Mario Stanić u '(Ne)uspjehu prvaka': “Karijeru mi je spasilo što je Juventus umjesto mene uzeo Zorana Bana, a iz Dinama sam otišao zbog lošeg predosjećaja”

Mario Stanić je u posljednjoj emisiji ‘(Ne)uspjeh prvaka’ koju je pokrenuo i vodio, a prikazivala se na Arenasportu bio gost svog nasljednika u ulozi voditelja, Gorana Vlaovića.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Bivši igrač Vatrenih, točnije Brončanih sa Coupe du Mondea 1998. od jesenas je pomoćnik prijatelju iz mladosti Marinu Pušiću u Šahtaru, pa nema vremena za novinarstvo, ali ostao je dužan za svoju životnu priču u emisiji te se ‘ispovijedio’ svom nekadašnjem suigraču iz Dinama i reprezentacije Goranu Vlaoviću.

“Dinamovac ili hajdukovac? Ja sam željovac! U Dinamu sam bio 11 mjeseci i bilo mi je predivno, ali onom dijelu sebe, odnosno svoje obitelji, koji su više hajdukovci. Recimo da sam 60:40 posto za Hajduk”, započeo je Super Mario, kako su mu sportski novinari tepali dok je bio igrač.

ČUVAO BOKŠIĆA

Prvi mu je klub bio Željezničar.

“Iako mi je otac bio strastveni veležovac, Velež i taj trojac BMV (Bajević, Marić, Vladić, nap .a) bio mu je sve u životu, moja je cijela ulica bila za Želju i prvi trener nas je trojicu pokupio na prvi trening. Na onoj slavnoj utakmici s Videotonom (u polufinalu Kupa Uefe 1985., nap. a.) skupljao sam lopte. Grbavica je bila jedini stadion engleskog tipa, s tribinama na rubu terena i intenzivnom vezom navijača i igrača”, rekao je Stanić pa otkrio:

“Debitirao sam za prvu momčad kao stoper! Što me nije toliko iznenadilo jer, iako sam bio prvi strijelac u mlađim uzrastima, koristili su me treneri na više pozicija. A uoči te utakmice jedan je stoper imao kartone, drugi se ozlijedio i trener je ubacio mene. Izgubili smo od Hajduka na Poljudu 2-0, oba gola zabio je Bokšić, ja sam čuvao njega i Barnjaka i igrao sam dobro. Ali nakon te utakmice, četiri-pet mjeseci bio sam u drugoj momčadi! Nemam pojma zašto, nitko nije razgovarao sa mnom.”

Prisjećajući se odrastanja u Sarajevu i važnih trenutaka u plavom dresu, Mario je ispričao i anegdotu s trenerom Milanom Ribarom:

“On je jedini trener koji je osvojio titulu sa Željom, 1972. godine, kad sam se ja rodio. Kada je ponovno došao za glavnog trenera, ja sam se taman vratio sa reprezentativnih nastupa i zvao me u sobu te mi je rekao da, iako smo ostali bez napadača, on drugoga neće tražiti, već da ću to biti ja. I kaže mi jednu rečenicu, koja je danas možda rijetkost: 'Igrat ćeš pet utakmica, ja te neću zamijeniti!' Osim ako se nećeš zalagati. Ali brojkama i učinkom se ne zamaraj. I prvu sam utakmicu odigrao jako loše, promašio sam dva zicera, te su idući dan novine popljuvale maksimalno Ribara. On je tada odgovorio: 'Ako sam zbog Katalinskog osijedio, zbog Stanića ću oćelaviti! On je rođeni napadač i to će biti. Boljega nemamo.' I čovjek mi time da toliko elana i povjerenja da je od tog trenutka krenuo moj uspon. Tu sam sezonu završio kao prvi strijelac lige.”

Bila je to prva sezona nakon raspada Jugoslavije, u kojoj su nastupali klubovi iz BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Rat ga je zamalo zatekao na terenu.

“Trebali smo igrati protiv Rada, mislim. I baš je puškaranje počelo kod Grbavice. Svi smo otišli kućama sa stadiona i onda je krenulo ludilo. I neizvjesnost. Imao sam 20 godina i nisam znao što se događa, samo sam htio igrati nogomet i razmišljao kako nije fer i nije normalno da nam je netko prekinuo živote. A kasnije sam shvatio da sam živio u laži, lagao sam sebe, jer ne prihvaćaš stvarnost. Mislio sam da će trajati dva, tri, pet deset dana, pa sam uvidio da nitko ne zna do kad će rat trajati i odlučio sam izaći iz grada. Dva ili tri puta nisam uspio zbog barikada, a onda sam preko Orašja uspio ući u Hrvatsku. S ciljem da odem igrati nekamo u Europu, pa ako ne uspijem u Europi, igrat ću u Hrvatskoj.”

Soldo i Stanić s Maldinijem. Foto: Reuters

Ali Stanićev je idući klub bio Dinamo.

“Mjesec dana bio sam kod kuma u Njemačkoj pa me kontaktirao menadžer Predrag Naletilić. Vujadin Boškov htio me u Romi, Dušan Bajević u AEK-u, znali su za mene, ali ja nisam imao papire. Zbog rata, nismo mogli doći ni do kakvih dokumenata i onda je Uefa dala proglas da nogometaši iz ratnih područja mogu igrati s izbjegličkim statusom. Tada sam se vratio u Hrvatsku i stigao u Dinamo. Htio me i Hajduk, ali dosta stidljivo.”

Tada se, kod Ćire Blaževića, Stanić našao u novoj ulozi.

“Na trenutke sam ranije bio i lijevi bek, u Željezničaru sam debitirao kao stoper, a u Dinamu sam bio prednji vezni, polušpica. Ćiro me htio jer sam bio dobar, ali gdje bi sa mnom kad je Dinamo imao odlične napadače Cvitanovića i Vlaovića?! Pa me stavio iza njih dvojice. Meni dobro, bolje da igram bilo što nego da ne igram. A u reprezentaciji me stavio na desnog beka.”

BIJEG PREKO OGRADE

S Dinamom je osvojio prvi trofej u životu, ali otišao je naglo, nakon jedne sezone, u Gijon.

“Htio sam igrati u Europi, ali jedan je razlog mog odlaska bila i ona ružna scena kad su Zdravko (Mamić, nap. a.) i šef (Ćiro Blažević, nap. a.) došli u klub pa je predsjednik Šoić bježao preko ograde. Tada sam osjetio da nisam na pravom mjestu. U Želji smo svi razmišljali kako je Dinamo gospodski klub, uređen, a onda vidiš drugu realnost i rekao sam Naletu da idem kamo god.” 

Tih mu je dana, sjetio se, propao prvi veliki transfer.

“Juventus me pratio šest mjeseci, bili su zadovoljni, imao sam u ruci ugovor i samo je trebao doći direktor na potpis. No u zadnjem smo kolu izgubili od Rijeke 2-1, bio nam je to jedini poraz u sezoni, ja sam bio najlošiji na terenu i Juve je odlučio kupiti Zorana Bana. Pao sam u depresiju, ali sam kasnije shvatio da mi je to spasilo karijeru. Jer tada nisam bio spreman za Juve, bilo bi to preskakanje stepenica.”

Tako je završio u Gijonu.

“Nisam imao blage veze kamo idem. Bio je to šok, prvih deset dana teror! Nisam znao riječi španjolskog, kulturološka razlika, a ne mogu opisati koliko mi je laknulo kad su doveli i Daniela Šarića. Tek sam tada došao k sebi, to mi je omogućilo da barem razgovaram s nekim.”

I u Španjolskoj je proveo jednu sezonu, a onda je prešao u Benficu

“Ondje sam došao na probu. Gijon mi je htio dati novi ugovor, ja sam htio nešto novo i opet donio jako diskutabilnu odluku. Tri treninga pa će me procijeniti. I dalje nisam imao papire, bio sam pionir Bosmanovog pravila, haha. Na prvom se treningu nisam sastao s loptom, užas! I Naletu sam rekao da nisam spreman, nisam prošao pripreme i suludo je da ostajemo na drugom treningu. Ali tu se umiješala sudbina jer su otkazali let pa smo morali ostati još jedan dan. I tako odem na drugi trening, onako opušten, rasterećen i 'ubijem, razvalim ih'! Čim smo sletjeli u Milano, oni su mi poslali ugovor.”

Stanić, Vlaović i Živković. Photo: Robert Anic/PIXSELL

No, u Benfici se nije naigrao.

“Potpisao sam zadnjega dana prijelaznog roka, a nakon mene su doveli još dvojicu Brazilaca i mene uopće nisu registrirali!? Zato šest mjeseci nisam igrao, jer nisam bio u sustavu. Nudili su mi posudbu u Belenenses, ali bio sam ljutit, mlad i nadobudan pa nisam to prihvatio i ostao sam raditi kao luđak. Trener Arthur Jorge shvatio je to i u prosincu potjerao dvojicu Brazilaca kako bi mene registrirao. Napadači su bili Joao Pinto i Caniggia te ja kao treći. Tri kola prije kraja se trener posvadio s Caniggiom i stavio mene u početnu postavu te sam zabio četiri gola i javio se interes Cluba Bruggea. Financijski mi je Benfica bila bolja, ali shvatio sam da moram igrati, a ne ići za većim klubom i većim novcem. To mi je bila najkvalitetnija odluka, tada je krenuo moj niz golova, samopouzdanje, došao je nadimak SuperMario, osvojili smo prvenstvo i Kup, u finalu sam zabio dva gola... To je ono kad te sve ide”.

Nakon sjajne epizode u Belgiji ostvario je san.

“San je bio igrati u Italiji, to je bio nogometni NBA i pitaš se jesi li dovoljno dobar, možeš li podnijeti tu ligu. Fiorentina me dva-tri puta dolazila gledati, ali nisu se dogovorili s Bruggeom, a nakon Eura 1996., gdje sam igrao kao desni bek, javila se Parma i Carlo Ancelotti, kojem je falio desni bek. Bila je to najbolja momčad u kojoj sam igrao. Znate, do neke faze karijere trener vas čini boljim, a onda su to suigrači. Ondje sam igrao s Buffonom, Thuramom, Cannavarom, Veronom, Baggiom, Asprillom, Chiesom, Crespom... Pa kad bi došao reprezentativni tjedan, nitko ne bi ostao u klubu!”

I baš je Stanić Ancelottiju spasio posao!

“Kad sam došao, u prosincu, bili smo 13. ili 14. i Ancelotti je bio na izlazu. Išli smo na San Siro kod moćnog Milana s Bobanom, Savićevićem i drugima te se samo čekao poraz da Carlu uruče otkaz. Pobijedili smo 1-0 mojim golom i započeli seriju od 11 pobjeda!”

THURAMA BI GRLIO, ALI I OPALIO NOGOM

U Parmi se sprijateljio s Lilianom Thuramom, koji je Hrvatskoj zabio dva gola u polufinalu SP-a 1998.

“I danas me proganja što nam je nedostajalo da budemo svjetski prvaci, odgovor nemam. Kao ni na pitanje je li treće mjesto bilo naš maksimum ili mi, zapravo, u tom trenutku nismo bili svjesni ni dovoljno hrabri da budemo prvi. Nemam pojma! Toliko godina ubijao sam se razmišljajući i mislim da je falilo malo više svjesnosti da smo mi ti, da možemo ići do kraja. Možda je to, možda nekakve trenerske odluke, možda trenutna forma, možda nam se nisu zvijezde poklopile, možda je bilo zapisano... A Thuram nikad više nije dao gol, možda jedan u Parmi, i to slučajno. I svaki put kad ga vidim prepolovi me: pola mene ga hoće zagrliti jer mi je drag, sjajan čovjek, a pola mene bi ga najradije opalilo nogom!”

Nakon Parme Stanić je otišao u Chelsea.

“Kod Ancelottija igrao sam sve utakmice, a čim je došao Malesani, završio sam na klupi. Tako da me Chelsea kupio kao igrača s klupe i kad su me nazvali, rekao sam da mi nije jasno kako uz toliko igrača koji igraju oni žele mene, koji sam rezerva. Prve godine sam ih odbio, ali kad sam vidio da će Malesani ostati u Parmi, odlučio sam otići. Gianluca Vialli me zvao, vrhunski čovjek. I taj mi je prelazak bio šok. Znate u Italiji se sve mjeri, važe, sistematizacija, metodologija, analiza na analizu, glava se napuni nakon dva dana. A u Engleskoj je opušteno, jedu grah i kobasice, ali na terenu svi daju maksimum. Sve je u glavi.”

U dresu Chelseaja sa Zolom i Melchiotom. Action Images / Alex Morton

Sjetio se u jedne anegdote pokojnog Viallija:

“To se dogodilo sezonu ranije, žao mi je što nisam bio ondje. On je još bio trener i igrač te je na jednoj utakmici 15-ak minuta prije kraja izvadio Torea Andrea Floa i uveo sebe. Zabio je gol i onda se u svlačionici rugao Flou, zafrkavao ga.”

A Marijev debi za Chelsea bio je valjda neviđen u povijesti nogometa. Najprije je Stanić zabio maestralan gol West Hamu, koji možete vidjeti ovdje, a onda...

“Kako sam zabio gol, nemam pojma! Kad si pun samopouzdanja, napraviš neke poteze koji nisu normalni. A onda sam shvatio da sam istu tu utakmicu igrao sa strganim meniskom! Od euforije i adrenalina nisam ni osjećao bol. Osjetio sam kako struže, kako se odvojio, ali igrao sam.”

I u reprezentaciji je imao sličnu, tešku ozljedu.

“Tada mi je liječnik rekao da su šanse da vratim da visoku razinu 50:50 jer pukao mi je križni ligament, menisk i dio hrskavice. Srušio mi se svijet. Ali vratio sam se nakon devet mjeseci, igrao na SP-u, potpisao za Chelsea… Zato je poruka svima da nema odustajanja.”

ĆIRU BI UDARIO I POLJUBIO

Na spomen Ćire Blaževića proradile su emocije, ali Vlaović i Stanić sjetili su se nepoznatog detalja s Eura 1996.

“S Ćirom je bilo smijeha i maltretiranja, u istoj minuti bih ga i udario i poljubio. Tko karakterno nije bio jak, Ćiro bi ga slomio. A na Euru me dan prije Turske šef tako naljutio da sam napuštao trening. Da sam doista otišao, možda više ne bih igrao za Hrvatsku.”

Od prije dva mjeseca, Stanić je pomoćnik Marina Pušića u Šahtaru.

“Glavni trener neću biti, taj mora imati dva apaurina u džepu i kardiologa kraj sebe!”, poručio je Stanić, kako ga je prenio Ante Buškulić iz 24sata.

Cijelu epizodu možete gledati na Arena Sport kanalima, a nakon toga i na YouTube kanalu emisije '(Ne)uspjeh prvaka s Mariom Stanićem', a samo ovu epizodu s Mariom Stanićem pogledajte OVDJE. (G)