Put do polufinala išao je od kvalifikacija u kojima su svladali Hrvatsku (1:0), na turniru su bili bolji od Danske (2:1), i Turske (2:1) te su remizirali protiv Španjolske i Belgije s identičnih 1:1.

"Bilo je to predivno iskustvo nademtati se s najboljima što Europa nudi. Hvala izborniku Radovanu Krivokapiću na prilici, nadam se kako sam ispunio očekivanja", skromno će Đekić za kojeg je bilo za očekivati da će ga rezultat sa Srbijom gurnuti prema seniorima Lokomotive, odnosno da će s njima na ljetne pripreme. Međutim, na Kajzerici su odlučili pričekati s njime.

“Ovdje mi je jako lijepo. Svjestan sam kako funkcionira Lokomotiva i da ću tu dobiti priliku prije nego bih je dobio u nekim drugim sredinama. Strpljiv sam, čekam svoju priliku da se nametnem i želim biti spreman kada ona stigne”, reći će mladi Đekić koji je svojim igrama skrenuo pozornost na sebe. Skauti mnogih europskih klubova podvukli su njegovo ime u sovjim notesima, a jedan veliki proizvođač sportske opreme je iskoristio priliku i “uhapsio” Đekića ovih dana kao jednjog od rijetkih iz tog godišta na ovim prostorima.

“Ne zamaram se tim detaljima, imam ljude koji se brinu o tome. Igram svoju igru, treniram i želim se nametnuti trenerima u Lokomotivi i izbornicima Srbije za sljedeći ciklus. Beskrajno sam zahvalan Jurici Čabraji za kojeg se vidi da brine o meni, jer me redovito pita kako sam i prati moj rad, potom direktoru Šikiću, treneru Agiću i svima ostalima na Kajzerici. Naravno i ljudima u Srbiji koji su mi dali priliku te mojoj obitelji koja se puno toga odrekla kako bi ja mogao uživati u nogometu”, završio je mladi Đekić.