Marko Mikulić za Germanijak: "Vukojević mi je uništio san, ali oprostio sam mu"

San Marka Mikulića zapravo se i nije previše razlikovao od snova njegovih vršnjaka iz zagrebačke Trnave. Kvart je to Donje Dubrave u kojem djeca vjerojatno nauče riječ “Dinamo” prije nego “mama” ili “tata” pa je nekako logično bilo da ovaj Zagrepčanin cijelo djetinjstvo sanja tu jednu jedinu sekundu na travnjaku Maksimiru. U dresu Dinama. I Mika je bio blizu ispunjenu svojih snova. Tako prokleto blizu… No, svemir nije dao!

“Pazi, mi osvojimo naslov i umjesto da se veselimo, u svlačionici je atmosfera bila kao da je netko umro”, rezimirao je jedan od senatora Dinama sjećanje na kraj svibnja 2015., i zadnje kolo HNL-a u kojem smo svi skupa umjesto proslavi naslova svjedočili jednom skandalu kojeg bi se pravi Dinamovci trebali sramiti.

Igrala se 70. minuta a Rijeka je bila na koljenima. Jedan prekid bio je znak da tadašnji vratar Eduardo dotrči do klupe Dinama i šapne Zoranu Mamiću nešto u uho.

“Vidjeli smo taj detalj, ali na kraj pameti mi nije bilo da je Eduardo rekao Zokiju da me ubaci u igru”, priča nam Marko Mikulić ovih dana. Nekako mirno evocira uspomene na taj događaj. Smije se.

“A što da radim? Ne mogu vratiti prošlost” - kao da se opravdava kada ga pitamo kako to da je tako miran.

Pa nastavlja:

“Zoki se okrenuo prema meni i rekao da se spremim jer ću ući u igru. Gledam ga i ne vjerujem. Mislim da me netko na klupi u tom trenutku malo drmnuo da dođem sebi. Znaš, meni je Dinamo uvijek bio san. Ma kakvi Reali i Barcelone. Kao klinac sam u svojoj Dubravi slušao huk Maksimira i sanjao da ću jednog dana istrčati tamo. I trener te zove, ja u deliriju. Navlačim dres na sebe, stavljam kostobrane a glavom mi u sekundi prolaze sve godine u Maksimiru. Prvi trening na koji sam došao s bratom. Igrao sam stopera da bi u jednom trenutku navukao rukavice i rekao da hoću biti golman. Bilo je to na prijelazu iz pionira u kadete. I onda kreće cirkus”, uzdahne Mikulić dok priča o tome. I staje. Osmijeh u sekundi nestaje s lica. Kao da je doživio “deja vu”.

Marko Prpic/PIXSELL

Toj smo utakmici svjedočili iz novinarske lože. Ognjen Vukojević, povratnik u Dinamo kojeg trener Mamić zapravo nije htio, ali predsjednik Mamić je inzistirao, odlazio je iz Maksimira. I mislio da zaslužuje tih zadnjih par minuta. Kako su sve izmjene bile iskorištene osim te jedne, bilo je “ili - ili”. Vidjevši kako se Mikulić sprema na ulazak, Ogi je dotrčao do klupe i rekao tehniku Bukovini da on ulazi.

“Upiši broj 55”, sugerirao je Bukiju, stao do linije i pozdravljao navijače.

“Pazi, Zoki govori Bukovini da ulazim ja, a ovaj gura sebe. Ne znam što da radim. Mislim si u sebi: “Pa je l' moguće da mi se ovo događa”.

Pamtimo i lice izbezumljenog Bukovine koji je bio spreman poslušati šefa i poslati Mikulića u igru, ali i šef ima šefa. U ovom slučaju svoga brata. Zdravko Mamić ustao se iz lože, počeo gestikulirati i derati se u smjeru klupe:

“Bukovinaaaaa, Ogi ulazi u igru”.

I Vukojević je ušao na travnjak, Mikulić nije ispunio dječački san, a Zoran Mamić je otišao. Napustio je utakmicu dok je trajala. Nije primio medalju, nije ušao niti u svlačionicu…

Luka Stanzl/PIXSELL

“Ja valjda još nisam bio svjestan svega. Ušao sam u svlačionicu i nakon tišine je krenulo. Sjećam se da su Cvitanović i Krznar poludjeli, potom igrači. Sjedio sam na svome mjestu i samo gledao u prazno”, sjeća se Mikulić kojeg pitamo da nam potvrdi priču kako su četvorica suigrača držala temperamentnog Eduarda koji je krenuo prema Vukojeviću s ciljem da se fizički obračuna s njime.

“Ma pustite sada to. Bilo pa prošlo”, nije htio Mika.

Malo kasnije, igrači su se počeli spremati. Mikulić je oblačio civilku s namjerom da što prije nestane sa stadiona. Prišao mu je Pivarić i rekao da mora do klupskog hotela.

“Zoki je tamo i želi otići iz kluba zbog svega ovoga što se dogodilo. Moramo ga spasiti”, poručio mu je Pivarić.

“Nisam znao što da radim. No, cijenio sam gestu i namjeru Zorana Mamića kao što to cijenim i danas. Otišao sam do hotela, sjećam se da je bilo desetak ljudi. Svi su nešto šaptali, baš komorna atmosfera. Rekao sam mu pred svima da se zahvaljujem i da je velik čovjek”.

Potom je sjeo u automobil i napustio stadion.

“Bio sam tužan, ali možda u tom trenutku nisam shvaćao dimenziju svega toga. Mislio sam si, bit će sljedeće sezone neka prilika i sigurno ću debitirati za Dinamo. Tek danas vidim da je bila prva i zadnja. Nažalost, nikada se nije dogodilo”, sasvim iskreno će Mikulić.

Igor Kralj/PIXSELL

Šest mjeseci kasnije napustio je Dinamo i otišao u Lokomotivu. Bez nastupa. Vratio se i još dvije sezone bio treći vratar, ali nikada nije dočekao tu svoju sekundu. Karijeru je potom gradio kroz Sesvete, austrijski Mauerwerk, Dravu iz Ptuja da bi se ovih dana skrasio u NK Obrešu iz Svetog Ilije.

“To ti je peti rang. Trener - igrač je Veldin Karić, igra Dino Kresinger, ja branim. Dobro nam ide. Udaramo jako. Meni je najbitnije da sam blizu svoje obitelji. OK je inozemstvo, ali niti ja mogu zaraditi nešto s čim bi promijenio život, a blizina obitelji mi je ipak prioritet. Nema u životu ništa važnije od obitelji i doma. Jednostavno, ne želim se potucati po nekim amaterskim ligama i s 33 godine shvatiti da sam bio odvojen od svojih ”, smije se Mikulić kojeg pitamo je l'’ ikada kasnije sreo Ognjena Vukojevića.

Bivši U-21 reprezentativac i dugogodišnji treći vratar Dinama potpisao za Dravu

“Jesam. Ja sam branio za Sesvete a tamo je akademija HNS-a u kojoj se polaže za trenerske licence. I Vukojević je imao pokazni trening, a mi smo bili na travnjaku. I krenula je zezancija u svlačionici na moj račun. Vidjeli smo se, dali smo si ruke i to je bilo to. Uništio mi je san, ali oprostio sam čovjeku. Nisam zlopamtilo jer mislim da se dobro uvijek vraća u životu. Valjda nije bilo suđeno da upišem taj jedan jedini službeni nastup za Dinamo, ali Bože moj… Život ide dalje”, završio je Marko Mikulić koji je u Dinamu proveo 18 godina, od toga sedam kao igrač prve momčadi.

Upoznali smo se tijekom zajedničkih dana u Maksimiru. Uvijek je bio poseban. Nekako povučen, ali fokusiran. Dinamovac od glave do pete. Za primjer drugima. Pa on je svoje suigrače, kada su u Salzburgu izbacili Red Bull i otišli u Ligu prvaka, pratio i navijao s BBB. Ako to nije dovoljan dokaz, evo još jedan. Kao igrač Dinama, nikada nije koristio privilegij besplatnih ulaznica za maksimirske lože. On je svake sezone kupio godišnju za Istok i kada nije bio u konkurenciji, otišao je na tu mitsku tribinu stadiona Maksimir i kibicirao, da bi dan kasnije bio na treningu s onima koje je jučer gledao s tribine.

U nekom idealnom svijetu bi se sada našao netko s malo sluha pa ispravio ovu veliku nepravdu. Netko tko bi ga registrirao i u nekoj utakmici koju bi Dinamo dobio i prije nego ona počne, dao Mikuliću tu sekundu dječačkog sna. Sigurni smo da Livi ili Zagi ne bi imali ništa protiv. Kao niti Ademi i svi oni koji su s tim poštenim momkom dijelili svlačionicu. No, možda smo ipak preveliki utopisti. Nema tamo ljudi koji osjećaju Dinamo. Na prste jedne ruke daju se izbrojati.