Mateo, kovač svoje sreće

Još tamo 2018. godine, kada je srebrna generacija zlatnog sjaja satima pokušavala doći do Trga Bana Jelačića, mnogi u masi okupljenih na ulicama su sanjali kako je u autobusu hrvatska nogometna vječnost. Generacija koja će ostati s nama zauvijek, baš kako će i Zlatko Dalić zauvijek ostati izbornik. Idilična slika jedne velike, nerazdvojne nogometne obitelji.

Jedno veliko natjecanje kasnije, takvi snovi ostaju samo ideja jer Vatrenoj generaciji dolazi kraj. Nakon poraza od Španjolske na Europskom prvenstvu, ili najdalje nakon Mundijala iduće godine u Kataru, drugi val srebrenih iz Rusije ide u mirovinu.

Često volimo govoriti da se može bez onih kojih nema. I to najčešće jest istina, ali kako nastaviti bez Luke Modrića, našeg maestra, kapetana i poglavice? Nije da nemamo kvalitetnih igrača, dapače, no Hrvatska je u Modriću imala onaj neizrecivi “x” faktor koji nas je primjerice oslobodio od pritiska minimalne prednosti nad Argentinom. Koji nas je opustio prošli tjedan kada je pokazao Škotima zašto im trka neće biti dovoljna. Koji je uputio onu perfektnu loptu na peterac Rakitiću protiv Španjolske osam godina ranije, no on ju eto, nije pospremio u mrežu. 

Izgubit ćemo igrača koji “vadi” ekipu kad je najteže, igrača koji svakim svojim pasom daje “dodanu vrijednost” aktivnom napadu, ukratko, Lukinim odlaskom Vatreni će ostati bez svog najboljeg igrača otkako je hrvatske samostalnosti.

Jedan od onih koji tek trebaju dati svoj maksimum, jedan, zapravo jedini koji se spominje u kontekstu Lukinog nasljednika je svakako Mateo Kovačić. Dugogodišnje “kućno” ime reprezentacije, neizostavni dio trokuta Modrić-Brozović-Kovačić i igrač koji svojim karakteristikama može najbolje “uskočiti” u Modrićeve zlatne kopačke. Naš je zadatak zbilja težak, pitamo se je li Kovačić nasljednik Luke Modrića i ako jest, koliko od njega možemo očekivati u predstojeća dva natjecanja: na Svjetskom prvenstvu u Kataru iduće godine, te europskoj smotri u Njemačkoj koja nas čeka 2024.

REGISTA PROTIV REGISTE

Mateo je, u onim najranijim danima u Dinamu, kada je praktički kao “izlazni junior” zaradio transfer u Inter, igrao na poziciji ofenzivnog veznjaka. Baš kao i u slučaju Luke Modrića, odlaskom iz Dinama, Mateo počinje obnašati jednu drugačiju ulogu. Dublje zavučen prema centru igrališta ili čak niže, Kovačić iskorištava svoju tehniku i snagu kako bi slalomski, poput razjarenog bika koji ne ispušta loptu iz nogu, oslobodio prostor i plasirao loptu dalje prema suparničkim vratima. Za razliku od Modrića kojeg možemo najlakše zamisliti kao “gospodara lutaka” koji vuče konce, Mateo je kudikamo agresivniji u igri prema naprijed, no i dalje posjeduje sve tehničke vještine plemenitog veznjaka “distributera”.

Maestro je pak priča za sebe. Osim što ima nevjerojatnu “dugu loptu” i precizan šut vanjskom stranom kopačke, Modrić posjeduje i sjajnu vještinu “izbačaja” s kojim se redovito oslobađa svojih čuvara kako bi mirno loptu poslao dalje. Barem tako igra posljednjih nekoliko sezona u Real Madridu. No, u reprezentaciji je Modrić puno više od toga. Luka je dirigent. Luka diktira tempo igre, Luka svojim dodavanjima raspoređuje suigrače po terenu i najbitnije, uvijek daje dodanu vrijednost napadu (ili obrani) svakim dodirom lopte. Upravo je zato Luka poseban. Od igrača koji su nosili dres reprezentacije, ni jedan nije bio toliko “na ti” s loptom koliko je bio Modrić, desetka koja će dogodine otići u reprezentativnu mirovinu.

Kada je naionalni dres u pitanju, Mateo Kovačić nema prostora pokazati sve što zna. Kombinacija Modrić-Brozović-Kovačić jednostavno stvara “gužvu” oko nekoliko žarišnih točaka u sredini igrališta. Mateo kroz svoj cijeli reprezentativni put pokušava pronaći ulogu koja mu paše, što je vjerojatno i razlog zašto je toliko često od strane publike bio “dočekan na zub”. Isto tako, iza nas je tek prvo veliko natjecanje u kojem je Mateo starter u sve četiri utakmice. Izuzev utakmice protiv Brazila 2014. godine, na Mundijalu u Rusiji i ranije Kovačić je redovito ulazio s klupe. 

No, baš u najbolji trenutak, Kovačić je pronašao svoj “zen”. Mateo je bio naš ponajbolji igrač netom završenog Europskog prvenstva! Primjerice, u zbilja slaboj predstavi protiv Čeha, Kova je bio naš jedini adut na terenu, jedini koji je u “igri bez igre” pokušavao ugroziti suparnička vrata, napokon skinuvši sa sebe stigmu zlobnih kritičara da je “alibi igrač”. A upravo nam takav Kovačić treba kada Modrić napusti reprezentaciju.

U nekoj malo daljoj budućnosti, očekujemo Kovačića koji igra u svojoj “komfor zoni”, uz napadački tandem Oršića s jedne i Vlašića s druge strane. Uz radilicu Brozovića, koji će taman biti u onim zrelim godinama na predstojećim natjecanjima, naš vezni red i napad izgledaju sjajno. 

Naravno, bez Modrića to neće biti isto. Tu predstavu ćemo još kratko gledati. No zbilja ne bi bilo fer otpisati novog vođu Kovačića, koji možda nije dosegnuo status dirigenta, ali je definitivno zaslužio dobiti šansu, a potom i podršku za novu, tešku i odgovornu ulogu koju će preuzeti. Svaki njegov potez će se uspoređivati s onima od Luke Modrića, a ako Mateo ne zadovolji kriterije gladne publike, opet će biti dočekan “na zub”.

MATEO, KOVAČ SVOJE SREĆE

Je li Mateo Kovač novi Luka Modrić? Nije. Niti treba biti. Lukinim odlaskom u mirovinu, reprezentacija će zatvoriti jedno veliko poglavlje svoje povijesti. U tom poglavlju zlatnim će slovima biti upisano njegovo ime, jer je naš kapetan i maestro zbilja bio dirigent manje više svih uspjeha otkako igra za reprezentaciju. Ne umanjuje se time značaj ostalih, dapače, svi su oni bili bolji igrači jer je kraj njih stajao Luka.

S druge strane, Mateo će okrenuti novi, čisti list papira. Kako godine odmiču, tako i on sazrijeva i sve se čini da ćemo ubirati plodove njegova rada taman u Kataru ili najkasnije u Njemačkoj. Bit će to jedna drugačija, čak se usudimo reći agresivnija Hrvatska u kojoj će glavnu ulogu imati Mateo novoga “kova”.

Zaključno, budućnost uopće ne izgleda loše. Mateo samo mora otpustiti svoju kočnicu. U Chelseaju, pod redateljskom palicom Thomasa Tuchela, Kovačić dobiva sve važniju ulogu na terenu. Naš izbornik to mora iskoristiti i postepeno, u predstojećem kvalifikacijskom ciklusu, nametnuti Kovu kao prvog među jednakima.