A. LesičkiMetla na Pampasu: kad identitet postane višak
Vrijeme Čitanja: 3min | uto. 07.07.26. | 13:32
Odlazak ljudi koji su gradili identitet kluba više nije iznimka nego pravilo. Dok metla neumorno radi, Osijek ostaje bez pamćenja, bez lica i bez glasa. U ime “privatnih pravila” brišu se simboli, a odgovori i dalje izostaju. Jer ovdje, očito, objašnjenja nisu dio plana.
“Miha više nije u Osijeku.” Poruka je stigla kao hladan tuš usred vreve New Yorka. I dok je Manhattan radio ono što Manhattan radi — glumio centar svijeta — stigla je vijest koja te podsjeti da cirkus ne treba Broadway. Dovoljn je Pampas.
Ostali smo zatečeni. Ne zbog New Yorka, nego zbog Osijeka koji se, očito, odlučio igrati sam sa sobom. I to bez pravila. Mobitel u ruke. Prvo Osijek. Tišina. Nije se javljao nitko. Kao da su i žice odlučile da je pametnije ne sudjelovati u ovoj predstavi.
Zovemo dalje. Provjeravamo. Skupljamo komadiće priče koja nema ni glavu ni rep, ali ima metlu. Uvijek ima metlu.
Miha, dakle, nije smijenjen. Još. To “još” je danas najstabilnija valuta u klubu. Sve ostalo je podložno dnevnoj inspiraciji. Problemi? Veliki. S novom šeficom. Onom koja je stigla s jasnom vizijom: ako ne znaš što radiš — počisti sve pa će nešto već ispasti.
Sportski direktor — riješen. Trener — uklonjen. Na njihova mjesta dovedeni ljudi kojima je Osijek usputna stanica, kratka epizoda u CV-u prije neke ozbiljnije destinacije. Jer zašto bi netko tko razumije klub bio poželjan, kad možeš imati nekoga tko razumije samo ugovor? S jednim dodatkom - Mihić ga ne razumije, on živi NK Osijek.
.png.webp.webp)
.jpg.webp)
Dakle, gospodična Alexandra mete. Redom. Sustavno. Bez objašnjenja. Jer objašnjenja su za one koji polažu račune. Ovdje se, očito, ništa ne polaže. Sve je stvar improvizacije.
Sada je na redu Miha.
A Miha je problem? Naravno. Uvijek su problem oni koji traju. Koji pamte. Koji znaju kako je bilo prije nego što je netko došao “uvesti red”. Glasnogovornik? Da, formalno. U stvarnosti — glas kluba. Spiker, navijač, inventar koji se ne može kupiti ni dovesti izvana. Osim ako ne misliš da se identitet naručuje kao catering.
Čovjek koji je trošio sebe za Bijelo-plave dok su neki tek otkrivali da Osijek nije kvart u Budimpešti.
I onda dođe metla. I objasni da to više nije potrebno. Jer, valjda, klub bez uspomena lakše se vodi. Ne pita, ne podsjeća, ne smeta. Zašto? Nitko ne zna. Ili nitko nema hrabrosti reći da je odgovor — može mi se.
Naravno, privatni klub. Njihova pravila. To je ona rečenica koja se izvlači kad nestane svih drugih argumenata. Kao univerzalni deterdžent za loše odluke.
Ali postoji sitnica koju ni metla ne može pomesti — identitet. Ako ga kreneš čistiti kao prašinu, na kraju ostaneš u praznoj prostoriji i pitaš se gdje su nestali ljudi, emocija i smisao. U toj jednadžbi, problem nije u Mihi. Nije bio niti u Radotiću.
Problem je u onome tko je uvjeren da se klub može voditi kao Excel tablica — pa kad nešto ne paše, samo pritisneš delete. To se ne radi sa simbolima. A Mario Mihić je simbol NK Osijeka. I možda bi to netko trebao objasniti šefici...