"Mister 200" - Livaković zaslužuje malo više poštovanja od okoline

Ljeto prije dvije godine. Dinamo kreće u svoju europsku avanturu protiv Saburtala u Gruziji a “jedinica” ima poseban razlog za zadovoljstvo. U toj utakmici Dominik Livaković upisao je 100. nastup za Dinamo. Livi je zanimljiv tip. Na prvu će vas sigurno odbiti njegov gard.

“Klasični golman” pomislit ćete u sebi i dodati: “U svome svijetu”.

Da, na prvu djeluje možda hladno i fokusirano isključivo samo na nogomet. Iako, nikada nije odbio navijača. A družili smo se intenzivno gotovo pet godina. I kada mu nije bilo do ničega, stao je za potpis i fotografiju. Za par riječi potpore i zahvalnosti…

“Znaš, moraš poštovati te ljude. Zbog njih se mogu baviti najljepšim poslom na svijetu. Da nema navijača, nogomet bi mogao biti samo hobi”, ispričao nam je svojevremeno svoju filozofiju.

Trebalo je neko vrijeme da se “odšacamo” da bi postali bliski. I onda upoznajete njegovu drugu stranu. Onu u kojoj će vam otkriti svoju intimu, razmišljanja, vizije… Onu koja otkriva kakav je Dominik Livaković van terena. A privatni život čuva kao zmija noge. I u pravu je…

Kako bilo, dok smo sjedili u hotelu u Tbilisiju, priznao je da nije očekivao stotku u dresu Dinama.

“Kada sam stigao u Maksimir, svi oko mene, pa i ja sam, razmišljali smo tako da ću braniti sezonu, dvije i otići u inozemstvo. Jednostavno, takav je bio “modus operandi” Dinama i zaista nisam očekivao da ću dogurati do stotke. Iako, jako sam ponosan na to. Dinamo je ipak Dinamo…”, rekao nam je tada, istrčao na stadion Saburtala i otvorio put Lige prvaka.

Dvije godine kasnije, Livaković je stigao do nove stotice u dresu Dinama. U srijedu se na Krimeji upisao u “klub 200”. Tek Ademi ima više od aktualnog kadra. Iako je jubilej planiran za subotu i Koprivnicu, ozljeda Zagorca gurnula ga je na vrata protiv Orijenta. I opet je pokazao zašto ga u Maksimiru cijene poput suhog zlata.

Ovih su dana prema Livakoviću poletjele neke otrovne strelice. Onaj Livi od prije dvije, tri godine bi vjerojatno potonuo. Zapravo, sigurno bi potonuo. No, očito je s godinama dobio na iskustvu. Samo se nasmijao i okrenuo na pozitivu. I neki zajedljivi komentari koji valjda imaju svrhu samo da popune prazne stranice novine ne mogu ga destabilizirati kao što su to mogle ranijih godina.

I sam je svjestan da snosi dio krivnje. Samo zbog toga što nije izašao u javnost i rekao kako stvari stoje. On jednostavno zažmiri i ode svojim putem. A njegova riječ zaista ima težinu. I na treningu, na utakmicama, u svlačionici i u javnosti.

A čime je Livaković zaslužio otrov? To što nije napravio transfer? OK, vjerojatno postoje igrači kojima je prosječan klub lige petice, pa i nekakva sredina u Belgiji, Poljskoj ili Turskoj privlačnija od Dinama. I objeručke bi prihvatili transfer tamo. Samo kada bi mogli, ali ne mogu.

A Livaković je, eto, mogao. I u Montpellier prije dvije godine i u još neke klubove sličnog ranga. Pa nije htio.

“Ako idem iz Dinama, onda će to biti klub u kojem ću vidjeti prostor za sebe i napredak. Da odem iz Zagreba samo zato da mogu reći kako branim u inozemstvu nije to moj đir”, ispričao nam je jednom prilikom.

A to što je problem nekima shvatiti da postoje igrači koji biraju sredine, jer to mogu. I što činjenica da nisu zagrizli na prvu samo zato da odu preko Bregane ne znači da nisu dovoljno kvalitetni, to je već drugi par cipela. Možda svi skupa podcjenjujemo previše HNL. Kao da svugdje teče med i mlijeko.

Uostalom, i ovo ljeto je Livaković nekoliko ozbiljnih kombinacija. I to klubova iz liga petice koje ne gledamo samo preko vikenda na Areni već i preko tjedna. Nisu se našli na kraju. Iz raznih razloga.

Nadalje, Livaković je svjestan kako je sebi izgradio reputaciju vrhunskog vratara kojem se mikroskopski traže greške. Za onu protiv Slaven Belupa prvi se ispričao. Dogodi se. No, na jednu takvu smo naletjeli ovih dana kada je u nekim glavama i on bio kriv za gol West Hama. Što je trebao nakon što mu je Theophile poslao kratku loptu? Vjerojatno rušiti Antonia, zaraditi crveni karton i penal za goste…

Jednostavno, Dominik Livaković navikao je navijače na visoki standard svojih prezentacija i onda je prvi na piku kada ne ide. Onda mu se zamjeraju istrčavanja, centaršutevi, igra nogom… A to što napadači Dinama mjesec dana ne znaju što znači zabiti gol, vjerojatno je i za to kriv Livaković. Što uhvati visoku loptu protiv West Hama pa nema kome dodati jer njih osam stoji u kaznenom prostoru i bleje u njega kao telad u šarena vrata? I to je vjerojatno kriv…

Zapravo, Livaković bi trebao misliti na sebe. I igrati ono što je igrao pod Bjelicom. Uzeti loptu i izbiti je u sredinu. No, u Bjeličino vrijeme je igra bila postavljena tako da je uvijek netko bio gore. Na pravom mjestu. Sada su svi u Livakovićevom krilu i ne znaju što bi radili. Popriličan je nered u igri Dinama i Livaković je kolateralna žrtva toga svega. Baš kao i Bruno Petković i još neki senatori koji imaju taj feler da se njihove greške ili “greške” gledaju dvostrukim kriterijima…

U zaključku, Livaković je velika vrijednost ovog Dinama. I prava je sreća za njegove navijače što mu je zamjena vratar gotovo jednakih kvaliteta. I vratarskih a pogotovo onih ljudskih. Danijel Zagorac mogao bi braniti u svakom klubu HNL-a, pa i šire, osim u Dinamu dok je Livi ovdje…

A dok ne ode, a otići će vjerojatno ove zime, Livaković zaslužuje uživati malo veću dozu respekta okoline. I za šest trofeja, velike europske uspjehe a u konačnici i što je bezbolno zamijenio Subašića na vratima reprezentacije s kojom sigurno plovi prema SP-u i svome drugom velikom natjecanju.

Zaslužuje respekt jer je jedan od lidera Dinama i što sa svojih 26 godina ima desetljeće kontinuiteta među vratnicama. Što je lani službeno proglašen najboljim vratarom Europa lige i na kraju za tu impresivnu brojku od 200 nastupa za Dinamo!